you never walk alone

Javlja mi se jedan prijatelj, vinar, pomalo maslinar, više profesor i geograf, čovjek kojem nikad ništa nije teško, dobro smanjit ću malo, čovjek kojem skoro nikad i skoro ništa nije teško, a iz očiju mu sija neki vječni optimizam. Javi se on tako povremeno, kao: evo me u Zagrebu, ali neću imat vrimena da se vidimo pa samo pozdravljan, ili: e, bija san u Zagrebu, ali se nisan javlja jer nisan ima vrimena. Doduše, ja malo pretjerujem, nije uvijek tako, kad se potrefi da vremena ima, vidimo se, popijemo koju vina i napričamo se o mnogim stvarima. Jedna od njih, od tih stvari uvijek je i Liverpool. FC naravno.

Da je strastveni navijač Liverpoola znaju svi koji ga poznaju, a kad ga čuju govoriti o nogometu, to vrlo brzo shvate i oni koji ga ne poznaju. Eno mu i čokoti po vinogradu to znaju i bez obzira na sve tehnike i tehnologije samo se crveno vino iz grožđa s njih može napravit. I nije to zbog grada iz kojeg je, jer da je zbog mjesta rođenja ili porijekla, prije bi bio zagriženi navijač rećemo Dinama ili Hajduka, nego se to, a tako je valjda sa mnogima, pojavilo bez prethodnih ozbiljnih simptoma, zaraziš se jednim gledanjem. I meni se to dogodilo.

Šalje mi ovaj crtež. Hvali se, ima i kime i čime. Dobio ga, veli, od malene nećakinje. Srce mu naraslo da bi ga preko reda na kardiologiju primili, eno mu ga veliko ko vinograd, a ja kao pravo zakeralo primijetim da je onu liverpulsku mitološku kokoš mogla i bolje nacrtati. Kao da bih ja bolje mogao. Brani je, veli da se velika familija skupila, nije imala dovoljno vremena za svakom po nešto smislit i da je za svakog trebala mozgati što će, a da će njemu kad je na red došao odmah krenula crtati Liverpoolov grb i posvetila mu čak i najviše vremena, sjetila se i godine rođenja 1892. i slogana "You never walk alone". Posvetila mu najviše vremena baš kao što i on od sve svoje rodbine najviše vremena posvećuje njoj. Srce barbino i barba velikog srca.

Ako sam išta od ovog izmislio i dodao, nek mi brkovi narastu. I brada također.

 

samoizolacija, dan peti

Petak, dan peti. U dva kuta sobe, ona gornja, paučina. Napuštena. Nema hrane za pauke, napisali bi Coheni. Kroz otvoren prozor ulaze cvrkuti ptica i zvuci udaljenih automobila. Čuje se i pokoji tramvajski tu-dum-tu-dum. Hitna prošla četiri puta. Gomila ljudi šeće pse. Čini se da neke ​iste ​pse svako malo šeće netko drugi. Da nije tkogod otvorio rent-a-dog? Samo da je vani bit. A do prije deset dana skoro nikog nisi mogao odvojit od mobitela, tableta, laptopa, psi trpjeli i potajno pišali po balkonima, ko ima, il u sebe.

Podlegao iskušenju samoizolacije. Oprao prozore. Lagani upgrade s prastare Viste na pristojni XP.

Predratni mi drug i prijatelj nudi svježu sarmu od jučer, najbolju, znam. Šalje link. http://radio.garden/ Možeš, piše mi, slušat sve osim Brexitaša, Boris ne da. Lijepo, ali meni tišina tako paše da i kompjutor povremeno gasim zbog šuma ventilatora. Frižider ipak ne gasim.

Roditelji, ovi naši stariji, postaju sve veći problem. Kao da nam vraćaju za naše tinejđerske mušice. Onaj moj nije normalan, govori mi prijateljica. Zamisli ti, on onakav, plućni bolesnik, smislio u srijedu ić kupit srdele, i nema, ma nemoj mi reć da nema sredela, i onda mi kaže da kad je vani onda je kupio bocu mineralne! Pa jebem ti mineralnu da ti jebem! Nisi je pio godinama, sad si je kupio! A mama? Mama mora kuvat. Šta mora? Tetiva desne ruke joj, zamisli, govori mi, na koncu, a ona mijesi tijesto. Po piz dit. Jučer je išao po mortadelu i grincajg. Nastavlja glasom oponašat oca. Ne uzima košaru, on to sve u rukama, teta na odjelu mu nareže dvajs deka i da mu u ruke. A jel imaš masku i rukavice? Masku imam. A rukavice? Nikad! Bit će da je samo važno izać van i prkosit. Kome? Virusu? Ne, nama.

Neki se inate, neki slušaju smiješno odjevene cirkusante, neki slušaju kretena koji poziva na šetnju i ljubljenje, neki misle da su jači od tih sitnih beštija jer su se tukli i sa većima i, znaju oni, opasnijima. A virusu mnoge stvari uopće nisu bitne, nije mu važno gdje ste bili devedesprve, ne jebe ga ni to što ste uzoran član partije i dogurali ste do tajnika županijskog ogranka, baš ga briga na kojoj marki automobila otvorate prozor, nije mu bitno imate li milijune na računu ili kredite za vratom, bavite li se bitcoinom, muljate li s poljoprivrednim poticajima, sjeckate li luk ili vozite tramvaj, boli virusa, daprostite, kurac kojeg nema navijate li za Hajduk ili Dinamo, kao i za to tko su vam tata i mama, apsolutno ga ne zanima jeste li ateist ili idete u crkvu. Doduše, ako i dalje idete, pozdravit će vašu odluku, pogotovo ako vas se skupi malo više.

Zove prijatelj iz starog Tokija. Vozi se kući pa jel šta treba. On išao od kuće radit na posao. Došli oni dani u mjesecu kad nije lako bit muškarac. To su oni isti dani kad je i ženi teško biti žena. Pričamo o znanstvenopopularnim kanalima na Youtubeu. Ima ih više nego bi mi samoizolacija i s produžecima mogla trajati. Kolko ti je još ostalo, pita. Ko da sam u vojsci ili zatvoru pa brojim sitno. Četri dana, odgovaram. Ajde, veli, proće to brzo pa ćemo se onda vid... pa ćemo se onda opet čut. Smijeh. Obostrani. Možda. Ako nam peta kolona u našim vlastitim redovima ne navuče totalni belaj na glavu.

Betelguez se u ovom našem vremenskom vidokrugu već mjesecima napuhava. Delfini se okupljaju sad već i u Veneciji. Treba lagano pripremit ručnik.

taktika i doktrina

Ne kužim zašto svi napadaju ono što se vidi kad ZeeM okrene leđa i sagne (ne fali k, mislim na slovo u imenu, jel). Taktika, strategija, doktrina, dugoročno planiranje, molitva, sve su to odlike pravog znalca, a izvjesni IeŠ to upravo jeste i zato i jest od strane ravnatelja i intendanta postavljen za šefa statista.
 
Taj stari majstor nogometnih znanosti i umjetnosti, koji je praksu tesao po akademijama, diskotekama i ledinama, kako Brača, Splita, Cadiza, Derby Countyja, West Hama i Međugorja, tako i NK Neretve iz Metkovića, Dinama (vinkovačkog, naravno) i Hajduka (splitskog, naravno), onog u kojem je 2005. godine sa četiri pobjede, pet neriješenih rezultata i tri poraza došao do titule prvaka Hrvatske (Bakino besmisleno protjerivanje i beznačajno nasljedstvo omjera 14-3-6 nećemo spominjati) i vidi ono što plitkoumne osobe kritičara njegova rada ne vide niti će ikada moći vidjeti.

Plansko odmaranje igrača počelo je još nekako s jeseni prošle godine, pomalo nespretno skrivano paralelnim predstavama skrojenim vrhunskom tehnologijom zakrivljenih ogledala pa je stvarna izvedba temeljena na minucioznoj taktici bila prikrivena paralelnim prikazivanjem predstave za javnost, kako putem elektronskih medija, tako i onih koji su sve to pratili uživo, usljed čega se održavala diskrepancija između dobro upućenih stručnjaka i usputnih promatrača, a ovog je proljeća sve to podignuto na jednu višu razinu tako da su prvi ozbiljni rezultati bili vidljivi u gostoljubivoj predstavi sa škotskim igračima s klupe čija je izvedba bila u Zagrebu početkom lipnja, dok posljednja predstava lutkarskog teatra u gostima ulijeva povjerenje kako je sve pod kontrolom i svi su konci u rukama (i nego da jesu), sve to kako bi plaćenici odmorni i spremni dočekali reprezentaciju Albanije, tajni plan i skrivena želja koju je hrabro i gordo, ispalivši je u mikrofone, otkrio Precjednik nakon precjednika, Ljevica bez glavice, IeŠ-ov šulkolega, bivši brend, braco DeeŠ (jbg. bivši je brend jer ak više ne smijemo koristit naziv "Brandy" pa se u Maraski sjetili preimenovat ga u "Bratsky", onda ni brend ne može bit nego - braco).

I tako, dok će nepromišljeni prvi u skupinama za poneku prijateljsku i nesvrstanu utakmicu partnere morati tražiti od Čilea do Japana i plaćati sparing, nogometna će reprezentacija Hrvatske imati mogućnost besplatnog igranja još dvije utakmice.

Ali to nije sve! U tim će utakmicama prikupiti dodatne fifamultikardplus bodove za kupovinu ugleda i pozicije na tablici istoimene organizacije i time steći određenu prednost pred konkurentskim kućama u nastupima na brazilskom festivalu sljedeće godine.

Eto.

I, da ne zaboravim, ne nabijem ni na šta ni IeŠ-a, ni bracu mu, ni mentora im.