Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.
Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na računu jednog umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.
INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.
Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.
TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.
Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.
Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.
Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.
Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.
A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko nam je svima omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu. Reklo bi se: vozanje za sitne pare.
