pogledajte semafor

Stoje Tomo Medved i Onaj Filipović na križanju pred semaforom i čekaju zeleno i svoj red. Tako bi mogao početi neki vic. Neki vic o Štefu i Rudiju, o Muji i Sulji, o Kurcu i Palcu. Ali ovo nije vic nego istina i činjenica. I nije istina Štefu i Rudiju, i nije činjenica o Muji i Sulji i nije ni o Kurcu ni o i Palcu nego o The Medvedu i D Filipoviću. Potvrdili sudionici osobno.

 

​“To jednostavno nije moj stil." rekao bi Tomo Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice preko reda. Što njegovo ministarstvo ministru radi iza leđa i kojekakve dopise šalje uokolo, a policajce u kaznu, to stvarno nije do njega, ministra, nego do neposlušnih i samovolji sklonih kojekakvih službenika u ministarstvu. Sam bog zna kako su tamo dospjeli i tko ih je pustio preko reda i preko semafora, mislim zebre, da se zaposle i ministru iza leđa spremaju plodno tlo za konstruiranje hajki i podmetanja. Bacanje klipova sazadi, rekli bi vrsni poznavatelji te tradicionalne sportske aktivnosti koju će Hrvatski olimpijski odbor, uz svesrdnu pomoć bivše predsjednice Republike Hrvatske predložiti da uđe u službene natjecateljske programe pod ingerencijom Međunarodnog olimpijskog odbora.

 

"Tako sam jednom 15-20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo." prisjetio bi se neke anegdote iz svoje mladosti iz osobnog života D Filipović usput p(r)okazujući svoju sklonost poštivanju pravila. Čovjek koji bi rađe crknuo od gladi nego pogazio zebru na crveno, čovjek koji bi rađe časno plitkim lažima razotkrio svoje osebujno nepoznavanje materije o kojoj je riječ nego li nečasno šuteći istinu izgubio.

 

"Ja sam čovjek koji čeka na svoj red i na semaforu” dodao bi The Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice, bi li igdje ikad ili gdje gdje kadgod preko reda. Ne bi taj preko reda ni vladu rušio ni ministarsku poziciju ganjao. Sve ima svoj red, svoju granicu i svoj semafor.

 

"Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila." priznao bi D Filipović, neuspješno se pokušavajući domoći neke pozicije s koje će zajednici moći pružiti najviše, u skladu sa svojim kapacitetima, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo.

 

Eto takvi su The Medved i The Filipović ljudi. A takvi ljudi, koji striktno poštuju pravia i zakone, žrtve su malicioznih, a da kakve bi drugačije nego maliciozne mogle biti, hajki i podmetanja. Prvi, čovjek koji je učinio sve, čak i rušenje rekorda u kampiranju na javnim površinama, da svima omogući jednako demokratsko pravo da postanu branitelji bez obzira na visinu, težinu, spol i dob. Drugi, čovjek koji je učinio sve na bi li postao gradonačelnik umjesto gradonačelnika i na kraju se skromno i kršćanski skrušeno, pokorno zadovoljio tek jednom ministarskom foteljom.

 

Evo, prošlo je četiri-pet minuta od početka teksta, a Ona Dvojica još uvijek čekaju svoj red pred semaforom.

 

 

 

saigon na gornjem gradu

Zamislite, negdje u bespućima sajgonske gradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika. Vronsky i Chevotarevich. Vronsky je, Michael Mike Vronsky, dugo vremena tražio i konačno našao svojeg prijatelja iz djetinjstva, mladosti, iz čeličane i iz ratnog rova, druga Nika, Nikinora Chevotarevicha, koji sa povezom oko glave i revolverom uperenim u pokrivenu sljepoočnicu sjedi usred te razjarene rulje. Ruski rulet. Mike shvaća da je njegov prijatelj i ratni drug prolupao, pukao, da uopće nije svjestan opasnosti kojoj se izlaže jer šest je mjesta za metke u bubnju revolvera, a na jednoj poziciji je metak ubojiti.

Film je, naravno, Lovac na jelene u režiji Michaela Cimina, glavnu mušku ulogu u filmu, Mikea, glumi Robert de Niro, a prvu sporednu, Nicka, glumi Christopher Walken, inače i dobitnik Oscara za tu interpretaciju. Uz Walkenovu nagradu, Oscara je dobio i Cimino kao redatelj, a tu su još i Akademijine nagrade za najbolji film, za montažu i za zvuk. De Niro i Meryl Streep taj su put, iako nominirani, ostali kratkih rukava. U filmu je svoju posljednju rolu odglumio John Cazale, Merylina velika ljubav. Sâm čin zlostavljanja zarobljenih američkih vojnika od strane Vietkongovaca, tjeranjem zarobljenika na igranje ruskog ruleta, neutvrđene je činjeničnosti, no to sad i nije toliko bitno.
​
A sad zamislite, negdje u bespućima gornjogradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika, Vronsky i Chevotarevich. Ako malo bolje zamislite, protrljate oči ili skinete naočale, poput Kalugina ili Semjona Semjonoviča, umjesto Mikea Vronskog vidite, rećemo, Tomu, a umjesto Nicka Chevotarevicha vidite - za ovu priliku, nazovimo ga tako - Tomislava! 

Uzalud Tomo Vronsky nagovara Tomislava Chevotarevicha da se okane ruskog ruleta, glava nije s povezom, ali je u torbi jer sjesti u službeni auto s vozačem potencijalno s medicinski potkrijepljenom dokumentacijom o 60-postotnom invaliditetu i s registriranim PTSP-om, meni nije ništa nego li ruski rulet samo sa pooštrenim pravilima: šest je vozača, za jednog znaš da je čovjek bolestan, a za druge nisi siguran jesu li zdravi. Iz dana u dan, svoj život naš Tomislav Chevotarevich stavlja u torbu, glavu polaže na panj sudbe klete jer žrtva koju prinosi za dobrobit svoje domovine, za sve ljude dobre volje, za mir u svijetu, golema je. Četiri godine teških sajgonskih muka, ruski rulet, podvodni zatvor u rijeci punoj gladnih štakora, sva ta vietkongovska maltretiranja, goli su kurac odnosu na muke kojima se izložio naš Tomo obvezavši se na službu za dobrobit čovječanstva sa svojom glavom na panju, oćureć na naslonu za glavu u službenom automobilu. I dok se svakodnevno izlaže toj pogibeljnoj opasnosti, društvo mu pravi drug Tomo i još ​nemali broj jednako tako neustrašivih Toma.​

Iskreno, divim se ​svim ​tim našim Tomama. Hrabrost koju pokazuju obavljajući svoje dužnosti neizmjerna je i na granici s ludošću. Ali ne treba zaboravit pohvalit vozače. Ti, neki, ne kažem svi, unatoč dijagnosticiranoj bolesti, pokazuju ​neizmjernu ​volju za radom jer ​znaju da je ​rad jedan od zdravijih načina ​suzbijanja ​neprijateljskog djelovanja te ​trauma i posttraumatskog stresa. A vremena za prekvalifikaciju u informatičare - nema.