anfield

 Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li.

Večernji je termin utakmice, Anfield dupkom pun. Pjesma i zastave, zagrijavanje tribina za početak utakmice. Prilično neobično je da su obje ekipe u pretežno crvenim dresovima: Liverpool u standardno domaćoj crvenoj garnituri, a Milan u svojoj crveno crnoj s bijelim gaćicama.

Dvadeset i neka je minuta, lijepo to piše na semaforu, i Milan je opet u napadu. Svi igrači su na nama gledateljima lijevoj, Liverpoolovoj polovici terena. Milanovi igrači stežu obruč oko Liverpoolova gola, lopta je na Milanovom desnom krilu. Na tom komadu terena se u obrambenoj ulozi pojavio i Mo Salah, desnokrilni napadač na lijevo strani. U jednom trenu Salah presijeca jedno milansko dodavanje i dugom dijagonalom ispucava loptu prema desnoj strani u Milanovu polovicu. S centra se put lopte u ne baš brzom trku vraća jedan Milanov igrač, a Mo Salah poput vjetra nestvarno protrčava skoro cijelu dijagonalu igrališta, obilazi ga i prvi dolazi do lopte koju je ispucao iz svoje polovice terena i iz drugog dodira centaršutom je ubacuje u protivnički šesnaesterac. U grozdu igrača koji su u međuvremenu dotrčali do Milanovog šesnaesterca na loptu nalijeće Ekitike i glavom zabija gol! Erupcija veselja na stadionu! Anfield se od decibela trese poput La Bombonere!

U centru pažnje je egipatski nogometaš, čovjek koji si je dao for od sedamdeset metara, sve to pretrčao kao Usain Bolt, asistirao si za asistenciju kao iz snova i slavio strijelca gola kao kralja. Nepriznati faraon nogometa.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li. Ne to da Salah sam sebi dodaje loptu nego da ja sanjam Anfield.

crveni i plavi

Tehelné pole​ Arena 1:4
Anfield 4:0
White House 224:277.

Što bi reko Martinov ćaća​ Mate: "Dikod uđe, dikod ne uđe".

Što prva dva rezultata znače za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. Pokoja tahikardija od veselja i uzbuđenja, malo povišen tlak, ljepota je u oku promatrača, a veselje u glavi, i već nakon nekog vremena srce se smiri, tlak padne čak i bez farmakoloških intervencija i sve biva zaboravljeno kao lanjski snijeg. Ček, jel lani uopće bilo snijega?​ Eto, vidite. Nema veze.

Što treći rezultat znači za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. ​Postoje neke indicije i sumnje u pogoršanje života u globalu, ali iskreno nemam pojma jer nemam dovoljno informacija o planovima pobjednika da bih analizom išta mogao zaključiti. Baš kao što nemam pojma ni o eventualnim planovima poražene za koju sam pomalo navijao jer mi se činila racionalnijom i simpatičnijom, a i to može biti varljivo, skoro kao ljeto '68.

Povjerenje jest poljuljano od ranije, ali nada je još tu. Dva luda, jedan na jedan? Ili možda ipak nije tako, možda su braća? Kako god, uvijek će postojati i kolateralna žrtva. Pitanje je kolika i koliko će u konačnici biti kolateralna. Da postoji kritična masa racija pa da se ne uništimo prije nego li barem takozvanu umjetnu inteligenciju stvarno na naučimo razmišljati, da se ne moramo sami likvidirati kao ili slijepo crijevo evolucije, ili most, neki njezin period od organskog ka anorganskom. A možda je sve to već riješeno i sad samo igramo sudačku nadoknadu, samo ne znamo kolika je jer se nije oglasio četvrti sudac.

Kako god, optimistima čestitam Međunarodni dan sprječavanja iskorištavanja okoliša u rat​ovima i oružanim sukobim​a, Sulejmanu Veličanstvenom petsto trideseti, Rebecci Romijn pedeset drugi, a Emmi Stone trideset šesti rođendan.

zagreb - mostar - liverpool

Po bespućima, ne vlastitim nego ovim internetskim, naletio na fotografiju iz 1973. ili 1974. godine. E sad, ako se i točna godina ne zna, zna se sezona. 1973/74. Kao već iskusni dinamovac sa plavim stažom dan kraćim od samog života, te sam tisuću devetsto sedamdeset treće otkrio crveni Velež. U doba prije te godine, ono predškolsko naganjanje loptom u jednom je trenu bilo zamijenjeno šahom. Čak sam i svoju prvu drvenu garnituru dobio u siječnju 1973. godine kao nagradu za odličan uspjeh na polugodištu svog prvog razreda šarolikog školskog obrazovanja. U šahu sam uživao igrati, tokom godine s tatom, a ljeti za raspusta s ujakom. 

Sve se to izbalansiralo nakon te prve godine. Od svih slobodnih aktivnosti, a bilo je toga, i čitanja i igranja autićima, i crtanja i igranja žmire, i igranja s brojevima i uživljavanja u Indijance ili kauboje, šah je bio na prvom mjestu, ali tek kad vremenske neprilike nisu dopuštale nogometu da bude na tronu. A vrijeme je u našoj nizbrdičnoj ulici bilo mjestimično promjenjivo.

Neprikosnoven u našoj mladoj generaciji bio je Čarli, sin rudarske udovice iz Založja, dijela Breze kod ulaza u krug separacije i ulaza u okna. Čarli je bio, pa bio je kao mali Pele. Ja sam bio tu negdje, koplje ispod. I dalje daleko više od ostalih. Tatini su me prijatelji, kolege iz kluba znali pitati jesam li ja mali Čerček, a ja sam drčno i njima užasno smiješno odgovarao da sam ja Križan. Uostalom, to Čerček je zvučalo prilično šećerasto, a ja šećer čak ni tad nisam previše volio, čak ni u mlijeku.

Osim rijetkih trenutaka gledanja Dinama sa Stinčićem i Vlakom, s Kužeom, Bedijem i Valecom, s Ramljakom i Jovičevićem, s Gucmirtlom, Čerčekom i Rorom, sa Senzenom, Vabecom i Zambatom, i osim redovnih posjeta svaku drugu nedjelju stadionu brezanskog Rudara za koji je nakon završene karijere u osječkom NK Proleteru, današnjem NK Osijeku, s crno zelenim dresom s brojem sedam igrao moj tata, unatoč puno bližim fizički FK Sarajevu i NK Željezničaru, i medijski bližim, ali nikako zanimljivim Hajduku, Partizanu i Crvenoj Zvezdi, moje je navijačko srce zatreperilo kad sam saznao za postojanje Veleža. Nije meni BMV, fonetizirani oblik naziva bavarske auto industrije, ništa značio, baš kao ni Mercedes jer tada su popularni bili Buba, Tristać, Fićo, Lotus Esprit, Ford Mustang, NSU i slične zvijeri. Neke sam vidio u živo, a neke sam i imao, u smanjenom obliku naravno. To BMV sam shvatio kasnije, ali sam dobro znao tko su i Bajević, i Marić i Vladić. I svi ostali. Dresovi neobično jarko crveni, brkati golman i stadion podno planine. Na slici stoje s lijeva: Boro Primorac, Čolić, Pecelj, Hadžiabdić, Enver Marić, Ristić, a čuče: Topić, Kvesić, Bajević, Vladić, Ledić. O Halilhodžiću se pričalo, a o Sliškoviću će se tek pričati. Čarolija na svakom dijelu terena.

Uz već poznate strane klubove tipa Bayerna s Gerdom Műllerom i Schwarzenbeckom, Franzom Beckenbauerom i Paulom Breitnerom. sa Seppom Meierom i zlatnom rezervom Zlatkom Škorićem, bivšem Dinamovom golmanu po kojem sam dobio ime, i Ajaxa s Johanima, Neskensom i Cruyffom, s Ruudom Krolom, Arriejem Haanom i Johnnyjem Repom, na mojoj su se nogometnoj sceni ukazali još jedni crveni dresovi: Liverpool. Golman Ray Clemence, a u terenu Ian Callaghan, Kevin Keegen i John Toshak, nedavno preminulog Larryja Lloyda se ne sjećam, bek. Kakav nogomet! Kakva ekipa! I kakva publika! S pojavom Liverpoola u mojoj svijesti Velež je nekako ostajao u sjeni, polagano je blijedila mostarska i intenzitet je preuzela liverpulska crvena. I iako je u ljubavi prema nogometu važna bila ljepota igre, gol, obrana, dribling, potez, pas, nije bilo loše imati i nekih rezultata.

Sve ovo bio je dječji doživljaj svijeta odraslih koji se još uvijek znaju igrati kao i mi djeca, a ja sam svoju prvu osobnu revoluciju u praćenju nogometa doživio malo nakon sezone 1973/74. sa svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj i prvim albumom sa sličicama nogometaša i reprezentacija.

you never walk alone

Javlja mi se jedan prijatelj, vinar, pomalo maslinar, više profesor i geograf, čovjek kojem nikad ništa nije teško, dobro smanjit ću malo, čovjek kojem skoro nikad i skoro ništa nije teško, a iz očiju mu sija neki vječni optimizam. Javi se on tako povremeno, kao: evo me u Zagrebu, ali neću imat vrimena da se vidimo pa samo pozdravljan, ili: e, bija san u Zagrebu, ali se nisan javlja jer nisan ima vrimena. Doduše, ja malo pretjerujem, nije uvijek tako, kad se potrefi da vremena ima, vidimo se, popijemo koju vina i napričamo se o mnogim stvarima. Jedna od njih, od tih stvari uvijek je i Liverpool. FC naravno.

Da je strastveni navijač Liverpoola znaju svi koji ga poznaju, a kad ga čuju govoriti o nogometu, to vrlo brzo shvate i oni koji ga ne poznaju. Eno mu i čokoti po vinogradu to znaju i bez obzira na sve tehnike i tehnologije samo se crveno vino iz grožđa s njih može napravit. I nije to zbog grada iz kojeg je, jer da je zbog mjesta rođenja ili porijekla, prije bi bio zagriženi navijač rećemo Dinama ili Hajduka, nego se to, a tako je valjda sa mnogima, pojavilo bez prethodnih ozbiljnih simptoma, zaraziš se jednim gledanjem. I meni se to dogodilo.

Šalje mi ovaj crtež. Hvali se, ima i kime i čime. Dobio ga, veli, od malene nećakinje. Srce mu naraslo da bi ga preko reda na kardiologiju primili, eno mu ga veliko ko vinograd, a ja kao pravo zakeralo primijetim da je onu liverpulsku mitološku kokoš mogla i bolje nacrtati. Kao da bih ja bolje mogao. Brani je, veli da se velika familija skupila, nije imala dovoljno vremena za svakom po nešto smislit i da je za svakog trebala mozgati što će, a da će njemu kad je na red došao odmah krenula crtati Liverpoolov grb i posvetila mu čak i najviše vremena, sjetila se i godine rođenja 1892. i slogana "You never walk alone". Posvetila mu najviše vremena baš kao što i on od sve svoje rodbine najviše vremena posvećuje njoj. Srce barbino i barba velikog srca.

Ako sam išta od ovog izmislio i dodao, nek mi brkovi narastu. I brada također.