Otvorim frižider, natočim si u čašu od dva deci jogurta, suknem to s nogu, ponovo natočim i vratim bocu u vrata frižidera. Ovu drugu čašu odnesem do stola i popijem sjedeći u miru. Tako nekako je moj deda Vlado pio jutarnju dozu rakije. Sa štamplicom u ruci ode do špajza, nalije jednu, prevrne čašicu u sebe, ponovo nalije, bocu vrati na policu, a s ovom drugom se vrati u kujnu za stol s doručkom. Ritual u kojem on kao ne pije puno, a baka Naka kao ne zna. Ritual star koliko ja ne znam. Sumnjam da je tako bilo na početku kad se mlad domobran oženio za lijepu Ankicu, i nekako mi ne ide tu ni doba kad je kao rekonvalescent potpisao za partizane što mu je u konačnici donijelo to da je poslije te belosvecke krvave utakmice dobio posao u narodnoj miliciji: ne ide alkohol i državna služba. To s državnom službom se može primijeniti i na malo kasniji period kad je utekao iz milicije jer nije to prikladan posao za njegovo stanje duha i završio kao ložač na željeznici. Kad je onda počeo iskazivati tu intenzivnu jutarnju ljubav prema derivatima šljive? Ne znam, ali se sjećam da je sigurno bilo prije mirovine. Jedna u špajzi, druga za stolom i to je to, mjera. Ja sam neumjeren: odoh po treću čašu jogurta jer tko večera vina, doručkuje vode. A večera je sinoć bila obilna.
Showing posts with label deda vlado. Show all posts
Showing posts with label deda vlado. Show all posts
15 August 2024
26 July 2024
bullit train
Ni TGV, ni Shinkansen, ni Maglev. Svi ti vlakovi velike brzine¹ izgledaju kao metak². Ovaj koji me stigao imao je odbojnike poput stare Jedanaestice³ - parnjače predviđene za vožnju ravničarskim krajevima u drugoj polovici prošlog stoljeća. Iako je izgledao kao da dolazi direktno iz tehničkog muzeja, bio je prilično brz, pamtim da sam nespretno stavljao kacigu na glavu kad sam se jureći na zračnim rolama pomicao s tračnica na tucani šljunak s rubovima postavljenih betonskih pragova, a sve ne bih li izbjegao odbojnike koji su mi se primicali brzinom koje se ne bi postidjeli ni vlakovi iz prve rečenice. Ne znam jeste li ikad doživjeli da vas u pokretu udari s leđa neka ogromna masa (u odnosu na vašu masu) koja se kreće brže od vas, ali ako niste, ne pokušavajte to doživjeti, proživjeti, preživjeti. Nije ni malo lako. Evo me od tog neugodnog sraza koljena i kičma još bole, krckaju i zatežu. A samo je trebalo malo ranije glavu okrenuti na drugu stranu, naslonit je na hladniji jastuk i već bi se umjesto tračnica i pragova pojavila blagajna pred kojom se preko reda
proguravao
neki dalekoistočni stranac, taj Magleva ne vozi, s obrazloženjem: "tako mi u Bosni". Kad je shvatio da je u uređenoj državi, naklonio se i vratio na kraj reda. Ali tu nije kraj! Uskomešali se ljudi u redu i potjerali ovog skroz naprijed. Vjeruju da mu se žuri pa nek plati taj jogurt i kiflu i ide dalje, a mi ostali ćemo polako.
Popodnevno ubijanje oka poslije ručka - neprocjenjivo.
Rezimiranje popodnevnog ubijanja oka poslije ručka - zabava i užitak.
¹ fra.: Train à Grande Vitesse
² jap.:
新幹線 =
eng.: bullet train
³ hrv.: snažna lokomotiva JŽ11 (proizv. MAVAG, Mađarska, nije izvedenica od "mađarski vagoni" nego mađ.: Magyar Királyi Államvasutak Gépgyára - Mađarska kraljevska tvornica željezničkih lokomotiva), vukla kompoziciju zanu Plavi vlak ili Vlak mira, snažnije sestre brđanke bile su joj JŽ31, JŽ32 i JŽ3; lokomotive iz serije JŽ11 poznate su i po tome što ih je jedno vrijeme ugljenom hranio i moj deda Vlado.
foto: HŽM
18 September 2019
sedamdesetprva
Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio
takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još
sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme
nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s
početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će
polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije
nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su
moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam
imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i
kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene,
žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio
na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati
ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim
kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano
rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.
Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice
davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev
brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti
mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog
njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala
kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je
izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa
lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na
fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen
te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj
tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na
odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi
samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati
autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti
prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih
zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.
Nas nitko nije
fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg
seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni,
jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim
Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.
Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se
njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli
dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum,
astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg
predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke
recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam
napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala,
kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi
djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju
alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje
malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na
tri do pet godina robije. Minimum.
Subscribe to:
Posts (Atom)