sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

ilica

dvopredmetni studij

Riknuo kotlić. Vodokotlić. Nije moj, al kao da smo u rodu pa kad nema koga drugog - aj ti (engl. IT).

Prvo pomisliš - plovak. Lakopopravljivo. Al nije. Nije to pecaljka da plovak promijeniš i gotovo. Raštimano sve bilo, par polomljenih dijelova od ranije (vide se sedimentne naslage iz čega se dade zaključiti da su neka tektonska pomijeranja nastala u doba između Trijasa i Jure, a neka između Jure i Bobana), a par stradalih u nedjelju, povijesno poznat dan kada dame energičnije povlače one pertle/vezice/žnirance na kotliću, a poslije se u maniri M.K. (identitet poznat autoru, a i drugima) pravdaju rečenicom: "Nisam ja!".

Otišao u Pipa-Midlton-centar u Ilici kod Krajiške i tamo prepoznao model kotlića: Liv-Ulman-Laguna. A tamo mi objasnili da se "zelena" (čitaj: "tirkizna") na vodokotlićkom kaže "calypso" (eng. kalipso) i da ga imaju, al nemaju, tojest, da sam dovoljno rano došao da oni mogu robu naručiti da im iz skladišta dođe isti dan oko tri sata (ono doba kad Sunce još razmišlja o zenitu). Pristanem na nemoralnu ponudu po zvizdanu doći po isti, odem se hladiti u radionicu skulptura i razglednica pa oko pola tri nazovem. Vele - stiglo. Ništ, do tamo tramvajem (tko bi lud praznih ruku hodao ulicom, Ilicom), a natrag pješke (tko bi normalan punih ruku hodao ulicom, Ilicom).

Otvorim kutiju, a unutra - svega. Plastike, gume, metala. Ima i papira: upute. U glavi odmah zazvoni: ČJU! (eng. read the fucking manual). Sjetim se koliko puta sam se poskliznuo čitajući upute. Otprilike jednako onoliko koliko sam se puta poskliznuo i ne čitajuć ih. Prvo mi uspije razlučiti prvu od druge stranice, imaju slike brojeve, al imaju i slova i ne znaš jel redoslijed alfanumerički ili numeroalfički. Prepoznam neke zadane elemente pa krenem. Posložim dijelove montažno redoslijedno, spojim dio metala s plastikom, poslije dio plastike s gumom i opet s plastikom... ima viška dijelova. O (dodati po vokaciji i bogatstvu vokabulara)!!!

Odustanem od uputa pa se prihvatim šalabahtera u obliku strganog kotlića na zidu. Skinem šalac sa zida, otvorim ga, a unutra, kako već ranije rekoh, kaos. Kao i na papiru. O (opet dodati ono po vokaciji i bogatstvu vokabulara) i informatiku i povijest umjetnosti i elektrotehniku i strojarstvo. Za ovo treba dvopredmetni studij arheologije i vodoinstalaterstva. Jer to su izgleda najprikladnije metode. Pažljivo povadim sve komadiće koji su preživjeli kotlićke cunamije, poredam ih na čistu plohu pa krenem metodom pokušaja i popušaja. Ravensburger i Clementoni skupa ne bi to tako oslikali, narezali i zamiješali. Spojim karpalne i metakarpalne dijelove, zguram ih u ležišta - stoji. Od lič no! Zakačim kotlić na nosače, spojim ga na privremeno zatvoreni izvor vode, pritegnem, pustim vodu, dotegnem da prestane curiti sa spoja, stisnem gumb/dugme/puce za ispuštanje vode - radi. Možda i bude nešto od mene. Oćureć od kotlića.

Ostalo je povijest. A možda i budućnost...

kontraproduktivnost

Sunčano popodnevno predizborje. Britanac. Iza leđa mi, podjednakom brzinom gurajuć dječja kolica, hoda mladi par.
 
Prolazimo pored štanda aktivista ujmeobitelji, onih pritajenih klerofašita amatera što bi zavirivali u svačije tanjure, ormare i krevete. Guraju pod nos letak, list papira za potpis, šta li već, svim prolaznicima. I prolaznicama. Odignoriram odmahivanjem. Letak guraju i ovima s kolicima.

"Ni slučajno!" odrješito će mlada žena odgurujuć ispruženu ruku koja priječi prolaz.
"Draga, ne budi tako netolerantna." - muškarac će na to.
"Ja netolerantna? Tko bi im normalan to potpisao?!"
"Ja potpisao."
"Ti?!"
"Da, ja. Jučer."
"Daj, pa ti stvarno nisi normalan! S kim ja djecu rađam... Kreten."

Ilicom nastavljaju šetnju u šutnji.