Nema te kiše, nema tog snijega, nema ni sjekira, ni kuka, ni veriga,
koji će spriječit ljubitelja umjetnosti, i kulture uopće, da od svih
pedesetidva u godini baš ovaj petak, ostalih dvjestašezdesetak dana
nećemo ni spominjat, krene u pohod na skupljanje bodova ne bi li se
sutra susjedima, u nedjelju rodbini ili u ponedjeljak kolegama s posla,
stali hvalit što su sve u toj jednoj jedinoj noći muzeja stigli obići,
protrčati kroz izložbene dvorane, proguravati se prekoredno ka izlazu
i kroz lokve i sitnu bljuzgu na pločnicima jurit za tramvajima do
sljedećih destinacija, kako bi se s besplatnog švedskog stola kulture
što više nakrkali, ne smeta gužva, ne smeta nemogućnost sagledavanja
eksponata u miru i tišini, ne smeta kolodvorski žamor, ne smeta kričanje
zaigrane il umorne dječice, jer u masi je toplije i sigurnije, a već
sutra, i u nedjelju, evenjumolovi, vestgejti, siticentri, haundemovi,
zare, bile, konzumi i ostala svetišta.
31 January 2015
13 January 2015
java
Nakon
subote, dva slobodna dana. U utorak se prije podne, unatoč
polugodišnjoj prašini na oknima prozora i spuštenim roletama, probudim
obasjan suncem. Izađem na balkon i pogledam na ulicu. Vedri ljudi šetaju
nogostupom. Taksist sa crnožutom oznakom zaustavlja vozilo i majci ruku
punih pretrpanih cekera pomaže pregurati dječja kolica po pješačkom
prijelazu. Umjesto snijega travnjakom se u parku prosuli jaglaci i
kukurijek. S radioprijemnika se eterom širi milozvučje Griegova Peera
Gynta. Na nebu ni traga oblacima, ni traga chemtrailesima, ni
zrakoplovima također. Nalik Sergeju Eisensteinu portir Hrvatskog zavoda
za mirovinsko osiguranje pozdravlja razdragane korisnike pučke kuhinje
iz parka preko puta...
Samo malo... Taksist? Eisenstein!? Portir?! Razdragani pučkisti! Grieg... ma da...
Osjetim neki potmuli pritisak u dnu abdomena. Mokraćnom mi mjehuru pristiže kap koja bi mu mogla preliti čašu strpljenja. Otvorim oči, a pred očima mi, što bi drugo - mrak. Iz popodnevnog sna, tražeći izlaz u nuždi pod pritiskom unutarnjih organa, probudih se već u sumrak siječanjskog ponedjeljka. Samo, ne znam koje godine.
Samo malo... Taksist? Eisenstein!? Portir?! Razdragani pučkisti! Grieg... ma da...
Osjetim neki potmuli pritisak u dnu abdomena. Mokraćnom mi mjehuru pristiže kap koja bi mu mogla preliti čašu strpljenja. Otvorim oči, a pred očima mi, što bi drugo - mrak. Iz popodnevnog sna, tražeći izlaz u nuždi pod pritiskom unutarnjih organa, probudih se već u sumrak siječanjskog ponedjeljka. Samo, ne znam koje godine.
Subscribe to:
Posts (Atom)