vjetroforme i život

Nekako zamišljam da su Prue Stent i Honey Long te 2014. godine radeći svoje vjetroforme sigurno negdje naletjele i na rad Miodraga Živkovića, kipara koji je 1971. godne izradio spomenik na Tjentištu.

Vjerojatnost da se to dogodilo vrlo je vjerojatno jako mala, ali to ne znači da ne postoji. Ako nigdje drugdje, onda u onim vijugama koje na taj način gledaju oblike i forme. I život.

 

 

napoleon

Susjed i ja, filmska crtica, pretjerivanje i doskočica.

 

- Jeste gledali Napoleona?
- Nisam. - odgovaram - Ali sam čuo par ne baš pozitivnih kritika.
- Da. Nažalost, tako je. Šest i pol na IMDb-u. Odlična kamera, fotografija, scenografija, sjajni efekti i glumci, scenarij dobro posložen, detaljima pokriveni i mnogi ozbiljni događaji u pozadini. Sve super, a kad ukomponiraš, nešto ne štima. Neuobičajeno za Riddleya Scotta. Otprilike to je nešto kao Paris Saint Germaine: sve zvijezda do zvijezde, Messi, Neymar, Mbappe, a ozbiljnih međunarodnih rezultata nema.
- Lažem! - uskliknem - Vidio sam Napoleona Riddleyja Scotta. Onog Sebastianovog, u Blade Runneru.
- Ha, pa sad, kad je Napoleon Riddleyja Scotta u pitanju, skoro pa da Vam je taj više nego dovoljan.

 

 

 

snijeg

Pada snijeg. Točka. Nema uskličnika, nema ushićenja. Nisu to one lelujave krpice koje pratiš u slobodnom padu usporenom za vidan otpor zraka, svaka različita, neke i u kolo udružene, imena im skoro poželiš davati. Ne. Pada sitni, dosadni i uporni snijeg. Pada pravocrtno i neumoljivo. Snijeg zbog kojeg su smetnje u prijemu slike na televizoru marke RIZ s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća nazvane snijegom. Iako se niti jedan osušeni list na stablima ne miče nošen strujanjem zraka, ovaj pada pravocrtno pod kutem od četrdeset pet stupnjeva iz smjera istoka. Ovo je očito uzrokovano laganim propuhom u tako usmjerenoj ulici i apsolutno je nebitno s prave točke gledišta, a ta se točka nalazi iza prozora s dvostrukim staklom, u toplom prostoru dnevnog boravka. Snijeg koji se naoko nezainteresirano zaustavlja na podlozi, a onda odjednom shvatiš kako ga se nakupilo poput prašine na polici s knjigama, poput pijeska s pješčanih plaža u gaćama. Osim na asfaltu. Tu nestaje pod ljudskom čizmom i pod automobilskom gumom. Nestaju kristali, agregatno stanje se mijenja i tu mu je naizgled kraj. Naizgled jer tu mu kraj nije. Uporan je, padat će toliko dugo, a oblaci na nebu to obećavaju, dok ne ohladi asfalt dovoljno, dok se ne prorijede prolasci automobilskih guma i ljudskih čizama. Nestat će tada i posljednja oaza obrane od te napasti i sve će postati bijelo, monotono i dosadno bijelo. Izobličit će se konture predmeta i bića u zimskoj hibernaciji. Nestat će i ono malo boja što nam je kasna jesen ostavila. Pada snijeg. Bijel i uporan, sitan i dosadan. Točka.

perkelt ubojica

Nedjelja popodne nogometni dan, a navečer perkelt i Fincherov The Killer s Michaelom Fassbenderom. Dobar noćni provod zagarantiran.

 

Jurgen Klopp. Zlatni cilindar, crveni frak i širok osmijeh. Otkud sad on?! Za šankom u hotelskom baru svojoj supruzi objašnjava da idu u njemu ne baš poznat restoran, kako ga on s njemačkim naglaskom izgovara: Klod Brazije. Okrene se meni i pita je li dobro izgovorio. Ja mu otpijajući gutljaj nekog obojenog kratkog pića, kao ekspert za francuski i još veći poznavatelj pariške gastro scene, objašnjavam da Claude Brasilier ne postoji, postoji André Brasilier, a Claude je Monet i da niti jedan od njih nije restoran nego su slikari. Usput mu kažem da je taj Brasilier sa svojim konjima dosadniji čak i od Mersada Berbera. A ne! Jurgen mi s osmijehom pojašnjava da zna on tko je Claude Monet, da je čuo za Berbera i da uopće nije rekao Claude Brasilier nego Chez Lafayette, samo ga izgovor malo jebe pa biva neshvaćen. Kao ponekad na poslu. Okej, Chez Lafayette. Kažem mu da nisam ni mislio da je neki pikzibner ali da ga nisam razumio, ali sam... U taj čas nam prilazi barmen i počne objašnjavati da nije Chez nego Galeries i da nije baš restoran... Ja se tu malo izgubim jer ne idem ja tamo i to uopće nije moja priča nego moj san uzrokovan omamljujućim ritmom truckanja tramvaja po iličkim tračnicama.

 

Otvaram oči. Dobro je. Nisam prespavao stanicu, a to mi nimalo nije strano. izlazim iz tramvaja na Ilici kod Trga Francuske republike, ne mogu to "Trg doktora..." prevalit preko usta da se ne sjetim Đuzinog sina kad je s pet godina komentirao tramvajski glasovni automat za najave stanica koji je nježnim ženskim glasom upravo najavio tramvajsku stanicu "Trg doktora Franje Tuđmana", a Paolo hladan kao sladoled iskomentirao: "da doktora", na što je cijeli tramvaj skočio u smijeh. OK, nebitno, silazim iz jedinice, čekam šesticu ili jedanaesticu. Idem na neki pregled. Umjesto tramvaja, sjadam u žičaru koja nas potegne do ruba grada koji se penjao podnožjem Medvednice. Krenem pješke prema dolje jer bolnica je malo niže, a žičara nema međustanice, ideš od jednog kraja do drugog. Sunčan je dan, uličice nalik viškim kalama iznad Kuta ili onima u Komiži, na Peloponezu, u Sirakuzi, mediteranski je skroz. Niz ulicu za loptom trčkaraju neka djeca, za njima pas. Tu i tamo na pokojem prozoru glavu promoli kakva starica u crnom. Dolazim do bolničkog zdanja koje je više nalik kolodvorskoj zgradi. Kakva izvana, takva i iznutra. Čekaonica je ogromna i bučna, dolazim do nekog pulta i ostavljam iskaznicu u neku kutiju s drugim iskaznicama. Iskaznica je tamno plave boje s nekim žutim i grimiznim vatrometima. Prilazi mi lik u uniformi i objašnjava da nisam dobro stavio iskaznicu u kutiju, uzima je, okreće za devedeset stupnjeva i vraća na mjesto. Vidite, veli, ovako će vas sigurno primiti. Zahvaljujem mu se i razmišljam kako je tu tolika gomila ljudi i iskaznica da danas opet neću stići na predavanje, izgubit ću kontinuitet, izgubit ću godinu. U to mi prilazi neka žena. Nalik je Petri. Marta, veli mi da se zove Marta. Zna me s faksa. I ona je na pregled došla. Ovdje je gužva, idemo na dječji odjel, vodi me za ruku, tamo na sreću nema nikoga. Petra zvana Marta je studirala sociologiju, poslije toga političke nauke u Beogradu, a sad je opet tu, na matematici. Pričamo o svemu, malo i o Monetu i Kloppu, o Goldbachu i Euleru. Pričamo malo i o francuskim pecivima i džemovima. Onda malo samo sjedimo i šutimo. Prati me već neko vrijeme, kaže mi, a ja prvo pomislim da sam zbog nečega sumnjiv i da ona uopće nema veze sa sociologijom, s politikom i matematikom, sve je to izmislila da bi me namamila u pusti dio zgrade. I sigurno mulja to s imenom jer kako se može zvati Marta ako sliči Petri. Tko zna kakav su mi zločin prišili i kako se braniti kad ne znaš od čega se branit trebaš? 

 

Onda, valjda da odahnem od crnih slutnji, pomislim da joj se sviđam. Da joj se jednostavno i iracionalno - sviđam. Bit će da sam malo i na glas razmišljao jer vidim kako mi se smješka cijelim licem. Ti me ne pratiš kao nekog sumnjivca? Ne, odgovara. Jel ja to onda sanjam, pitam? Da.

kalen dar

"Ništa tako dobro ne prikazuje kalendarsku godinu sa svim njezinim mijenama kroz mjesece i godišnja doba kao vegetacijski ciklus." (Lokotar)

 

Daje mi bijelu vrećicu, oko nas je umjetno svjetlo žarulje koja razbija mrak večeri pa ta bjelina dolazi do izražaja. Blješti jače od rastrtog opranog rublja usred ljetnog sunca. Ovo ti je, veli mi, još od prije Meksika, al nikako da ti donesem. Znam da, nastavlja, nemaš puno veze s Daruvarom, ali imaš s Lokotarom. I Marka sam pitala da ti se potpiše, eno vidi u lipnju ti je, zaključuje predaju poklona. Uostalom, dar - Daruvar. Od svih pitanja i zahvaljivanja, ja nezahvalno pitam da što je pisao u lipnju, a ona će da jer mi je rođendan. Pa u petom je, nije u šestom, podsjećam je, a znam da zna. Ona slegne ramenima: pa šta sad, malo sam zajebala, važna je volja, i moja i Markova.

 

I ima apsolutno pravo. Nevažni su datumi, važan je sâm čin i važan je motiv. A motiv je lijep, drag, pravi prijateljski. Jer ništa tako dobro ne prikazuje dobru volju sa svim njezinim karakteristikama kao dar prijatelja.

 

I šta sam trebao? Ovo se sad zakeralo u meni budi i propituje sebe nezakerala. Jesam li je trebao ostaviti u neznanju i zabludi? I šta kad prođe maj i dođe lipanj, a ona skuži da mi je rođendan tjedan prije jednog drugog, njoj važnijeg rođendana? Šta kad tad shvati zajeb? Pa do tad će zaboravit. A ako se ipak sjeti? Onda će shvatit da si to prihvatio jer je važan motiv i čin, a ne jebeni mjesec u godini. Možda ni ne shvati, možda su joj rođendani tek kratka zastajanja na vremenskoj traci, zastajanja s ne tako bitnim markerima? Netko te markere vidi, netko ne, kao i iscrtane trake biciklističke staze na nogostupu, netko ih prati, vozi se ili hoda prateći ih, netko ih uopće ne registrira. Daltonizam druge vrste. Na kraju krajeva, jel ti drag kalendar? Ma jest, ali ja nikad ne vješam kalendare. E ovaj ima da objesiš i da ga gledaš svaki dan. Dobro.

 

Nedjelja je, čeka se dvije i dvajsčetvrta. Godina za vješanje. Kalendara.

 

 

drama

 ​
Jutrošnji uobičajeni telefonski razgovor s roditeljima. Teme standardne: zdravlje, raspoloženje, vremenske prilike, bašta, sport. Jutrošnji bio niski start s preponama.

On, dok je ona u kupaonici:
- Jučer smo imali dramu.
Ja:
- Kakvu dramu? - vrtiš svašta kroz glavu, mnoga je grana medicine kod njih u tim godinama zastupljena, pogotovo od ljetos.
- Čehovljevu. - veli mi - Bila patronažna sestra, bila laborantica i ona s fizijatrije.

29. XI

Pomalo je bipolarno bilo kad nas na današnji dan. Osim što se s vjerom u bolju budućnost slavila 1943. i što se 29.XI kao slavio i moj polurođendan, na današnji dan kad sam brojio tek pola tuceta mjeseci života zauvijek je otišla baka Jacenta. 

 

Jacenta Križan, rođena Petro, dijete stolara Ilije Petre i žene mu Stanke Petro rođene Jurić, bila je jaka žena koja je uspjela držati uzde obitelji, na dalek put vodila i na dalek put izvela četvero djece, najvećim dijelom života bez muža Marka. Poznata je bila i po tome što je predložila svojem sinu Hrvoju i snahi Savki da svojeg sina nazovu Nedjeljko. Na sreću ili nesreću, to je uvijek vječna dilema kad su kondicionali u pitanju, stručni konzilij nije prihvatio prijedlog unatoč danu mojeg rođenja uz argument: "ti si svojeg tako nazvala, mi svojeg nećemo". Svaka sličnost s onom krilaticom "tuđe nećemo, svoje ne damo" nema nikakve ozbiljne podloge osim što su obje zaživjele u doba samoupravnog socijalizma, jednog od ispravnijih puteva iz klasnog u besklasno društvo. Većinu ovih detalja ispričala mi je za naših malih noćnih telefonskih razgovora Susan. Dok nije prešla Atlantik, Susan je bila Jacentina kći Ljubica. Živjela je dinamičnim životom sa svojim Lyleom Wisemanom do pred sam kraj života, a onda ga je prevarila s Aloisom. Taj se prezivao Alzheimer.

 

Da sam se kojim slučajem rodio u petak, skoro ništa od ovog ne bi imalo smisla jer niti bi taj neki drugi dan bio 29.V 1966. niti bi pola godine kasnije datum bio 29.XI 1966. To "skoro" je zato jer bi iz cijele ove gornje jednadžbe ispao samo Petko, to jest ja, a cijeli bi svijet, zahvaljujući mahanju krila jednog leptira na planini Fiji, bio malo drugačiji, ali tek od 1966., a ono što se dogodilo 23 godine ranije i dalje bi stajalo trajno zapisano u svjetskim povijesnim knjigama.

 

 

Protupamćenje AVNOJ-a 

pretpostavke

Pretpostavka je majka svih zajeba. 

To je shvatio, na dosta teži način, još onaj krapinski pračovjek, Homo sapiens neanderthalensis, pamte njegovi potomci tu priču s pećinom i medvjedom. Poslije su to prepoznali i mnogi drugi tako da se pravog autora nikad ne spominje. Ima pretpostavka i druge djece, reći će netko i bit će u pravu, naravno. Ne pretpostavljam to, ima tih slučajeva u znanosti, to su oni slučajevi koji se zovu eksperimenti, metode pokušaja i popušaja, metode koje su čovjeka dovele do velikih otkrića, ali kao dio sustavnog rada. Logika je tu neumoljivija. Na krivim premisama nahero stoji i konkluzija. Dogodi se nekad i tu neki promašaj, nešto kao stativa: kad su premise krive i usto u nekoj ravnoteži, tad konkluzija ne bude uhero nego se čini ispravnom. Samo, to ne pije vodu na duge staze. Što sam htio reći? Pa to da mi se malo gadi kako uvijeno i u rukavicama izvjesni lik brani aktualnog vinovnika prometne nesreće sa smrtnim ishodom proglašavajući ga u jednom trenutku čak i žrtvom. Jer, eto, to se svakom vozaču može dogoditi, to da u rano jutro s nešto malo alkohola u krvi po magli na lokalnoj cesti preko pune crte pretječeš kamion vozeći auto upitne ispravnosti preko osamdeset kilometara na sat. Po toj špranci svi mi koji smo pismeni, vjerojatno bismo mogli napisati neke Duše robova ili Ambru, Sarajevski Marlboro ili nešto tome slično, šta ja znam. Jer smo pismeni, a svakom se pismenom čovjeku tako nešto omakne. Moguće je i to, ali za to kao važnu varijablu treba postaviti vrijeme na beskonačno, a ne na period od zadnje večernje putne do jutarnje vožnje maglovitom slavonskom cestom.

Ugrizao se za obraz. Bolje da sam za jezik. Ili za prst-dva. Nedjelja je ipak vrijeme za Cheta Bakera.

 

sinkopa

Sveta Sinkopa i sveta Presinkopa svetice su čije se beatifikacija i nepotizmom ubrzani čin kanonizacije vežu uz kraj davnog dvadesetog vijeka na sjeveru Mediterana. Poznate su po sposobnostima da zlu​ ne trebalo svojim štićenicima priskrbe medicinski potpomognuti alibi.

Svjedoci njihove pojave govore, ima i pisanih tragova o svemu tome, da se svojim štićenicima uprizoruju u obliku vrtoglavice, mučnine, najčešće zamračenja vida i opće kurcobolje. Kroničari svetačkih čudesa i mirakula zapisali su pak da ih štićenici nesvjesno prizivaju u zastrašujućim ili samo neugodnim situacijama i to sniženim krvnim tlakom pri ustajanju, napadom tahikardije, prizivaju ih i napadom kašlja ili smijeha, nerijetko zagrcnućem hranom ili pićem i apsolutnim izostankom empatije i ​nedajbože odgovornosti. Uzroci priziva kreću se od potpuno neozbiljnih do potencijalno smrtonosnih. Uglavnom za druge.

Za razliku od Hipoksijine kćeri svete Sinkope čijeg se šireg podrijetla nitko ne sjeća, sveta Presinkopa u narodu je bila poznata i po svojem svjetovnom imenu Omaglica zbog čega su mnogi svjetski genealozi iščitavajući joj ime kao O'maglica greškom pokušavali njezino mjesto rođenja locirati na otoku Zlarinu istovremeno istražujući irske doseljenike na taj pitoreskni jadranski otočić vjerujući kako je upravo sjedinjenje keltskih u dalmatskih gena rezultiralo njezinim dolaskom na ovaj svijet.

Unatoč ili zahvaljujući, kako tko gleda, upravo svojoj bogobojaznosti obje su svetice uglavnom zaštitnice članova i aktivnih simpatizera strogo određenih zajednica.

marianne, marion, mariane, marijana

Jutros mi Stanislav šalje fotografiju. Voli on tako izroniti svako malo s nekom crticom potkrijepljenom fotografijom ili s fotografijom s kratkom zabilješkom. E-mail, Instagram, WhatsApp, bilo koja alatka koja mu je pri ruci biva pretvorena u poštara, prijenosnika sjećanja na lijepe trenutke i lijepe periode.

Šalje mi jutros fotografiju Marianne Faithfull, Alaina Delona i Micka Jaggera s opisom: "On your first birthday party". Fotografiju je 1967. godine snimio značajni francuski fotograf Patrice Habans. U doba snimanja ove fotografije Patrice je imao 30 godina i bio je u naponu snage, Alain Delon je već bio zvijezda i dvije godine stariji, a Mick Jagger propulzivni i perspektivni klinac osam godina mlađi od Delona. Marianne je imala dvadeset i jednu. Fotografija je vjerojatno snimljena u novogodišnjem raspoloženju za Mariannein dvadeset prvi rođendan 29. decembra. Na taj dan ja sam imao točno devetnaest mjeseci i Stanislav je vjerojatno pobrkao brojeve 5 i 11, ili V i XI kome koje brojevno pismo više odgovara, kad je napisao ono "On your first birthday party". Moguće je i da nije greška jer Stanislav ima svoj način mjerenja i praćenja vremena, toliko drugačiji da ima i svoj kalendar. Posvećen je poljskoj nobelovki Wisławi Szymborskoj i poseban je.

Kako god, spominjanjem Marianne, podsjetio me da sam od ranih dana bio zalju​bljen u Marianne, Mariane, Marione, Marijane. Robin Hoodova Audrie Hepburn Marianne, porculanski krhka svevremenska ljepota ljudskog roda, Marijana ona Dubrovačkih trubadura bila je Marijana iz mašte, nikad stvarno viđena, ona čije su se crte lica u mislima poklapale s onima već viđenima i nekim izmišljenim, mojim malim skrivenim Marijanama. Onda ona Marisol, Marianne Koch iz filma Za šaku dolara Sergija Leonea, biser u blatu okrutnog Divljeg Zapada. Tu je i Kerstin Marianne, poznatija kao Kerstin Anita Marianne Ekberg, Sylvia iz Fellinijevog La Dolce Vita. Iako je bila Marianne, dovoljno je bilo samo reći Anita Ekberg. A tek Salgarijevog Sandokana Lady Marianne, prelijepa Carole André! Cohenova nikad prežaljena Marianne. Čak i u imenu i prezimenu Wislawe Szymborske kao da odzvanja neka Marijana. Još i ona Marianne, i ona, i mnoge druge.

Hvala Stanislavu za fotku. Svaki bi se prpošan i mlađahan Mick najrađe poistovijetio s Alainom, ali neki su morali biti i Mickovi na fotografijama s Marijanama. Pa kako god im kasnije bude. I na fotografijama i u životu.

 

 

moji razgovori s krležom

Matvejevićevi Razgovori s Krležom. Džepno, šesto, prošireno izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1987., iz doba zagrebačke Univerzijade, moje druge godine života u Zagrebu, za tu priliku ušminkanom najvidljivijim kozmetičkim zahvatima: dovršenim renoviranjem Trga Republike i na križanju Savske i Končareve podignutim Ciboninim tornjem pored dvorane, "Mirkova cigara" znali su ga zvati, uređenim studentskim domovima na Cvjetnom i Savi i mnogim drugim sitnicama. 

 
Knjigu sam kupio jedne sunčane nedjelje otprilike tridesetak godina od izdavanja na sajmu na Britancu za svaki slučaj jer bolje dati deset kuna za knjigu pa bila i duplikat nego li propustiti takvu priliku. Poslije se ispostavilo da čak jednaku takvu već imam pa je ova čekala par godina svoju priliku da je netko otvori. Prilika se počela nazirati u subotu. U Gavelli je, nakon dodjele regionalne književne nagrade Predrag Matvejević Robertu Perišiću za roman Brod za Issu, odigrana predstava rađena po fragmentima Matvejevićevih Razgovora s Krležom. Dodjeli sam prisustvovao, predstavu nisam imao vremena odgledati, ali sam knjigu obećao nekome tko je nije čitao.
 

Vanesina posveta noni datirana je 06.11.1992. godine. Po izboru poklona, a i po rukopisu, dalo bi se zaključiti da je Vanesa bila mlada studentica. Vrlo vjerojatno je studirala komparativnu književnost, ali nije isključen niti jedan drugi studij. Naime, tada su svi studenti imali vremena i za čitanje knjiga. O noni manje: bila je Vanesina nona i sigurno je bila ponosna na svoju unuku.
 

Točno trideset i jednu godinu kasnije knjiga će opet doći u nove, ovaj put jedne nenonine ruke.

 

 

 

geometrija

​Noćas sam sanjao golema siva geometrijska tijela koja polagano lebde u potpuno bijelom beskrajnom prostoru. Tijela su prilično bliska, ali se djelovanje sile gravitacije ne primjećuje. Tu kompoziciju obično sanjam kad mi temperatura tijela naraste iznad normale. Na sreću, to se jutros nije pretvorilo u uobičajeni slijed događaja - virozu. Bit će da je neki lagani zamor materijala.

Vaso Gavrilović je predavao matematiku, imao tešku ruku i bio lak na obaraču. Profesorica Jelić je bila histerična predavačica ​zemljopisa i ​nesretna malomišćanska zatočenica. ​Tešku ruku lakog obarača nisam osjetio na vlasitoj koži, ali sam zato jedinu četvorku u osnovnoj fasovao ​iz zemljopisa. Razloga je ​bilo više i nećemo o njima jer bi na površinu mogle isplivati razne stvari poput zavisti​ i nepotizma​, zbog svojevrsne kampanjske nepripremljenosti, zbog ljubomore i bolesne zaštite vlastitog potomstva od neminovnog odrastanja, a i ​eklatantnog nepoštivanja autoriteta​ sumnjivog kredibiliteta. Kako ​i što s koje strane.​ Ono jedno vađenje bezopasne zmijice iz podstave jakne (jer je džep bio probušen pa se mala zavukla) i stavljanje iste na klupu za vrijeme naprednih mladogeografskih vannastavnih aktivnosti nije bila niti moja ideja niti moja realizacija. Ali sam uživao.

Matematika se ​s geografijom​ spetljala i puno prije moje osnovne škole, šurovali su o svemu i svačemu i usput jedno drugom objašnjavali svijet​. Eno vam geometrije i kartografije, živi dokaz. Te ovakva projekcija, te onakva projekcije. Koordinatni sustav ovaj, koordinatni sustav onaj. Ptolomej. Cassini, Winkel, Mercator, Mollweide. Robinson, Lambert, Filler. Gall, Peters, Thales. Ili je cilindar, ili konus ili je azimut. Pei Xiu, Lehmann, Gauss, Krűger. Oš ekvidistantne projekcije, oš ekvivalentne, oš konformne. Kako sačuvati jednu ili dvije dimenzije.

 

Ili kako sakriti ravnu istinu.

Onima kojima je Zemlja ravna ploča život je jednostavniji. Naoko. Jer oni se susreću s ozbiljnim problemima. Poput života pod kupolom, postojanja ljudi guštera i nepostojanja ptica i Australaca i susretanja s drugim njima neobjašnjivim čudesima.

Kako god, dobro je: temperatura mi je i dalje u granicama normale. Jedino mi tlak povišen, to kad shvatim da živim pod istom kupolom s onima koji misle da živimo pod kupolom.

eržebet

Te 1978. godine nas osnovnoškolce odjednom popularni stolni tenis trenirao je nastavnik povijesti Szandor Papp. Bilo nas je niti deset: djevojčice su bile inspirirane poznatom stolnotenisačicom Eržebet Palatinuš, vojvođanskom Mađaricom i članicom stolnoteniskog kluba Industrogradnja, Eržebet je godinu kasnije bila i brončana na svjetskom prvenstvu u Pjongjangu u paru s Gordanom Perkučin, a mi dječaci, priznajem, osim Šurbekom i Stipančićem koji su uza sve druge medalje i bili i prvi u parovima na onom istom Eržebetinom svjetskom prvenstvu, bili smo i pubertetski inspirirani djevojčicama. I Eržebet. Osim po stolnom tenisu, Eržebet je bila poznata i širem krugu pratitelja tuđih života po svojoj romansi sa Slobodanom Janjušem, osebujnim golmanom nogometnog kluba Željezničar iz Sarajeva.

Trenirali smo u jednoj velikoj učionici na prvom katu stare školske zgrade koju se koristilo samo za neke vannastavne aktivnosti. Osim igranja singlova i parova, napeto je bilo i grupno gledanje kroz prozor. Kroz prozor se moglo vidjeti glavno seosko križanje s doktorovom kućom i autobusnom stanicom s lijeve strane, crkvom, kioskom i novom školskom zgradom po sredini, a s desne strane ulični zavoj udesno i početak mosta preko dunavskog rukavca koji je bio nalik vadima: ljeti je to bio isušeni potok, a s proljetnim i jesenskim kišama nalik Nilu, Amazoni i Dunavu. Kroz prozor uglavnom nismo viđali ništa od toga i to je tada bilo u redu.

Tada svladane osnove i dijelom urođena, a dijelom utrenirana motorika, dobro su mi došle početkom 1985. godine kad sam u baraci na rubu slovenskog sela Bač uz kuharskom službom mi propisano kuhanje ručka morao naizmjence igrati šah i stolni tenis sa šefom, zastavnikom prve klase pred mirovinom, dok je preostali dio vojske, njih sedmorica-osmorica u "neradne dane" strelišta krpali razrovane makadam putove po poligonu. Krpanje je funkcioniralo do prvog zavoja ili uzbrdice i nakon toga se pretvaralo u taktičku vježbu kamuflaže i eskivaže. Danas bi se komotno neki time mogli hvaliti kao subverzivnim djelovanjem u neprijateljskim redovima. Kuhanje je bilo jednostavnije, ali bez krivinašenja. Ručka je jednostavno moralo biti.

Poslije te polugodišnje epizode, igranju stolnog tenisa najbliže sam bio jednom prije jedno četiri-pet, možda i šest godina, kad me Pero M. zvao da skoknem do njih, do njega i Sonje, na partiju-dvije stolnog tenisa na njihovom imanju u polju. Nisam otišao jer do polja doći značilo je od obale prema unutrašnjosti otoka Visa serpentinasto se peti uzbrdo par kilometara, a onda slijedi spuštanje u polje. U povratku slična muka. Govorim za nas bicikliste i pješake, ljude bez auta i vozačke. Nekako mi se sad čini da mi se nije ni dalo jer da sam htio, mogao sam bez po muke naći neki prijevoz. A trebao sam.

Od tada su prošle i godine korone i godine potresa, a ja od stolnog tenisa nisam vidio ni reket u sportskim dućanima. Sve do sinoć. Nakon štulićevskog nedjeljnog popodneva protegnutog do kasno uvečer, od Liverpoola pa preko mančesterskog derbija do jednog od derbija de la čizma italiane, uspavala me Jessica Chastain. Možda je bila i Charlize Theron, nisam siguran jer se naslova filma ne sjećam, ali znam da smo nedugo, praktično ni treptaj oka nakon toga već zajedno igrali stolni tenis u mješovitim parovima na nekom turniru. Ja s jednim reketom, ona s dva: u lijevoj joj neki trapezastog oblika, više nalik dasci za rezanje, neki cirkus, a u desnoj pravi ozbiljni reket s jedne strane daske gladak i crven, s druge crn, sa međuslojevima žute spužvice. "Takav je imala i Eržebet Palatinuš!" uskliknem kao da me to prepoznavanje posebno usrećilo. "To mi je mama!" odgovara Jessica. ili Charlize? Možda Branka? Ili Jelena? Nisam više siguran.

Kakav god poslije bude, ponedjeljak je lijepo počeo.

 

 

klokani

 Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.

Uz sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana. Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje, dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu. Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama? Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to znao.

Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke, stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac trošeći vrijeme.

Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.

 

 

AP

Na televiziji vijesti. Izmjenjuju se vatra, dim i krv s vatrom i dimom. Odjednom vatra i dim se pretvore u svjetlo i zvuk. I boju.

 

- Opet AP, 'bo te AP.

- Associated Press?

- Ne.

- Ne?

- Ne.

- Access Point?

- Ne.

- Audemars Piguet, šminkeraj?

- Nedovoljno razvikano.

- Ante Pavelić?

- Podmeću nam!

- Aritmetička progresija?

- Samo za matematičare!

- Arena Pula?

- Ma kakvi, to dvaput godišnje ako.

- Anemični premijer?

- To nikako!

- Aleksandra Prijović.

- E tu smo. Vidiš, ja mislim da...

 

Na televiziji i dalje vijesti. Reuters možda i možeš zaustavit, AP nikako.

brojke i slova

Prostor je studio za snimanje nekadašnjeg kviza Brojke i slova. I rekviziti su dosta slični, samo umjesto onih pločica s brojkama i slovima, crne su kutijice s riječima. Pozicija voditeljice malo je izmijenjena: umjesto komunikacije s natjecateljima ona se obraća polici s tim crnim kutijicama. Voditeljica nema asistenta matematičara. Voditeljica nije Vedrana Međimorec i njezin asistent nije profesor Elezović s ETF-a. Televizor je s katodnom cijevi, onaj starinski, marke RIZ, skoro isti kakav smo imali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Osamdesetih i devedesetih je bio rezervni kod bake i djeda na selu. Potpuno ispravan i funkcionalan igrač s klupe.

Inače, svi koji smo pratili Brojke i slova i koji smo nekad bili studirali u Unskoj ulici i oko nje, pamtimo nastup jednog našeg kolege koji je briljirao u kompliciranju pri rješavanju zadatka s brojkama: za svaki točan broj uspijevao je iskoristiti skoro sve ponuđene brojeve. Na pitanje asistenta kviza zašto nije pokušao jednostavnije, lakonski odgovorio da nas tako uče na tom fakultetu; asistent se našao prozvanim, ali je shvatio šalu. Na ispitima nije bilo šale.

Dakle, umjesto natjecateljima voditeljica se obraća ploči, a na ploči se pali svjetlo i zasvijetle riječi na nekoliko kutijica: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica se ponovo postavljajući pitanje obraća ploči, a na ploči, u nastavku na prethodne upaljene kutijice zasvijetle nove s riječima: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica ponovo postavlja pitanje ploči i na ploči ponovo zasvijetle iste riječi. Slijedi odjavna špica i nakon nje je neki intermezzo na televiziji, a nakon njega slijedi nova emisija kviza s voditeljicom i pločom. Voditeljica pita pitanje, a ploča odgovara: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica ponavlja pitanje, a na ploči zasvijetle riječi: "NE", "PONAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica je pomalo i iritantno uporna s postavljanjem pitanja i ponavljanjem, ali ploča za razliku od prethodne emisije ne odgovara monotono: "NE", "PONAVLJAJ", "PONQVLJANJE", "GLUPIH" i "PITANJA". Uporna voditeljica, i meni je to već naporno, opet ploči postavlja isto pitanje. Na ploči umjesto odgovora svijetlećim kutijicama već postojeće svijetleće riječi počnu blinkati i gasiti se jedna po jedna. Nakon što su se pogasile sve crne kutijice, nestaje svjetla u studiju. Nakon nestanka svjetla u studiju, ugasi se i RIZ-ov televizor. Nakon televizora ugase mi se i svjetla u stanu.

Budim se u skoro potpunom mraku. Kroz otvorene prozore u sobu dopiru samo zvuci zrikavaca i malo svjetla koliko nam može dati vedro ljetno nebo bez mjeseca. Pogledam na sat, naziru se brojke 2 i 52. Postavljanje glupih pitanja? Je li u pitanju AI ili NAI? Ne pitajte, ne znam ni kako ću ponovo zaspati.

raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!

tesla

Sanjam Teslu kako mirno skoncentrirano stoji pred mojim otvorenim ulaznim vratima u stan. Na glavi mu šilt-kapa, na nosu naočale dvoznamenkaste dioptrije. Pita me za prazne boce. Ima ih. Vinske, pivske, jogurt, mlijeko, sok. Dajem mu ih, zatvorim vrata i taj me zvuk probudi. Za doručak, a tek je nekih pola osam, iz frižidera vadim dvije šnicle iz paca i šaku cherry rajčica. Šnicle ispečem, rajčice operem, odrežem komad kruha i sve to pojedem. Primjećujem da snove mogu sortirati prema vrsti uvečer pojedene hrane i popijenog pića: jedem li ovo i pijem to, snovi će u onom smjeru, a ako jedem ono i pijem ovo, putovat ću u sasvim drugom smjeru. Mogao bih složiti tablicu, možda ciljano sanjati. U sred razmišljanja o snovima i kratkoj pomisli na kavu zaljulja me snohvatica i potonem. Ponovo sanjam. Na Vlaškoj nedaleko od biciklističkog servisa provjeravam zadnju gumu. Na jednom mjestu je malo istrugana vanjska i izviruje unutarnja. To moje čačkanje mečke rezultira probijanjem zračnice. Odguram bicikl do serivsa. Gazim kroz vodu koja kulja kroz ulaz u radionicu. Pod u radionici je nakošen. Cijelom dužinom zida suprotnog ulazu izvire voda. Objašnjavam dečkima u radionici da mi treba promijeniti zadnju gumu i pokazujem na bicikl. U tom trenu vidim da mi je prazna i prednja guma. Budim se. Ponovo razmišljam o kavi i shvaćam da mi je džabe razmišljanje jer kave nemam. Možda čaj? Čaj!? Ne. Obična voda je skroz dobra. Budim se. Sat pokazuje pola sedam. Prisjećam se snova. Bicikl, radionica, poplava, Vlaška, šnicle, stan, Tesla. Da, Tesla nije Nikola, Tesla je Rene, autistični starac u mirovini. Jednom mi je, kad sam ga pitao je li mu Tesla prezime, objasnio: "Tesla me zovu jer sam dugo radio u "Tesli"*, a onda sam dobio otkaz kao tehnološki višak, i zovem se Rene, to ti je francusko ime". Siđem u prizemlje pogledati bicikl. Čitav je. Vratim se u stan. U ormariću s otpadom pored kanti stoje prazne boce.

 

 

divlje trešnje i ružine latice

Bio jedan kafić, dobar kafić, i u njemu radio dobar konobar, baš dobar konobar, i taj dobar kafić što zbog kafića, što zbog konobara dolazili gosti, ali onako, pravo dobri gosti. U dobrom kafiću dobar konobar radio dobru kavu i dobri gosti cijenili dobru kavu dobrog konobara u dobrom kafiću.

Jedan dan u dobar kafić dođe gošća i naruči kavu s mlijekom, ali da je mlijeko sojino. Dobar konobar se zbunio, zna on za to sojino mlijeko, zna on štošta, ali ga nema pa to gošći i kaže. Nema. A ima li u dobrom kafiću čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom. Dobar konobar zatečen pitanjem jedino je mogao izustiti: nema. Gošća vidno oneraspoložena nemogućnošću da u dobrom kafiću popije dobru kavu sa sojinim mlijekom ili adekvatnu zamjenu, čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom, naruči dupli pelin. Bez leda.

Prođe od tog neobičnog događaja nešto vremena, dobar konobar nikad dobrim gostima ne priča svoje poslovne dogodovštine, što iz profesionalnih razloga što zbog opreza jer toga je toliko da bi postojala mogućnost da gostima ispriča anegdotu s njima u glavnim ulogama, a to nerijetko ne biva dobra priča, i dobar konobar je tako zaboravio i na gošću sa sojinim mlijekom i ružinim laticama, ali gošća nije zaboravila da postoji dobar kafić s dobrim konobarom i pojavila se ponovo. Opet je tražila dobru kavu sa sojinim mlijekom, hladnim, a kako ga nije bilo u zamjenu je pokušala naručiti čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom. Kako ni sojina mlijeka ni ružinih latica u dobrom kafiću i dalje nije bilo, gošća je opet bila primorana posegnuti za trećom opcijom - pelinkovcem, duplim bez leda.

Iako dobar konobar iz dobrog kafića nikad dobrim gostima ne priča dogodovštine s gostima, ovu je jednostavno morao. Divio se dobar konobar dovitljivosti gošćinoj u narudžbama egzotičnih nam pića i divio se njenoj dosljednosti. Nije se toliko divio gošćinoj trećoj opciji (a tko i bi, sjetite se one sage s mostovcima kao trećom opcijom) i odlučio je tome stati na kraj. Pričajući ovu dogodovštinu, mimo svoje uvriježene prakse o nepričanju dogodovština s gostima, i s gošćama također, sagne se i otvori hladnjak, iz hladnjaka izvadi sojino mlijeko, a istovremeno lijevim kažiprstom upre u policu s ladičicama u kojima stoji čaj i prozbori samo dvije riječi: divlja trešnja.

Prošlo je od tada dosta vemena, dobar konobar je prestao s radom u dobrom kafiću, ali se povremeno u dobrom društvu znao sjetiti dogodovštine sa sojinim mlijekom, čajem od divlje trešnje i duplim pelinom, i potvrditi da se gošća nakon drugog duplog pelina više nikad nije pojavila u dobrom kafiću, da se sojino mlijeko pokvarilo, a čaj od divlje trešnje nekako popio.

Je li to zbog sojina mlijeka ili je to zbog divlje trešnje, možda je zbog manga i ružinih latica, možda čak i zbog pelina, pokušavalo je dobro društvo izvući zaključak iz priče dobrog konobara iz dobrog kafića. Nikom nije palo na pamet da gošća u dobar kafić nije dolazila ni zbog dobre kave, ni zbog čaja od divlje trešnje, ni zbog ružinih latica, ni zbog pelina. Gošća je u dobar kafić dolazila zbog dobrog konobara. Dok vjerojatno nije shvatila da dobar nerijetko ne vidi bolje od dobrog i da dobar konobar nije vidio dalje od sojina mlijeka i čaja od divlje trešnje. I duplog pelina

paklonevjerstvo

Putovanje iz jednog malog raja u drugi puno je rupa. Kako po rijetkim makadamskim dionicama, tako i po rekonstrukciji sjećanja kratkog popodnevnog sna. Mozak odmoran i spreman za nove izazove i na nova čuđenja.

 

Kad smo kod raja, ima neko istraživanje od prošle godine o tome koliko ljudi vjeruje u pakao, sve to raspoređeno po europskim državama. Prema tom istraživanju, samo 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Da ponovim: 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Samo?! Pa kako?! Pa tako. Podatak je da u Europi pakla o onog u Hrvatskoj više ima samo ljudskim glavama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Turskoj i Litvi. 

 

E sad, znamo li koliko je katolika i ostalih vjernika u Hrvatskoj (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, 78,97% je katolika, pravoslavaca je 3,32%, a muslimana 1,32%) prilično je neobično da ti vjernici nisu baš tako pravi kako se na prvi pogled na podatke čini. Mislim, suludo je da itko može vjerovati u postojanje nekog takvog prostora prvenstveno jer je to "mjesto" u koje se ide nakon smrti, a bajke o tome nam serviraju oni koji se pakla uopće ne boje, a to odsustvo straha baš i nije uzrokovano bezgrešnim životom. 

 

Kako god, obični izračun, nikakva ozbiljna matematika, je jasan. Te je 2021. godine u Hrvatskoj bilo točno 3.871.833 stanovnika. Optimistički aproksimativno, pola godine kasnije taj broj možemo zaokružiti na 3.872.000 stanovnika. Od njih toliko, vjernika je oko 84%, što će reći da je nevjernika 16%. Ako nitko od nevjernika ne vjeruje u pakao, što je logično i za očekivati, ispada da je od onih 84% vjernika njih više od pola ne vjeruju u pakao. Od ukupnog broja stanovnika, 40% vjernika vjeruje u pakao, a 44% vjernika, dakle njih preko 1.700.000 ne vjeruje u postojanje istog. Kako? Koji to vjernici ne vjeruju u pakao? Ako u svetim spisima piše da pakao postoji, i ako o njemu najviše govori najsvetiji među svetima, tko su ti i kakvi su to vjernici koji u pakao ne vjeruju? 

 

Paklonevjernici, sva pitanja su retoričkog karaktera.

dinstani čaj

​Ni u snu ne pokušavajte raditi dinstani čaj od kriški crvene naranče i limuna. I ne pokušavajte zgodnoj mladoj ženi objašnjavati da joj treba olovka kad pokušava premotati audio kazetu. Čaj će vam ispasti tako da ste sretni što vam je ispao u sudoper, a ne na pod, dok će vas ona mlada žena otpilit kao da ste najodurniji mizogini skot u njenom dotadašnjem životu.

Naš brezanski stan ima pedeset šest kvadrata. U pravokutnik su složeni hodnik u L, spavaća soba, primaća soba, špajz, kupaonica, kuhinja i loža. Jedino je balkon iz primaće, najveće sobe tlocrtno malo virio. Kuhinja je gledala na sjever, na ulicu i igralište: odbojkaško je asfaltirano, nogometno je zemljano. Iza gola je komad livade i ograda prema Čengijinom voćnjaku i kući. Čengija je bio samouki hajvan hećim koji se tu i tamo znao baviti i pokojim insanom. Iza izgrališta su bile kuće, a u daljini su se vidjela i dva crkvena tornja. Kuhinja je bila toliko velika da je u nju osim onog štednjaka na čiju sam toplu grijaću ploču prislonio svoj dječji dlan, sudopera i stola za objedovanje stao čak i malen kauč presvlake debelo žute boje, a to je zapravo boja kako je znaju nazivati boja starog zlata. Nikad mi to nije bilo jasno zašto takav naziv kad zlato ne može oksidirati pa sam mislio da je to neki naš tu lokalni izraz, u ovom zatku Europe, ali ne: Englezi su tu debelo žutu tako zvali još u devetnaestom stoljeću. Kud sam ja otišao... U dnevni boravak. Dnevni boravak se zvao primaća soba jer su se tamo primali gosti. O njima sad i ovdje nije riječ pa ćemo ih preskočiti. Danju se boravilo u kuhinji.

U primaćoj je vitrina s nekim finim čašama i šalicama, s knjigama i donja polica s mojim slikovnicama. Osim slikovnica, najnapetije mi je bilo pregledavati enciklopedije, osam knjiga o osam različitih znanstvenih područja. Prvo sam samo slike gledao, a nakon treniranja slova na dnevnim novinama bilo je i čitanja. Tamo je zelena garnitura od dva kauča na razvlačenje, dvije fotelje i dva taburea i niskim stolom do zrcaljenja ulaštene površine. Garnitura je zelena jer je tapacirung bi zelene boje. Rukohvati i noge su pratili tamnosmeđu površinu stola. Na podu tepih. Balkon je gledao na jug, na šumicu, na brezansku mahalu čijom je vizurom vladala velika okomito postavljena bijela olovka sa zelenim vrhom: minaret džamije. Na balkon se izlazilo kroz vrata koja su s dva bočna prozora činila veliku prozračnu stijenu sobe pune svjetla i sunca i pjesme s minareta, munare, manare, kako se već gdje ta olovka zove. Desno od desnog prozora stolič je s televizorom marke RIZ i stabilizatorom, teškom kutijom koja se morala uključiti prije televizora i služila je stabilizaciji struje, zapravo ujednačavanju napona koji je u to vrijeme često znao varirati, a to nježne tehnikalije poput televizora nisu baš trpile.

Spavaća soba je bila manja. U njoj su bili veliki ormari velikih vrata i još veće unutrašnjosti, visoki spojeni kreveti s nahtkaslićima i mojim krevetićem pored ormarom. Pod krevetom s tatine strane, u mraku se skrivala prava nogometna lopta. I ona je, spavaća soba, gledala na jug. Špajza ko špajza, mračna nevelika prostorija na čijim su policama uredno složene tegle sa slatkim i kiselim. Slatko sam volio ja, kiselo mama i tata. Dobro, tata je isto tu i tamo znao posegnuti i za nečim slatkim. Mama je preferirala kiselo. Valjda su zato zajedno. Kupaonica je kroz ložu na koju se izlazilo iz kuhinje, jednim malenim visokim prozorom skoro bezuspješno pokušavala gledati na sjever. WC školjka bila je njemačkog dizajna, saznat ću to dosta kasnije čitajući jedan maleni Žižekov traktat o ideološkim razlikama europskih naroda koji se daju raspoznati u njihovim zahodima. Kada je bila sjedeća, neki kompromisni hibrid između tuš kabine i normalne kade.

Uglavnom, od sveg onog namještaja iz primaće i spavaće sobe sad odjednom nema skoro ničega. Umjesto namještaja stan je prepun ljudi i žamora. Reklo bi se da je neko slavlje, rođendan, Nova godina, nečija svadba, tko će to znati. Ni u kuhinji od namještaja nema bog zna čega više, tek sudoper i poklopljen štednjak s kazetofonom na poklopcu oko kojeg nešto petlja ona mlada žena s početka. Ispostavlja se da prstićima ne baš spretno pokušava namotati magnetnu vrpcu izvučenu iz kazete. Prilazim joj, odavno sam savladao sva slova i dosta brojeva, i pokušavam objasniti da joj treba jedna obična grafitna olovka i da će joj to olakšati namjere. Pogledom me, što bi rekao jedan nekadašnji roker, sasjekla ko mačem. Odustajem i odlazim do sudopera. Dalje je sve jasno: posuda s ohlađenim onim voćnim dinstanim čajem, neka bosanska mješavina kompota i bezalkoholne sangrije, ispada mi iz ruku točno iznad sudopera i nestaje u odvodu.

U svakom slučaju, ni u snu ne pokušavajte raditi dinstani čaj od kriški crvene naranče i limuna. Ni u snu! Propast će. Važnije je pri ruci imati olovku.

kroketi i neuroni

Volim kuhati. Nije to neko opsesivno motanje po kuhinji, ali ne bježim od nje. Osim onih dana kad mi se ne da. Onda ni čaj. Danas je taj takav dan.

Prehrambena linija. Elementarna najobičnija crtica u prehrambenom lancu. Menza. Kroketi dobro izgledaju, a nikad probao. Da uzmem? Jedno petnaest deka maksimalno? Ako uzmeme više, samo mi ostane. Ili da probam brojčano? Svakako ne smijem pretjerat.
- Izvolite?
- Dajte mi petnaest de...
Negdje u dnu mozga, na etaži minus pet, u jednom od mračnih kutova uma, par neurona kroz sinapse razmjenjuje dupliše sličica, odmjerava visinu valjka i promjer, procjenjuje specifičnu težinu ovisnu o udjelu pretpostavljenih pojedinih sastojaka.
- Ne, dajte mi jedanaest kroketića.
- Može.
Čuj nje, može. Naravno da može. Ja naručujem, ja plaćam. Hvataljkom lovi krokete i ubacuje ih u vrećicu. Pratim: dva, tri, tri, dva, dva.
- Ubacili ste ih dvanaest, ali nema veze. Samo stavite na vagu.
- Dvanaest. Nisam, ne bih rekla. - zavlači oko u vrećicu, broji. - Stvarno dvanaest. Da izvadim taj jedan?
- Ne, ne. - odmahujem lagano, iznad sam situacije picajzliranja oko jednog kroketa - Samo stavite na vagu.
A vaga vrag: na displeju pokaže 0,156 kg. Malo OKP, malo OCD, ništa OPG, ništa BDP.

Čak ni meni nije lako sa mnom.

mravci

Dan prije dana poslije.
- Ove kiše... mravi mi imigrirali, ima ih ko pasa.
- To ti je dobro. Gdje ima mrava, nema žohara.
- Je, je, ali mrava je toliko da će mi se zbog ravnoteže u svemiru pojavit antižohari, antimaterija i to.
- Odeš lijepo u ljekarnu, uzmeš Neopitroid u prahu, pospeš po kutovima, obrišeš viškove i to ih otjera. A i kiše će stati.

Dan poslije. Ljekarna u Draškovićevoj.
- Dobar dan. Izvolite.
- Dobar dan. Treba mi Neopitral... Neopitroid u prahu.
- Mislite Neofen?
- Ne, Neopitroid.
- Gospodine, ovo su Gradske ljekarne, a ne poljoprivredne.

kate ili dan pobjede

Ljeti je lijepo. Lijepo je krenuti od Male Rijeke, penjati se i spuštati niz planinske padine i sve tako do Budoželja. Budoželjske planine. Četvero nas je: Rus, ja i dvije mlade djevojke, Kate i njezina sestra su angažirale Rusa da ih fotografira u prirodi. Ja - vodič. Znam kraj.

 

Spustivši se prema odmaralištu, srećemo domaćina: i Rus i ja ga znamo, ali mu se imena ne možemo sjetiti. Nema pasa od prošlog posjeta. Tad su bila dva ona, kako se zovu, nisu rotvajleri, nego, ček, nije receiver,... retriever! Da, bila su dva retrievera, zlatna. Nema ih. Ugošćuje nas, onako planinarsko domski, lagan ručak, pivo, ležaljka za odmoriti. Nakon okrijepe krećemo dalje. Približavamo se dnu padine i osjetimo nesnosan smrad truleži. Nailazimo na neku rupu čije dno vodi uu neki tunel kroz koji izbija svjetlost. Izlaz iz te rupe je kontejner bez jedne bočne stijenke. U njemu mrtvi psi. Kontejner je ukopan na visini od par metara. Iznad te izlazne rupe crna je gusana okrugla ploča s natpisom Jasenovac. Shvatili smo da je vrijeme da zbrišemo iz kandži psihopate. U podnožju Budoželja izlazimo na desnu obalu Dunava. Rus djevojke ukrcava u čamac i kreće veslati, ja ostajem u zasjedi pričekati Peru psihopata. Da, Peru, sjetio sam mu se imena, ali ne i otkud ga znam. Ovaj se pojavljuje na obali, ispaljuje nekoliko metaka u smjeru čamca, a onda, vidjevši mene i puca i u mene. Promašuje sve. Uspijevam ga svladati, vezati vrbovim prućem. Ne pitajte kako se to radi, to su posebne sposobnosti. Rus vraća čamac i svi četvero odlazimo prema zagrebačkom željezničkom Glavnom kolodvoru, a onda i dalje. Pješke.

 

Na travnatom platou odmarališta kod TEŽ-a neka je plesna predstava. Redateljica, ili je to glavna glumica s ulogom redateljice, dolazi u gledalište, hvata me za ruku i izvodi na podij: "Tu stani, kasnije ćeš plesati". Pokušavam se oduprijeti tom izboru uloge time da ne znam pesati. Neuvjerljiv sam. U međuvremenu podij se puni i nakon najava i predgovora kreće radnja. Vodvilj i cabaret s elementima plesa, tako nešto. I drama. Moja osobna. Taj ples. Uspio sam nekako za cijele plesne stavke izbjeći gaženje nogu plesačice u krinolini. Mislim, tko je ikad uspio uopće i dotaknuti, ma vidjeti, bilo cipele bilo noge žene koja hoda ili pleše u krinolini? To me spasilo. 

 

Po završetku predstave travnati plato se mijenja, širi se, gledatelji se odmiču, plesačica i najavljivačica nestaju, travom niču pravilne široke bijele crte. Nogometni teren i nogometna utakmica. Mješovite su ekipe, po godinama, stasu i spolu. Teren je, unatoč tim iscrtanim bijelim crtama neravan i ne odaje karakteristike nogometnog igrališta nego ima sve osobine obične prirodne livade. Čak su i maslačci kroz gustu travu promolili glave. U protivničkoj ekipi prepoznajem Žeželja, Dracha, Beckinsale i sestru joj Anu, tako je rekla da se zove dok smo planinarili. Za nas igramo Džo, Coa, Sanja i ja, ostale zapravo ni ne vidim. Rezultatskim preokretom s 0:2 na 3:2 naša ekipa uspijeva pobijediti. Da se za kraj sna malo i pohvalim, dva od tri gola sam zabio upravo ja. Tko ne vjeruje da je tako bilo, slobodno nek pita one koji su bili tamo. Sve ostalo je jasno. Ako. 

 

A i Dan pobjede je. Taj nam isto svima čestitam!

 

 

godišnjica

Prekopavam po kutijama s fotografijama tražeći nekoliko njih vezanih za današnji datum pa naletim na hrpu drugih, dragih. Mnoge smo i mnogo voljeli, govorio je s gramofonske ploče čika Rade Šoljana osamdeset šeste na jednom četvrtom katu na osječkom Sjenjaku. On od tada govorio, ja se upravo na to podsjetio. Nebitno danas, ostavljam to za neki drugi put.

Uglavnom, našao sam samo par od sedam-osam fotografija koliko ih je trebalo biti. Na njima jedan zgodan mladi par. Na crno bijeloj fotografiji, u kadru lijevo, ona ima devetnaest, on dvadeset sedam. Tisuću devetsto šezdeset pete, drugi maj. Piše na poleđini. Dan ranije su se, dakle na današnji dan vjenčali i eno ih još uvijek zajedno. Savka i Hrvoje. S desne strane kadra, iz pozadine gleda ih majka i svekrva Jacenta. Jacenta je umrla godinu i pol kasnije, na Dan Republike 1966., na dan kad sam imao točno pola godine. Za razliku od televizijskog prijenosa slijetanja čovjeka na Mjesec par godina kasnije, bake Jacente se ne sjećam.

Na drugoj fotografiji sretni bračni par ima sedam godina staža, sina od šest i kći od pola godine. Savka je vremenom postala Seka, Hrvoje je ostao Hrvoje. Žive u stanu na drugom katu u nevelkom bosanskohercegovačkom gradiću Brezi, u Ulici 6. aprila. Voze se Pony Expressom i zbog prirasta u obitelji planiraju kupiti auto. Izbor će uskoro pasti na Renault 4. Auto s kišobranom od mjenjača i prozorima koji se ne mogu otvoriti kao kod drugih normalnih automobila. To je karakteristika tog Renaulta 4 ako pitate njihovog šestogodišnjeg sina. Kćeri je tada sve bilo svejedno, a Savki, Seki, od Renaulta važnija robna marka bila je Bagat.

Prva je fotografija snimljena je fotoaparatom Zenit neznanog vlasnika. Kad smo već kod Zenita, tata je baš za ovu prigodu od svojeg vjenčanog kuma Krune dobio fotoaparat Rolleiflex model T, kao Ford, čini mi se. Ako nije tako, onda sam nehotice izmijenio prikaz povijesti.

Druga fotografija snimljena je aparatom Kodak Instamatic 104, jednom od prvih idiot kamera na svijetu, osmišljenom kako bi bilo pojednostavljeno baratanje aparatom i omogućilo svakome da se bavi fotografijom, da bilježi svaki tren svojeg života. To maleno čudo je 1972. dobio od svoje sestre Stelle iz Sidneya, kad nas je posjetila s mužem i od mene godinu mlađim sinom Williyjem koji je u međuvremenu postao Billy. Bio je to mamac ne bi li ga nagovorila da s obitelji odseli iz Jugoslavije u Australiju. Ili barem Kanadu. Nije joj uspjelo. Baš kao što to nije uspjelo ni Susan, tatinoj drugoj sestri koja je živjela u Vancouveru. Dok nisu otputovale u bijeli svijet, Stella Strozer se zvala Cecilija, a Susan Wiseman je bila Ljubica, obje Križan.

Tata je ostao Hrvoje, mama je ostala i Seka i Savka. Njih dvoje tako zajedno već pedeset i osam godina. Svaka im čast. I hvala im na svemu.

 

 

fungično

​Svako malo nešto postane viralno. Viralna fotografija, viralna snimka, viralna izjava, viralna misao. Viralno, viralno. Uhvate se mediji jedne riječi, jednog pojma i toliko ga intenzivno počnu koristiti da to postane viralno. O jebotevirus i viralno!

Neki dan pokušao gledati seriju The Last of Us. Nisam ljubitelj horora ikojeg stupnja. Ne da mi se dizat adrenalin i tlak na takav način, ima puno prirodnijih načina, zdravijih ili manje zdravih. U svakom slučaju - pokušao. Odgledao jednu epizodu, počeo drugu i shvatio da ja stvarno ne moram ni sve gledati, ni sve vidjeti. Da sve ne znam niti ću saznati, s tim sam se odavno pomirio, čak i prije nego li sam saznao da je to Sokrat govorio onim podučavateljima i svojim suvremenicima.  A jučer se pak u repriziranoj Potjeri pojavilo i pitanje vezano uz seriju: što je uzrokovalo katastrofu? Ponuđeni odgovori bili su: bakterije, gljive, virusi. Natjecatelj je izabrao odgovor "virusi" i promašio i nadam se da neće postati viralan. Bih li ja znao pravi odgovor da nisam pogledao epizodu i frtalj druge? Bih. Negdje sam naletio na tu informaciju, išao provjerit i pomislio da bi ta pošast mogla umjesto viralnom biti fungična. Fungično. Hm. Ako nas gljive mogu, a mogu, napasti kao i virusi, zašto ne bi uz viralno postojalo i fungično? Možda postoji, samo se ne koristi. Pogledam u Klaiću - nema. Ima fungibilan, fungicid, fungirati, fungozan. Fungično nema. U Rječniku LZMK samo o fungicidima i fungiranju. Ladan pak ništa. Idem pitat Google. Google, sveznajući Google našao mi samo jedan jedini sporadičan odgovor. Na slovenskom. Skoro ostao bez riječi. Google, ne ja. Dakle, vjerojatno ništa od fungičnog kad to viralno već postoji. Bez obzira što su gljive od virusa daleko ko Mliječni put od Andromede jer koliko god ove galaksije daleko bile, strukturalno su slične.

Živio René Descartes! Ne pitajte zašto. Zato.

​Nego, promatrajući zbivanja i kretanja u vidljivom dijelu svemira, vele znanstvenici da će se jednog dana, zapravo jednom jer ne može se to reći jednog dana zato što tad ovih naših dana biti neće, dakle, vele da će se ta Andromeda​ sudarit s Mliječnim putem i to onako frontalno. Koji će to spektakl i vatromet biti! A neće bit ni fungičan ni viralan.

sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

internet shoping ili oš kupit ciglu

Čitam po nekim portalima, a i ja se dokoličarski svačeg uhvatim čitat, da se neki što su kupovali preko interneta, ali ne u legalnim dućanima nego po nekim internetskim buvljacima, štandovima i klupicama po internetskim parkovima, po sumnjiim zabitima, i to kupovali kojekakva tehnička sokočala, žale da su umjesto štajaznam mobitela, dobivali ciglu ili kutiju keksa, umjesto sata - čokoladu, i slične stvari. O povratu novca se u tim slučajevima može samo sanjati, i to u električnim snovima. 

Tako im i treba kad su optimisti, vjeruju u iskrenost i poštenje, vjeruju svakome tko im nutka stvari po cijenama po kojima ni na Hreliću ništa ne bi mogli kupiti. Kako ide ono: "A te iste optimiste..."? Piše se odvojeno ili skupa?

Meni se to nikada ne može dogoditi. Ako ja naručim nešto, nema šanse da dobijem zamjensku ciglu, keks ili čokoladu. Evo naprimjer, kad sam jednom prilikom na internetskoj klupici u parkiću kupovao laptop za devetinu normalne cijene samo bez hrvatskih slova, nisam dobio ni ciglu, ni keks, ni čokoladu. Nisam dobio čak ni običnu dasku za rezanje. Nisam dobio ništa. Ali to nije sve! Uz to što nisam dobio ništa, i od stranice na kojoj sam kupovao nije ostalo ništa! Čudo neviđeno! Čudo! Prvo viđeno, a onda i neviđeno! Od tad jako pazim. Pa mi se to događa rjeđe. U olimpijskim ciklusima.

pločnici, nogostupi, trotoari

​Nekom se u gradu sviđaju određene zgrade, nekom samo fasade zgrada, vanjština, nekom su iz tko zna kojeg intimnog razloga srcu prirasli neki kvartovi, nekom su dragi određeni krajobrazi i pogledi. Svakome nešto.​ ​Meni se u gradu, umjesto zgrada i fasada, umjesto kvartova i pogleda, nekako posebno sviđaju pločnici. I kao što svatko ima svoju omiljenu zgradu, kvart ili krajobraz, tako i ja imam svoj omiljeni pločnik, nogostup, trotoar.

Od početka Ulica baruna Trenka do mjesta gdje počinje Ulica Pavla Hatza pločnik je kojim Trg J. J. Strossmayera graniči s Trgom kralja Tomislava. Pogleda li slučajni prolaznik prema jugu, vidjet će velegbnu zgradu Umjetničkog paviljona​, jednog od prvih montažnih objekata u Europi​. Izgrađen za potrebe Milenijske izložbe u Budimpešti 1896, u Zagreb prenešen i postavljen 1898. godine, jednu od najosebujnijih zagrebačkih građevina. Okrene li se prema sjever​u, pogled slučajnog prolaznika prvo zapne za reljefni spomenik, socrealističku skulpturu prislonjenu na kameni zid. "Strijeljanje talaca" Fran Kršinić ​je ​napravio, a grad Zagreb postavio 1954. godine u spomen svim žrtvama fašističkog terora s područja grada Zagreba, a ​žrtava je bilo. Samo u Zagrebu preko sedam tisuća​. Ne dižući glavu, ne mičući ni očne jabučice, gledajući u ovu skulpturu ​isti taj slučajni prolaznik koji sve manje ostaje prolaznik, a sve više znatiželjni šetač, kroz silne krošnje golemih stabala iza spomeničkog zida može zamijetiti zgradu. Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. ​U njezinoj je utrobi ​v​iše od 150 godina od prvog slučajnog pogleda ​skriveno blago, golem​a​ pisana znanstven​a​ građ​a.

Spusti li znatiželjni šetač pogled preda se, vidjet će da šeta popločanim sa sedam redova betonskih ploča kvadratnog oblika stranice osamdeset centimetara. U svakom ih je redu po sto osam. Sve je nekako na svom mjestu. Ploče su "u vagi" rekao bi kakav građevinski stručnjak, ravno su posložene bez imalo odskakanja ili iskakanja. Dobra drenaža čuda čini, ili ih onemogućuje, ovisno što tko čudom smatra. Između tih betonskih ploča razmaci su od svega centimetar i pol i u njih vjetar nanese prašine i zemlje dovoljno da nakon kakve iznenadne kiše ili očekivanog redovnog noćnog pranja gradskih ulica, proklija neko zalutalo sjeme i nikne koja zelena travka. Po pločama nema tragova žvakaćih guma, ne skrivaju se u proredima opušci cigareta, ni papirića ni komadića plastike na tom pločniku znatiželjni šetač neće naći i čini mu se da bi se svi gradski pločnici trebali zaraziti tom čistoćom.

Ljeti, kad odlaskom studentarije na ferije, a radničke i menadžerske klase na godišnje odmore, ma gdje god to bilo, grad utihne​ i kad broj automobila​ ​biva desetkovan, kad cvrkut ptica i šum vjetra kroz krošnje okolnih stabala zvukom nadjačaju pokoji promiljeli Otto-motor​, slučajni znatiželjnik uza sve druge ljetne šumove i zvukove, može čuti i zuj pčela.