far to the past

Ima jedan vic, nije o Muji i Hasi jer nam je nažalost ostao samo Haso i taj nije iz vica nego više izgleda da je iz auš-vica, kao, kaže vic, razgovaraju optimist i pesimist pa sjetno veli pesimist, onako realan, da ne može biti gore neg što je, a optimist, pun elana, poletan ko zreo maslačak, odvraća "može, može!"

E sad, ovo današnje vrijeme i nije vrijeme viceva jer nema pošalice koja bi čovjeku pala na pamet, a da nam se već nije dogodila. Počev od predizbornih prodaja šarenih laža, trgovanja lažnim moralom i lažnim poštenjem, namjesničkom ulogom pojedinaca izniklih iz mraka, prozirnih naoko zakulisnih igara, dokazima moći i nedodirljivosti, licemjernih izjava i poteza. A što se onog optimista i pesimista s početka tiče, gledam te naše optimiste kritičare, dakle sve te jugonostalgičare, hrvatomrsce, četnike, komunjare, srbende i cigane, židove i antikriste koji upiru prstom u ono što ne valja, što nije dobro, u ono što je zlo i opako, gledam ih i slušam kako poslednjih par mjeseci upozoravaju bližu i daljnju rodbinu i javnost, onaj nagluh i priglup puk, kako nas ovi vraćaju u devetnaesto stoljeće.

Da bar. Jer kako stvari stoje, a dokaza ne nedostaje nego ih je svakim danom sve više, trebat će nam stotinjak godina da do tog devetnaestog dođemo. Ali samo ako dobrano požurimo.

1. april

​

Nekad je bilo lako. Mislim na doba kad je skoro cijeli svijet bio internetfree zona. Uzmeš novine, pogledaš naslovnicu, prepoznaš jesi li ih već ima u rukama i znaš jesu li nove ili nisu. Ako ih ne prepoznaš po naslovnici, uvijek je negdje pored naziva novina jedan redak, eventualno dva, u kojem piše nešto kao godina izlaženja ta i ta, broj novine toliko i toliko tisuća i nešto, dan i datum, rećemo, petak, 1. travnja. Ili petak, 1. april, ili Friday, 1st od April, ili na nekom trećem razumljivom ili manje razumljivom jeziku i pismu. A kad pročitaš to "1. april", znaš da su one najvažnije vijesti, one najbombastičnije ili zeru manje bombastične, tek puka prvoaprilska šala i zanimljiva besmislica o kojoj ćete u šali i uz kavu pričati sljedećih par dana, a nakon toga past će u zaborav do sljedećeg prvog travnja kad će padati usporedbe s prethodnima koje su bile bolje ili lošije, koje su prevarile manje ili više čitatelja. Vijesti na televiziji također su imale jednu ozbiljno šaljivu reportažu, a ostalo je bilo uobičajenog žanra.

Vidiš, dakle, naslovnicu i da novine nisu baš najfriškije, shvatiš na prvu ili drugu, onda sve da tad nepročitano iz njih takvih datiranih 1. travnja, 1. aprila i slično, čitaš s povećanom dozom opreza jer su dovitljivi novinari negdje podmetnuli neku informativnu dimnu bombu s nakanom da te cimnu, zabave, nasmiju. Benevolentno zatvoriš te prvotravanjske novine i sva ta sila besmislica, a budimo iskreni, uglavnom su te šaljive vijesti bile besmislice, ode u povijest, u onaj njezin zaboravljeni dio.

Danas je drugačije. Internet trpi više nego što je papir u posljednjih nekoliko tisuća godina trpio. Nekad su samo pismeni mrčili papir, a danas piše svatko. Svatko se tastature laća. Što i nije čudo, lakše je prepoznati slovo nego li ga svojeručno napisati. Osim što svatko piše, mnogi i prepisuju, pa to još i krivo naprave, a datume izostavljaju, zapravo ih nit ne gledaju, jer to opterećuje, smara, suvišno je.

I onda se te prvotravanjske doskočice razvlače po bespućima interneta, ko žvake po toplom proljetnom asfaltu, ko plastične boce po moru. I svako malo te boce bez etiketa na kojima piše rok trajanja, kakav nadobudan val natjera na obalu, a na obali je skupi slučajni tipkač slova s pristupom internetu, gurne u aparat za recikliranje i nepovratno informativno kontaminira neki prostor na neko određeno vrijeme pa se dogodi da se sve te lažne vijesti izgubivši datum rođenja postaju punopravne članice ozbiljnog svijeta tokom cijele godine. I onda više nisi siguran je li nam cijela godina jedna prvoaprilska šala ozbiljna ko dan žalosti ili ili puka trajna besmislica.