moji razgovori s krležom

Matvejevićevi Razgovori s Krležom. Džepno, šesto, prošireno izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1987., iz doba zagrebačke Univerzijade, moje druge godine života u Zagrebu, za tu priliku ušminkanom najvidljivijim kozmetičkim zahvatima: dovršenim renoviranjem Trga Republike i na križanju Savske i Končareve podignutim Ciboninim tornjem pored dvorane, "Mirkova cigara" znali su ga zvati, uređenim studentskim domovima na Cvjetnom i Savi i mnogim drugim sitnicama. 

 
Knjigu sam kupio jedne sunčane nedjelje otprilike tridesetak godina od izdavanja na sajmu na Britancu za svaki slučaj jer bolje dati deset kuna za knjigu pa bila i duplikat nego li propustiti takvu priliku. Poslije se ispostavilo da čak jednaku takvu već imam pa je ova čekala par godina svoju priliku da je netko otvori. Prilika se počela nazirati u subotu. U Gavelli je, nakon dodjele regionalne književne nagrade Predrag Matvejević Robertu Perišiću za roman Brod za Issu, odigrana predstava rađena po fragmentima Matvejevićevih Razgovora s Krležom. Dodjeli sam prisustvovao, predstavu nisam imao vremena odgledati, ali sam knjigu obećao nekome tko je nije čitao.
 

Vanesina posveta noni datirana je 06.11.1992. godine. Po izboru poklona, a i po rukopisu, dalo bi se zaključiti da je Vanesa bila mlada studentica. Vrlo vjerojatno je studirala komparativnu književnost, ali nije isključen niti jedan drugi studij. Naime, tada su svi studenti imali vremena i za čitanje knjiga. O noni manje: bila je Vanesina nona i sigurno je bila ponosna na svoju unuku.
 

Točno trideset i jednu godinu kasnije knjiga će opet doći u nove, ovaj put jedne nenonine ruke.

 

 

 

1982.

Jučer mi susjed ponudio čašu vina. Hoće on to. Hoće on, hoće i njegova supruga. I prije podne, u doba kave, i popodne, u doba čaja, i u međuvremenu ili kasnije, oni ponude čašom vina. U najvećem broju slučajeva jako dobrog vina, a ponekad to bude ponuda koju se jednostavno ne može odbiti. I baš je to ponekad bilo jučer.
 

"Pogledaj ovo čudo! Probaj! Ostalo od juče.
 

"Ovo "ostalo od jučer" nije, naravno, ni blizu onome kad u doba pred kraj ručka nenadano banu susjedi, pa ih nudiš ostacima: "ajte, ajte, pojedite, ionako ćemo bacit svinjama". Ovo "ostalo od jučer" znači da je vino prodisalo i razotkrilo svoju pravu sliku, i godine i stil života.
 

Probao sam, naravno. Arhivsko vino. Opa! Boja zlaćano jantarna, miris blag, a okus još nježniji. Svi tokajci svijeta i Mađarske mogu se sakriti pred ovom divotom. Ni nježnosti ne nedostaje. Dekantiranjem se izgubila trpkost, ostao čist med, bez mlijeka. Baršun na nepcu. Kadifa. Svila i kadifa. I misterija. Skoro kao u Lynchovom Plavom baršunu. Iločki traminac iz 1982. godine. S Principovca. 

 

Opa, opa! Ovo se ne događa svaki dan! A pije se još rjeđe. Skoro nikada. Blažena Prokleta avlija! Ne poznajem toliko vino koliko godinu. E, a koja je to tek godina bila.

Stolno računalo, tada se to jednostavno zvalo kompjuter, a Commodore 64 je 1982. ugledao svjetlo dana. Baš kao i Thriller Michaela Jacksona. Možda upravo zato, zbog Thrillera, osoba godine po Time magazinu prvi put nije bila osoba, bio je to kompjuter.
 

Sydney Pollack je snimio Tootsie s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi i Jessicom Lange u prvoj ženskoj sporednoj ulozi koju je prepoznala i nagradila i američka filmska akademija, a Jessice se sjećamo od godine prije, s kuhinjskog stola neke američke vukobejine u kojoj joj poštar Jack zvoni dvaput. Spielberg je snimio Vanzemljanina, E.T., film kojeg sam gledanje uspio dogurati do preko pola, a Ridley Scott je snimio Bladerunnera po romanu Sanjaju li androidi električne ovce, Philipa K. Dicka koji je baš te godine otišao u vječna lovišta ostavivši za sobom pregršt pisanog materijala u formama romana i kratkih priča, izvor inspiracije za mnoge kasnije filmske uratke iz žanra znanstvene i ine fantastike kao što su Total Recalla, Minority Report, Man In The High Castle. Za razliku od E.T.-a, Bladerunnera sam odgledao do kraja. Preko nekoliko puta.
 

S Philipom K. Dickom, nepovratno su otišle i Grace Kelly, Romy Schneider, Gala Dali (ranije udana i Eluard) i Ingrid Bergman. Umro je i Reiner Werner Fassbinder. Godinu-dvije kasnije u Studentskom centru u osječkoj Istarskoj ulici prikazivat će retrospektivu njegovih filmova u deset večeri. Izdržao sam do devete. Danas se mnogi mogu naći, samo mi nedostaju neki titlovi. Gilles Villeneuve je poginuo na belgijskoj F1 stazi Spa. Otišli su zauvijek i Nikola Šop, Henry Fonda, Jacques Tati i Martin Feldman. Arthur Rubinstein, Frano Kršinić. Umrlog je Leonida Brežnjeva zamijenio Jurij Andropov.
 

Te se godine rodila državna tajnica za sport Janica Kostelić. A uz milijarditog tada trenutno živućeg Kineza, glavu su na ovaj svijet promolili i nogometaši Adriano, Kaka, Darijo Srna i Petr Čech, atletičarke i atletičari Jelena Isinbajeva, Ezekiel Kemboi, Tyson Gay, Asafa Powel i Justin Gatlin. Rodili su se i lijepa Anne Hathaway, najjači vatrogasac na svijetu, Stipe Miočić i mnogi drugi. Neki još ne.
 

Tu će, tisuću devetsto osamdeset drugu, mnogi pamtiti po Dinamovom osvojenom prvenstvu Jugoslavije. Ćiro s bijelim šalom toliko je zaludio navijače Plavih, da su na osječkom gostovanju nedovršene zapadne tribine Gradskog vrta, uz ilegalno provaljivanje ograde tamo gdje je ograde bilo, bile dupkom pune. Bio.
 

Italija je usred Španjoslke u finalu svjetskog nogometnog prvenstva pobijedila Zapadnu Njemačku. Reprezentacija Jugoaslavije je, s Pudarom na golu, s Gudeljem, Šurjakom i Jerkovićem, sa Zajecom i Deverićem, s braćom Vujović, Šestićem i Šljivom, Halilhodžićem, Petrovićem i Sušićem, iako jedan od favorita za Rimetov pokal, ispala već u grupnoj fazi. Vele teoretičari zavjere da su rezultati bili malo čudni. Bit će neka osovina Informbiro - Vatikan. Nisam bio.
 

U jeku jednog od najbesmislenijih od svih besmislenih ratova u povijesti čovjeka, rata za Malvinsko otočje, kraljici i Commonwealthu bliskima zvanom i Falklandskim, Nobela za književnost dobio je Gabriel Garcia Marquez i bio je hit u knjižarama i knjižnicama, onako, poput Stonesa, Floyda ili Beatlesa. Španjolska se upisala u NATO, a Helmut Kohl je postao njemački premijer.
 

Kraljici Elizabeti II bilo je samo 52, i dvadeset devet godina je tada bilo prošlo od kad je na svojoj svadbi probala tada pet godina odležani iločki traminac iz istog vinograda na Principovcu. Te godine joj se rodio unuk William.
 

Joža Manolić je imao 62 godine, Keithu Richardsu je bilo tek 37 godina, a ja sam imao 16 i bio (u)zbunjen samoupravnim socijalizmom, participacijom u upravljanju, Azrom i Idolima, Šarlom i Aerodromom, općenarodnom obranom i društvenom zaštitom, teorijom i praksom samoupravnog socijalizma, Nečistom krvlju Bore Stankovića, Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, Puškinom i Proustom, Ljermontovljevim Junakom našeg doba i cjelokupnim Šuvarovim usmjerenim obrazovanjem. Moji su, iako su mi ostavljali slobodu izbora, intimno željeli da upišem treći razred za tv-mehaničara ili barem za zubnog tehničara. Ja sam, i bez bacanja pogleda na naslovnicu Timea, odlučio svoj obrazovni put nastaviti u smjeru nula i jedinica. Ne ocjenama, informatici. A kad smo kod tog usmjerenog obrazovanja, Šuvar je, za razliku od mnogih mu suvremenika i kolega, svoj dio posla dobro odradio. Ali džabe sve. Otkopalo, zakopalo, a Mujo, koji je trebao postavljat cijevi, nije taj dan došao na posao.
 

Od Brecelja i Buldožera opjevani Štulić izdat će 1982. svoj trostruki album Ravno do dna. Idoli će snimiti Odbranu i poslednje dane, a Aerodrom Obične ljubavne pjesme. Umjesto Šarla pojavit će se Katarina.Te je godine dio Zemljana vidio najdužu pomrčinu Mjeseca u 20. stoljeću. Te sam godine znao za postojanje Iloka, čak i njegov položaj. Pojam traminac bio mi je poznat u istoj mjeri kao i mravinac.

I tako, dok pabirčim po sjećanjima potpomažući se slijednikom Timeove osobe te godine, u ustima mi, normalno, ni traga tom jučerašnjem tramincu. Samo je neki zapis u glavi ostao o nekom skladu aroma, ravnoteži koju pruža nosu i nepcu. Sjetim se Aldove priče o slučaju dvije tisuće godina starog taloga na dnu neke amfore. Zagrebao je nešto što se ispostavilo skramom nad dobro čuvanom vremenskom porukom. Miris onog doba koji je osjetio ostao je samo njemu u sjećanju jer do jutra cijeli se skriveni talog pretvorio u bezličnu mrtvu prašinu. Koja još uvijek živi u njegovoj priči.

pismo operativcima iz agencije za provalništvo

Poštovano provalništvo,

Ti, NN, muškarče u kasnim dvadesetima u havajki i kratkim hlačama i ti, NN, nešto mlađe djevojče u zelenoj aljinci (ne vidjeh vas, al tako vas susjedi koji su vas na svojem katu zatekli u operativnoj fazi opisaše), žao mi je što ste se toliko namučili oko brave koja je, kao pametnija, popustila.

Žao mi je što ste morali isprevrtati sve ormare. Košulje i hlače još kako - tako, al čarape i gaće!? Jest da su čiste, ali nekako mi se čini da nije baš ugodno po tuđem rublju vršljati. Valjda ste imali rukavice. Ako niste, u kupaonici, u drugoj ladli ispod umivaonika stoji nedavno načet paketić.

Žao mi je i to što ste morali prekapati po višemjesečno građenom kaosu na komodi, nastalom sudarom kojekakvog kablovinja, svjetlomjera i satova, olovaka i cedulja, cedeova i adaptera, mrtvih daljinskih upravljača i laptopa, neplaćenih računa i opomena. A sve ne biste li pronašli išta iz domene vaše interesne sfere.

I žao mi je što ste morali poskidati prašinu sa police sa knjigama ne biste li našli nešto iza njih jer iza tih vidljivih redova knjiga samo su još jedni redovi knjiga. Dobro, vidim da vam Ruska avangarda i Faust Vrančić nisu po volji, već preferirate rječnike i priručnike, a ni Douglas Adams i Krleža vam nisu strani, no jedino što ste iza knjiga mogli naći tek je kutija sa iskorištenim kinokartama.

Vidim da ste pregledali i kutiju sa novogodišnjim ukrasima (nemojte se ljutiti ili osjetiti povrijeđenima, ako ste kršćani, što te ukrase ne zovem božićnima, ali od malih me nogu tako učilo i tu si, hvala zdravom razumu, ne mogu pomoći) i da vam nisu baš bili po volji. Bit će da nisu u trendu za sljedeću sezonu.

Zlata za odnijeti u otkupne dućane u mene nema osim u tragovima. I to u imenu. Eura bi se našlo jedno nulazarezšest, kovanih naravno, a od domaćih životinja, umjesto kuna s ljudskim licima uzgajam samo dugonoge pauke.

Jebiga! A da ste samo pitali...

E! Da ne bi bilo da mi je stalno nešto žao, moram priznati, drago mi je što ste mi pomogli pronaći jedan mio mi predmet. Magnet kodnog imena Jedan Utorak Kod Šenoe (vi'š, i u nazivu mu riječ "kod"). Već ga pet godina neprežaljivo ne mogah naći. Tko bi ikad pomisliio da se zalijepio za nutrinu poklopca metalne kutije s negativima.

Hvala vam od srca!

PS

Nakon temeljitog čišćenja i inventure, rezime pohoda nezvanih i nesačekanih gostiju što mi štetu na ulaznim vratima napraviše: otuđen HDD WD MyBook (eksterni s vlastitim napajanjem) od pola terabajta dvotrećinski popunjen podacima koji se tiču uglavnom mene. I bliske mi okoline. Ne umišljam, ne utvaram si, kak bi rekao trener svih trenera, da to ima nekog većeg značenja osim što je bio dobro upakiran u Haminu spužvastu fasciklu. Živjeli!

kromanjonci svih zemalja, izvinite

Da imam nekog jarana kao što Boro ima Kožu, taj bi me sigurno nazvao u dva sata iza ponoći da ispriča vic jer bi imao on baš taj običaj, kakav svaki pravi jaran ima, zvati u gluho doba iz kafane da ispriča vic. Koliko sad, Kožo bi me već sigurno zvao i pitao jel znam onaj kad razgovaraju Mujo i Haso pa se Mujo Hasi žali na zdravstvene probleme. Kao, ima mučninu u želucu, mijenja raspoloženje, stalno bi nešto jeo, ali u ludim slatkoslanim, gorkokiselim i sličnim nespojivim kombinacijama,... uglavnom, nabroja Mujo simptome, a Haso kao iskusan muž i otac i dr. House, odmah prepozna o čemu je riječ pa izvali: "Mujo bolan, svi simptomi su tu, ja bi reko da s ti trudan, al malo mi to neobično. Muško si, nemaš ti ba maternice." A Mujo, i dalje zabrinut nad sudbinom odgovara: "Ja bolan, znam. Zato me neki strah fata. Da nije vanmaternična?" Eto, takav bi mi nekakav vic Kožo ispričao, a ja bih se odmah sjetio kako nema vica ni iz čega i da iza svakog dobrog vica stoji loša stvarnost. A ni Mujo, ni Haso, nisu nam daleko. Evo ih u susjedstvu, komšiluku, svako malo navrate, barem do Makarske, ako ih otamo kojekakve čovječuljkuše i slične spodobe ne otjeraju kao nepoželjne.

Ima skoro dva tjedna kako je izvjesna ljudska tragedija, nazvat ćemo ga za ovu priliku di-đej, nekakav potpredsjednik stranke koja je po svojem nazivu zajednica, a po djelovanju organizacija, stao na branik svake hrvatske maternice u obrani politike hrvatske demografske zajebnice pa izokrenuo rukavicu i uspoređujući pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, dakle liječenje bolesti, sa Jasenovcem i Bleiburgom, sinonimima za zločine, verbalno ispalivši rafal gluposti:''Blaženi Alojzije Stepinac je rekao da je u povijesti hrvatske nacije Jasenovac najsramotniji čin koji se dogodio. Jednako tako i Bleiburg. Ovaj zakon se može staviti u razinu najvećih hrvatskih tragedija koje sam spomenuo. Stanimo tome na kraj."

Iskreno, poklisara jedne veće, starije i opakije organizacije od one u kojoj je di-đej potpredsjednik, organizacije koja je svoje mitološke svjetonazore i stavove nametala ognjem i mačem, i koja je govoreći o miru i ljubavi, stoljećima veličala krvnike i poticatelje zločina, uzimati za ozbiljno priličan je poremećaj. Ali masovna je to pojava. O njoj su pametno zborili i Einstein i Krleža.

Taj isti di-đej jučer je nastavio svoje laprdanje. "Nema većeg zla nego kad muškarac abortira", veli. Nisam siguran, a i da Muju pitamo, taj se sigurno ne bi složio. Znaju i Mujo i Haso da je od muškog abortusa opasnija muška vanmaternična trudnoća. Jer posljedice su kudikamo kompliciranije. Ali ako podpredsjednik organizacije nešto smatra, titula je tu ipak neki autoritet, onda tu ne bi trebalo biti nikakve sumnje, jer njemu je postalo jasno.

"Ovdje se događa jedan stvar koja je vrlo neugodna, a postavlja se pitanje tko nama ljudima daje pravo da odlučujemo za jedan život na uštrb pet ili šest drugih.  Nakon ozbiljnih razgovora s profesorima, bioetičarima, teolozima postalo mi je jasno. Ako je to odvojeno i u jednom trenutku dođe do spoja svi mi nastajemo, u tom trenutku počinje život. Neki smatraju da začeće nije početak života, ja smatram da jest. Prozvan sam čovjekom srednjeg vijeka, kromanjoncem, neandertalcem, desničarom, sve sam to spreman podnijeti moralno i časno za ovo što sam izrekao."

Prilično je brutalno nekoga tko paradigmatski prihvaća neke fantazije da je žena nastala od muškarčeva rebra, nazivati kromanjoncem, neandertalcem i svatko tko ga je tako prozvao gadno je promašio. Prikladnije bi ovog kromanjonca i neandertalca bili nazvati ga čekićem. Ili nakovnjem. Unatoč povremene plemenitosti harmonije gibanja valova kojih smo ponekad svjesni usljed postojanja istih, čekića i nakovnja i stremena.

I u ovog našeg di-đeja nema nedoumica. Zna se hijerarhija, tko svime upravlja, a tko sluša, tko o svemu odlučuje, a kome je gdje mjesto. Jedino nisam siguran kojom bih logikom mogao objasniti tijek sljedećih misli i rečenica:

"Osobno smatram da je nama muškarcima nerazumljivo što znači nositi život u sebi. Iz tog razloga smatram da kod ove teme najveću odgovornost imaju muškarci, a još više kod teme abortusa. Nema većeg zla nego kad muškarac abortira. Kako? Lako. Nagovorom."

Ali zato znaju i Mujo i Haso, i dr. House također, da je i od muškog abortusa i od muške vanmaternične trudnoće još gori i još opasniji - propali abortus.