s ponistre se vidi vatikan

 - Moji su ti, priča mi Iva neku večer, kad su doselili u Kaštela skoro nakon misec dana ošli nazad. Bilo je onako, di smo došli mila majko. I to sve zbog susida. "Di si Frane!? Pomoli se!" stalno zvalo malog Franu u toj susidovoj bašti pa mu još nešto al malo tiše govorilo. Posli smo tek saznali da je Frane mali. E, a prvo je did iz Boke preselio u Kaštel Stari, zbog posla, a za njim, kad se skućio, došla i baba s dicon, mojon mamon i ujkon. Did bio inženjer, građevinarstva mislin, a baba brinula o kući. I o didu i o dici. Nije ti to bila neka velika kuća, al ipak je bilo nje nako. A dica sitna. I sve ti to ona stizala, i još bilo vrimena za zajedno sist popit kafu, malo vina. U kujni, na verandi, kako kad. Jedino to "Pomoli se, Frane!" što su znali čuti iz susjednog dvorišta, to neka komšinica Mare, babu pravo uplašila. "Mužu moj, lijepo je ovdje, ma su komšije malo čudne" (pocrnogorči Iva izričaj), znala je baba reć didu, a on bi je nako pogleda, otpuhnija dim, onako filmski, i sav kul ko Džon Vejn je smiriva (sad Iva još malo i spusti tonalitet glasa): "Ne brini ženo, navići ćeš se". A kako'š se naviknit?! Znaš, malo je to skeri kad stalno slušaš jedno te isto. Frane, pomoli se, Frane, pomoli se.U Vatikanu, božemeprosti, sigurno manje zovu na molitvu. Tako ti iz dana u dan, svako malo ta Mare, Franina mater, vikala kroz prozor. Baba se nije navikla, a sad se i did malo bio zabrinija. Ne moš virovat čoviče, kako to može izludit čovika. Trajalo to, ja mislin jedno misec dana, i onda jedan dan baba čuje Kate kako se dere: "Frane, pomoli se! Ama, pomoli tu glavu kroz ponistru ka te zoven! Nemo da ti sad uđen u kuću!"

pogledajte semafor

Stoje Tomo Medved i Onaj Filipović na križanju pred semaforom i čekaju zeleno i svoj red. Tako bi mogao početi neki vic. Neki vic o Štefu i Rudiju, o Muji i Sulji, o Kurcu i Palcu. Ali ovo nije vic nego istina i činjenica. I nije istina Štefu i Rudiju, i nije činjenica o Muji i Sulji i nije ni o Kurcu ni o i Palcu nego o The Medvedu i D Filipoviću. Potvrdili sudionici osobno.

 

​“To jednostavno nije moj stil." rekao bi Tomo Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice preko reda. Što njegovo ministarstvo ministru radi iza leđa i kojekakve dopise šalje uokolo, a policajce u kaznu, to stvarno nije do njega, ministra, nego do neposlušnih i samovolji sklonih kojekakvih službenika u ministarstvu. Sam bog zna kako su tamo dospjeli i tko ih je pustio preko reda i preko semafora, mislim zebre, da se zaposle i ministru iza leđa spremaju plodno tlo za konstruiranje hajki i podmetanja. Bacanje klipova sazadi, rekli bi vrsni poznavatelji te tradicionalne sportske aktivnosti koju će Hrvatski olimpijski odbor, uz svesrdnu pomoć bivše predsjednice Republike Hrvatske predložiti da uđe u službene natjecateljske programe pod ingerencijom Međunarodnog olimpijskog odbora.

 

"Tako sam jednom 15-20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo." prisjetio bi se neke anegdote iz svoje mladosti iz osobnog života D Filipović usput p(r)okazujući svoju sklonost poštivanju pravila. Čovjek koji bi rađe crknuo od gladi nego pogazio zebru na crveno, čovjek koji bi rađe časno plitkim lažima razotkrio svoje osebujno nepoznavanje materije o kojoj je riječ nego li nečasno šuteći istinu izgubio.

 

"Ja sam čovjek koji čeka na svoj red i na semaforu” dodao bi The Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice, bi li igdje ikad ili gdje gdje kadgod preko reda. Ne bi taj preko reda ni vladu rušio ni ministarsku poziciju ganjao. Sve ima svoj red, svoju granicu i svoj semafor.

 

"Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila." priznao bi D Filipović, neuspješno se pokušavajući domoći neke pozicije s koje će zajednici moći pružiti najviše, u skladu sa svojim kapacitetima, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo.

 

Eto takvi su The Medved i The Filipović ljudi. A takvi ljudi, koji striktno poštuju pravia i zakone, žrtve su malicioznih, a da kakve bi drugačije nego maliciozne mogle biti, hajki i podmetanja. Prvi, čovjek koji je učinio sve, čak i rušenje rekorda u kampiranju na javnim površinama, da svima omogući jednako demokratsko pravo da postanu branitelji bez obzira na visinu, težinu, spol i dob. Drugi, čovjek koji je učinio sve na bi li postao gradonačelnik umjesto gradonačelnika i na kraju se skromno i kršćanski skrušeno, pokorno zadovoljio tek jednom ministarskom foteljom.

 

Evo, prošlo je četiri-pet minuta od početka teksta, a Ona Dvojica još uvijek čekaju svoj red pred semaforom.

 

 

 

tradicijski i zabavno

"Zabranili cajke u Đurđevcu!"

"Đurđevac zabranio cajke u kafićima"

"U Đurđevcu zabranili puštanje cajki"

"Podravski grad kafićima zabranio puštanje 'cajki' "

"CAJKE BYE-BYE?"

"U Đurđevcu su cajke "neprimjerene". Koja je glazba "primjerena"?"

 

Prvo su zabranili cajke,

ja se nisam bunio

jer cajke nisam slušao...

 

I tako to krene.​ Ne znam što bi na ov​u prilagodbu​ rekao Niemöller, ali čovjek je ipak toliko mrtav da se ne može ni okretati u grobu.

 

Za razliku od turbo-folka koji ima jasnu definiciju (" Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.") i svog krsnog kuma, Antonija Pušića, široj rodbini i ostalima poznatog i kao Rambo Amadeus, pojam "cajka" nije lako definirati, a naročito ako se čovjek namjernik konzultira po bespućima interneta.

 

Po jednima, cajka je opscena tamburaška šaljiva pjesma nalik panonskom (Slavoni​ja, Vojvodina) bećarcu. Drugi Cajku spominju u kontekstu sinonima, cajka nadimak djevojke imena Jelisaveta ili Jelisava, Saveta i Savka od milja, što će reći - Elizabeta. Po trećima, cajka potiče od turske riječi çalga” ("čalga") što znači "instrument", termin koji su od Turaka preuzeli Bugari gdje je nastala chalga, ​a od vrste instrumenta postala vrsta glazbe, ​hibrid popa i folka pod utjecajem turskog i arapskog melosa te rumunjskog Manelea i grčke Laike. Dok je taj termin iz Sofije krenuo na zapad, preko Kočana i Štipa, osvojiti Makedoniju, a preko Surdulice, Vlasotinca i Leskovca, pokoriti Niš i Srbiju cijelu, malo se kamuflirao, uzeo lokalno ime i proširio se kao Variola Vera sedamdesetih, a asimilirao se kao Covid-19 ovih godina na prostorima skoro cijele bivše Jugoslavije osim nešto malo endemskih enklava. Trap-cajku, ono nešto transrubno, kad se u backstageu neke opskurne bine kresnu turbo-folk i hip-hop bolje da niti ne spominjemo. "Musik für Idioten", u tri su riječi to ​definirali Austrijanci. Što bi se u narodu reklo, Bratoljub Klaić nije imao pojma što će nas još sve snaći.

 

No pustimo sad definicije. U Đurđevcu se od 24. do 26. ovog mjeseca održava tradicionalna i zabavna Picokijada, to je ona tradicionalna i zabavna fešta kojom se slavi pobjeda nad Turcima, a prema mitu izvojevana tako da su tursku opsadu grada koja se bazirala na izgladnjivanju, razbili topovskim ispaljivanjem pilića na neprijateljske redove, čime su doveli napadače u totalnu zabludu te ih dovitljivošću odgovorili od daljnje opsade.​ E sad, mudra, odgojna i obrazovna đurđevačka općinska vlastela odlučila je da u vrijeme Picokijade ugostiteljski objekti u gradu smiju raditi non-stop, što će reći od 00h do 24h. Ali. Uvijek postoji to "ali". Dakle, smiju raditi, ali. Za vrijeme Picokijade “u ugostiteljskim objektima koji se nalaze na Trgu sv. Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može se izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba”, stoji u odluci gradskih vlasti. Doduše, nigdje se egzaktno ne navode cajke, ali neki su ih/se prepoznali. A ako jesu, uzmimo da jesu, evo uzeli smo, da se stvarno ne radi o nekoj novoj inačici popularnih melosa kojima su korijeni r'n'b, r'n'r, blues, jazz i slično nego baš i isključivo o cajkama, onda su se gradski oci prometnuli u higijeničare gradskoga i građanskoga sluha. Je li punk tradicionalna i zabavna glazba đurđevačkog kraja? Smatra li đurđevačka općinska vlast da je Berliozova Symphonie Fantastique zabavna i tradicionalna? Ima li u sebi Close (to the Edit) britanskog sint-pop benda Art of Noise ičega bliskog sa zabavnim i tradicionalnim? Hašim Kučuk Hoki? Himzo Polovina? Neki to vole vruće? Nadam se da Viki Glovacki đurđevačkim higijeničarima nije nepodoban.​

 

A što se slušalo doma, u svoja četiri zida? Što se slušalo na satu glazbenog u osnovnoj i srednjoj? ​Slabo se slušalo? Nije bilo ​dovoljno sati glazbenog? A čega je bilo dovoljno?​​ ​Jesu li ti Idioten sad već i punoljetni? Mogu li polagati i položiti vozački ispit? Mogu li završiti fakultet, biti inženjeri, učitelji i doktori? Imaju li pravo glasa? Izlaze li na izbore? Je li to što Idioten mogu i smiju opasnije od turbo-folka i cajke? Je li? Jesmo li prije trideset godina odlučili da bismo u demokraciju? Jesmo? Je li ugostiteljstvo na slobodnom tržištu ili je teledirigirano od strane vlastodržaca? Je li na slobodnom tržištu slobodna utakmica svim zakonski dopuštenim sredstvima poželjna? Jeste. ​Što je sa susjednim ulicama oko Trga sv. Jurja i Starogradske ulice? I gdje je Lidija Bačić?​​ ​

 

Možda dramatiziram tamo gdje drami nije mjesto jer se sve događa u dvadesetprvom stoljeću u nekom nevelikom gradiću u Slavoniji, ali i mnoge gore stvari su krenule iz ne općinskih ureda nego iz kojekakvih drugih opskurnih lokala, pa ako je zabrana netradicionalne i nezabavne glazbe stvarno u celofan upakirana zabrana cajki, onda da ponovimo i da ne zaboravimo: prvo su, ne baš izrijekom, zabranili cajke.

​​

Neki bi današnji François-Marie Arouet, znate ga, Voltaire, možda pomalo smušeno rekao: znam smećad od ljudi koji slušaju meni omiljene Floyde i Doorse, znam govna koja slušaju Debussyja i Mozarta, tako da jel, ja ne slušam tu tvoju vrstu Musik für Idioten, ali ću do posljednjeg zvučnog vala i posljednjeg ukinutog sata glazbenog braniti tvoje pravo da je slušaš.

pješačka zona

Novootvorena privremena pješačka zona u staroj Vlaškoj, križanje s Palmotićevom. Megažardinjere obojane u boje kirvajskih slatkiša i šećernih fila jeftinih slastičarnica, skoro kao moj bicikl. Sivi ostaci asfalta, parkirano policijsko vozilo, dva policajca. Biciklističke staze nema.

 

Zaustavljam se da pitam jel bi se moglo...

Lepršava ljetna haljina projuri na gradskom biciklu!

... tu ipak lagano provesti bez...

Projuri na biciklu s elektropogonom termo kutija za dostavu hrane!

... divljanja ili ipak treba...

Romobil!

... bicikl odgurati tih stotinjak metara?

- Evo, prvi! - prvi će policajac - prvi koji pita.

- Kurac bicikl, nema druge. - drugi će.

- Molim?! - već zaustih pitati da šta kurac bicikl.

- Gurat bicikl, tako treba. - ponavlja drugi.

paviljon 9 ful of secrets

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer se deveti paviljon Zagrebačkog velesajma ne može mjeriti niti sa zagrebačkom Arenom, niti s bečkonovomjesnim aerodromom, niti s berlinskim Potsdamskim placom.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer nisam zaboravio da se među prvih sedam albuma, s kojih će Nick Mason i prateći mu bend Saucerful of Secrets svirati stvari, nalaze i Zabriskie Pointi Obscured by Clouds i time iz repertoara otpadaju mnogo zvučniji zvučni zapisi iz '73. i '75. godine.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer sam odviknut od bivanja u masi, dan ranije, umjesto euforije zbog događaja, razmišljao kako bih možda mogao ostati doma. Oni koji su na koncertu, a znaju da bih i ja trebao biti, mislili bi da nešto radim, oni s kojima radim, mislili bi da sam na koncertu, a ja se doma izležavam.

Ali spektakla je bilo. Unatoč činjenici da su iskustva onih koji su pohodili koncerte u devetom paviljonu govorila o lošem zvuku, nešto se ipak pita i ton majstore i ton doktore. Nije bilo savršeno, ali nije bilo ni promašeno. Pogotovo ako stojiš u polju ispred mix-pulta. Podsjetili su nas Nick Mason i Saucerful of Secrets, dobro uigrani i usvirani Lee Harris, Dom Beken, Guy Pratt i Gary Kemp, na rane radove Pink Floyda, One of These Days, Fearless, Arnold Layne, See Emily Play i Bike na bisu, i Saucerful of Secrets naravno, pa još Set the Control for the Heart of the Sun, Burning Bridges, If, Echoes, da ne nabrajam sve, čak i neke nikad zabilježene na vinilu osim u kompilacijama, poput Barrettovog Vegetable Mana. Bilo je par mana, ali u skoro dva i pol sata svirke, dakle cijela utakmica plus produžeci, poneku loptu i izgubiš. Pilo se bolje nego prije, lošu konfekciju je zamijenila malo bolja manufaktura. Nikotina, začudo, u dvorani nije bilo, ali se uz dobro duboko disanje uredno moglo apsorbirati dima skoro sveprisutnih, ali diskretnih i marokanaca i afganistanaca.

I uza sve zvučne ljepote i ipak skromne vizualne kulise, meni nekako najtopliji, najromantičniji čak, trenutak nije bilo ulazak Nicka Masona i družine na binu, a nije to bio ni trenutak njegova obraćanja publici, za koje je i sam primijetio da je čekalo skoro tri godine. Nisu to bila ni grljenja uz njihanje parova, nisu to bila ni dva zanjihana fratra na kofeinskom napitku. Ni susret s Jozom Bosancem od kojeg sam konačno saznao zaboravljeno: da se kultni petrogradski birc zvao Sajgon. Zvao jer ne postoji više jer je na njegovom mjestu niknula poslovna zgrada poslije kiše. Onaj trenutak, D trenutak rekli bi neki, bio je usred prvog seta: posezanje jedne nedaleke mi djevojačke ruke u vlastitu torbu iz koje je izvadila - sendvič.