Koliko
malo o Boliviji znam, naučio sam od Juana, Juana Gonzala. Nije to onaj
Juan Gonzalo Lorca, čileanski nogometaš, niti je onaj Juan
Gonzalo Rose, peruanski pjesnik, dramaturg i novinar. Ovaj je Juan
Gonzalo hrvatski Bolivijac, otac i taksist. Možda se Juan i ne zove tako, možda
je samo ljubitelj Gonzala Torrentea i njegovog Don Juana, a možda je
pravi pravcati, tko će znati: korisničko ime u taksističkoj prijevozničkoj
aplikaciji, za razliku od rođenog, možeš birat sam.
Nakon
ulaska u naručeni taksi i potvrđivanja identiteta, krećemo s početnim
nesporazumima. Hrvatski? Engleski? Španjolski? Hrvatski. Može. Mislim,
da je rekao španjolski, našutjeli bismo se do mile volje. Ovako, Juan
Gonzalo i ja smo se siti napričali na hrvatskom. A priča je započela
ispitom strpljivosti jer ispred nas se u neširokoj uličici vozio kamion
skupljač otpada i smeća. Od kante do kante. Maknuli bi oni u stranu,
Juan ih opravdava, ali uska ulica i nema mjesta. Znam, potvrđujem,
doživio sam slične susrete.
Petnaest je godina tu, počinje monolog bez povoda, dvoje odrasle djece
(20 i 18), jedan je na faksu, drugi završava srednju, i dva malena. To
je, veli mi, rezultat toga što su se nakon pauze, ponovo počeli truditi.
Nisam siguran jesu li sva djeca muška ili je skrivanje spola određeno
poznavanjem jezika. Ne pitam.
Zadnji
put u
Boliviji bio prije 15 godina. Ne ide mu se. Iako ima kuću u jednom
gradiću koji je na nadmorskoj visini Sljemena, njegova kuća je u
Zagrebu. Čuje se sa svojima i priznaje da ne planira posjet. Još. Skupo
je. Možda se, kad ode u
penziju, vrati kao i Hrvati koji se vraćaju kad završe radni vijek u
Njemačkoj. Bolvija je jedna od siromašnih zemalja Latinske Amerike i
njemu je u Hrvatskoj bolje. Hrvatski je počeo učiti tek kad je shvatio
da se neće tako brzo vratiti u Boliviju i nije zadovoljan svladanim:
malo ga muče padeži i rodovi, vremena manje. Izgovor mu je odličan,
pohvaljujem ga. Koliko je rođenih u Hrvatskoj i okolici, pomislim, a da ne znaju hrvatski ništa bolje od Juana.
Malo
mu smeta što ljudi nemaju pojma o Boliviji. Nije Bolivija, govori mi,
andska zemlja niti je La Paz glavni grad. Priznajem, pao bih iz
geografije da sam to pitanje dobio. Tek je frtalj zemlje na nadmorskoj
visini iznad hiljadu metara, ostalo je nizina, rubni dijelovi Amazonije.
Bolivija je, nastavlja Juan, amazonska zemlja čiji dijelovi sežu u
Ande, a La Paz, koji je na 4000 metara nadmorske visine, nije glavni
grad, glavni grad je Sucre (Šukre ga Juan izgovara, s mekim š). Ljudi te
osnovne stvari o Boliviji ne znaju i to mu malo smeta, ali ne uzima za
neko veliko zlo jer daleka je i siromašna ta njegova zemlja Bolivija.
Vozi
noću jer je danju, žena radi, s ovom sitnijom djecom. Kad se žena vrati
s posla, on taksira. Noćni taksi vozi samo zimi. Ljeti - nisam ga
pitao.
Stižemo
na odredište. Plaćam vožnju, pozdravljamo se kao dobri poznanici,
izlazim. Koštalo oko pet eura. Vrijedilo je puno više.
