jedna o nogometu

FIFA WC 2026, 1/16 finala, Portugal - Hrvatska, uskoro u svim boljim kinima.

 

Gospu Fatimsku (port. Nossa Senhora de Fátima) Katolička crkva je, Vatikan, službeno priznala, odnosno priznala je nadnaravni karakter ukazanja koje se dogodilo u šest navrata mladim pastiricama i pastiru Luciji, Jacenti i Franji 1917. godine. Ali to nije sve! Ta portugalska mladež, Jacenta, Lucija i Franjo) cijelu su prethodnu godinu imali pripreme. Naime, od proljeća do jeseni 1916. godine, oni su u tri navrata imali susret (da ne velim ukazanje) s Anđelom što, priznajmo, nije mala stvar.

 

Za međugorski fenomen o navodnim ukazanjima (tako taj događaj neobično naziva hrvatska Wikipedija, poznato oličenje objektivne enciklopedistike) koja su se djeci Ivanki, Mirjani, Vicki, Milki i dvojici Ivana dogodila na brdu Crnica, Katolička crkva, odnosno Vatikan, nije ponudila službeni stav (osim dopisa koji je objavio T. Bretone, tajnik Kongregacije za nauk vjere). Od službenih crkvenih dokumenata o ukazanjima tu je Zadarska izjava Biskupske konferencije Jugoslavije, koja je 10. travnja 1991. (baš srijedom oni daju izjave pa se potrefilo) u Zadru zaključila: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnimukazanjima i objavama”. Prema izjavama svjedoka ukazanja su se nastavila i godinama kasnije, no bit će da je nedostatak anđeoskih priprema dosta bitan detalj jer unatoč silnom trudu od priznanja ni P.

 

S druge strane, a zapravo između i čak ne ni na pola puta između nego bliže nama između, Vatikanski nogometni savez osnovan je tek 1972. godine, a prvo prvenstvo je odigrano godinu kasnije, a osvojili su ga zaposlenici vatikanskog novinskog dnevnog lista L'Osservatore Romano. U Vatikanu djeluje još nekoliko klubova, a s najduljom tradicijom i kontinuitetom u djelovanju su FC Guardia, utemeljen od strane vrha vatikanske švicarske garde 1924. godine, te Musei Vaticani FC, osnovan 1966. Vatikanski nogometni savez nije član FIFA-e, a ni UEFA-e i tu sad dolazimo do nedoumica. S obzirom da Vatikan nije član krovne svjetske nogometne organizacije, pitanje je imaju li njegovi izaslanici svojim porukama, ukazanjima i drugim dokazanim i prihvaćenim djelovanjima ili pak nedokazanim i neprihvaćenim djelovanjima, pravo na utjecaj na svjedoke i sudionike, na grupe ili pojedince, ili to pravo nemaju. Imali ga ili nemali, pitanje je i tko to regulira? Tko im daje za pravo ili im brani djelovati po nekom nahođenju, bilo ono osobne naravi ili rezultat analize udjela u određenoj državnoj i reprezentativnoj zajednici po pojedinim konfesijama, pa po specifičnoj gustoći molitvi i nekim drugim relevantnim analitičkim pokazateljima.

 

Ne zanemarimo li ili zanemarimo, u ovom trenu to izgleda prilično irelevantno, sve ranije gore navedeno, Portugal u svojem stožeru uz izbornika Roberta Martíneza ima i nekog Škota, Austina MacPheeja, poznatog stručnjaka za prekide. Ne mislim na prekide divljih zakonski nereguliranih veza (to ide samo od sebe), crkvenih brakova (ovi imaju papu) i slično nego na prekide iz kojih se lopta ponovo uvodi u igru. Čovjek je, taj Austin MacPhee, dokazani stručnjak koji je mnogim trenerima u klubovima i reprezentacijama uigranim akcijama i analizom ponašanja protivnika pomogao u poboljšanju realizacije, a nerijetko time i sudjelovao u pobjedama svojih ekipa. Mi u izborničkom stožeru reprezentacije nemamo tamo nekog Škota što izgledom malo vuče na Isusa Krista. Mi uz Dalića imamo Ćorluku i Olića.

 

Last but not least. Osim što im je Gospa priznata, Portugalcima je Fatima u okvirima državnih granica, a ova "naša" službeno nepriznata Gospa i nije iz Hrvatske nego iz susjedstva. 

 

Zbog svega toga bilo bi bolje da se ovi naši reprezentativni dečki umjesto one poznate šta Bog da i Djevica Marija Bistrička, križa i zajedničke molitve, uhvate treninga, lopte i golova. 

 

 

 (foto, Profimedia: Isus Krist Portugalist)

sažime

Sažime. Nešto kao sažetak rezimea. Iako prva faza nogometnog prvenstva nije gotova, a s time ni naša agonija oko prolaska u takozvanu nokaut fazu s realnim izgledima koji se mogu mjeriti dregerom, daju se naslutiti najveće zvijezde. Prva je reklama za Petrol. Unatoč svoj sili pivskih reklama, a neka se ne uvrijede ni Joško Jeličić ni Zlatko Dalić, Petrol nosi prvu hrvatsku zlatnu malinu. Drekavac koji prati i frenetično komentira pokrete čovjeka koji toči gorivo ne može nego biti razlogom gašenja televizora. Tko nije gledao kreštanje takozvanog komentatora, nek se ne izlaže. Samo se nadam da im je Gvardiol dobro uzeo mjeru za sudjelovanje. Osim ako to ne ide preko nekih domoljubnih agenata.

Srebro definitivno pripada Jošku Jeličiću: taman pomisliš kako su se sve pore društva i javno ispreplele s nogometom, kadli se pojavi lik koji pokušava biti pametan i duhovit. Pokušava. Ne znam kako će Srebrnoj Malini pasti to da katolička Hrvatska u drugu fazu prvenstva prođe na krilima pobjede Islama (Turaka nad Česima) s obzirom da je jedna od po njemu važnijih karakteristika našeg centarfora Budimira to da je - katolik.

Brončani je, evo još jedne medalje, ponizni izbornik naše nogometne reprezentacije. Šef "šefe, ne mijenjaj" i sam priznaje, ne jednom je to rekao, da vodi ekipu kojoj ponizno nema što reći jer svi oni znaju igrati nogomet. Ponizno i za sto dvadeset hiljada eura mjesečno vodio je (zapravo još vodi, samo ne znam ni kuda ni gdje) ekipu kojoj ništa ne mora reći jer svi oni igraju vrhunski nogomet, a on je tu ne da onda možda bude taktičar, dirigent, nego da ih uči poniznosti. I posluša kad mu netko kaže "šefe, ne mijenjaj". Kateheta.

Da bismo prošli dalje, šansa koja se Dregerom mjeri ipak postoji, našim prvim sosedima i komšijama treba crknut krava, a ni to neće biti dosta. Slovenci moraju popušit od anemičnih Engleza tri razlike, a Srbe moraju nakantati Danci. Oprostite dragi susjedi, sori bat jebiga, što bi neki rekli: "crkla vam krava dabogda". Portugal, onaj Portugal kojeg smo u pripremnoj fazi dobili prvi put u povijesti i zbog čega su nam narasla krila (ovo "nam" se odnosi i na repstaciju i golemu većinu navijača), Portugal koji nas je s pretprošlog europskog prvenstva isprašio s turnira golom Quaresme u 117. minuti osmine finala, Portugal u kojem igraju mrski Pepe i Kiki, e taj Portugal treba za nas dobiti Gruziju. Ali to nije sve! Uz ovaj set noževa iz topšit izloga broj tri dobivate i četvrti rezultat. Omiljeni nam Turci, a znamo da su nam omiljeni čim čujemo navijački vokabular ili se zagledamo u komentare ispod benignih tekstova po internetskim portalima, moraju oplesti Čehe. Kad prosječnom hrvatskom navijaču kažeš Turska, ovaj se odmah sjeti Beča. Ne mislim na osmanlijsku opsadu austrougarske prijestolnice, nego na glupo primljen gol u 122. minuti za tursko izjednačenje nakon kojeg je išlo raspucavanje penala u kojem je Modrić prvi pucao i poslao loptu nedohvatljivu za turskog golmana Rustua. Pored gola.

Svi su dali, evo već pišem u perfektu, svoj maksimum, tko god je na teren istrčao, an njemu je srce ostavio, kako bi rekli nogometnim žargonom. Svi su željeli najbolje i najviše. Samo, problem je što daješ maksimum od onog što imaš, a ne onog što želiš. Sto posto je maskimum, a sve preko toga nekako vuče u tamnu materiju. I znam da djelujem pomalo kivno, ali nisam razočaran jer da bi čovjek bio razočaran, treba prvo biti očaran, a to je gledajući ih bilo apsolutno nemoguće.

b(r)azooka joe

Ne kužim. Uza sve druge, manje važne i sporednije pizdarije, poput svjetskih opakih kriza koje ćemo i mi na grbači svojoj osjetit, ili upitnih zakona i ministara, ili povećanja cijena svega osim rada, a koje su trenutno pod medijskim tepihom, eventualno ih se mrvice tek naziru, što se sad ima tko ljutit na kovače, na igrače il na šuma-osovinu. 

Svi su dali koliko su mogli. Izbornik bolje nije mogao jer od izabranog igračkog kadra nije bio kadar više izvući, igrači su dali sve od sebe na pozicijama na kojima su se zatekli, a lopta je okrugla i danas svatko igra nogomet, što bi reko jedan nogometni mislitelj. To su kockasti dečki maestralno i dokazali, s igračem više razvalivši jednu od dviju najslavn... najslabijih reprezentacija na mundijalu, a čime smo pokazali da smo velesila, reći će neki dan i vrlo uredničko pero jedne dnevne tiskovine. I to velesila u društvu velesila. Španjolska, Engleska, Italija, Portugal, sve sâm svjetski i europski prvak do prvaka i velikan pakira kufere i napušta precijenjene brazilske resorte. Ionako je naše more najljepše na svijetu, naša obala predivna, ženska i muška čeljad prelijepa, a u koje smo se reprezentativne primjerke mogli i u toj dalekoj južnoameričkoj zemlji uvjeriti.

Osim toga, kalendarski je stiglo ljeto i vrijeme da se trudbenici zasluženo odmore od kopanja i oranja. Ne mislim na Oranje s velikim O. Do njih nisu ni stigli.