catherine

Budim se, otvaram oči. Prekrivena sivom plahtom, gleda me kroz tanke primarno žute okvire naočala. Frizura joj je valovito plava i postojana kao s reklame. Spavao si s naočalama, pita. Jesam, često mi se to dogodi, odgovaram. Ja sam svoje triput tako lomila. Oči su joj bistre i velike, plave. Zove se Catherine.

 

Idemo na izlet. Nonšalantno prebacuje svoju desnu ruku oko mojeg vrata i preko ramena mi kako bi usne skoro prislonila na moje lijevo uho. Sve je to zbog jednog komadića tamne čokolade, objašnjava mi kako je njezina sestra Danielle promijenila svoje rođeno prezime i prije udaje, da zavara trag svojeg prethodnog života i to ne zbog stida nego onako, radi neke sigurnosti u moguć neki normalan običan život jer nitko običan ne voli glumice stvarno, a to joj je među tim normalnima činilo nelagodu. Nije mi jasna veza između čokolade, glume i običnog života. Nećeš ti to shvatiti, nitko to ne može, tješi me Catherine.

 

Catherine danas ne nosi naočale. Možda ih je opet slomila. Alhambra. Kakvo čarobno mjesto! Bez obzira što smo tih sat vremena ljepote možda malo skupo platili, jer platiti 177 eura za pet ficleka nečega izgledom i okusom između parmigiane i pizze s pet jednostavnih pića uvećano za jedan sokić za skandinavski plavokosog sina samoprozvanog nam tipičnog andalužanskog vodiča kao naknadu za uslugu pokazivanja strana svijeta, vrijedilo je. "Keš or kard? No kredit, no majnus, no kunas, đast juros!" Tako nekako je zvučala starica koja nam je naplatila pogled s malo hrane. Uz malo znanja osnovnih matematičkih operacija dolazim do zaključka da ću izlet morati skratiti na pola jer mi je prijetila opasnost nemogućnosti povratka kući. Opasnost? Možda to i nije opasnost, možda je to neka nova šansa.

 

Alhambra. Ne vidi se tu danas previše islamske arhitekture, nema tu više ni onog intenzivnog crvenila cigle, zaštitnog znaka cijelog kompleksa, ali iznenada otkriven pogled na beskrajnu morsku površinu namreškanu ogromnim tustim valovima bez pjene skoro je neopisiv. Neopisiv sve dok se ne probudiš u svom zagrebačkom krevetu. Sâm sa žutim naočalama. 

 

Deneuve, tako se prezivala.

Im Westen nichts Neues

Ne treba nama nikakva nadnaravna ili vanzemaljska neprijateljska sila ili išta slično. Mi ljudi smo sami sebi najveća opasnost.

Bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća među mladima. Za te godine znam da jest, a vjerojatno je to bio i ranije. Bio je popularan kao danas Paulo Coelho ili... ili... kao danas bilo tko tko stvarno jest popularan. Tko ga nije čitao, nije zakoračio u svijet adolescentskih razmišljanja. Od nekud je čak, ima li u tome istine ili se tek neki nacist anagramist tridesetih godina dvadesetog stoljeća poigrao s njegovim njemačkim prezimenom, došla informacija da je svoje židovsko prezime Kramer samo okrenuo naopako, a poslije ga, bijegom u Švicarsku od surovog njemačkog režima, i malo pofrancuzio, u Remarque. Erich Paul Remark. Erich Maria Remarque. Tko u ono naše mladenačko doba nije pročitao "Tri ratna druga", "Trijumfalnu kapiju" ili "Na zapadu ništa novo", a da je od onih koji čitaju, jer bilo je i onih, kako bi se reklo kojima knjiga nije išla, taj se nije računao. Današnji "must have" nekad je bio "must read", iako mi to "moraš" nikad nije leglo, a ni sad mi ne leži kao način preporuke. Elem, sinoć u neki kasni, već se u noćni sat računa, krenuo gledati "Im Westen nichts Neues", film njemačkog redatelja Edwarda Bergera. "All Quiet on the Western Front" preveli su davno Remarqueov roman pa su tako na engleski preveli i film. Na zapadu ništa novo. Jezivo impresivan antiratni prikaz klanja nekad zvanog Veliki rat, poslije odrastanja i dobivanja mlađeg i surovijeg brata, preimenovanog u Prvi svjetski. Kamera, fotografija, kadar, prevladavajuća siva i crvena boja, glazba, to konstantno potiho bubnjima udaranje vojnog marša, taj huk pred posljednje krkljanje, a onda i rijetki duhoviti elementi, rijetki koliko i radost protagonista filma, romana i rata u cijelom periodu od proljeća 1917. godine pa do posljednjih sekundi rata u 11 sati 11.11.1918. Elemente za klasično igranje kauboja i indijanaca ili nekih nam bližih protagonista antagonista, nedostatak egzaktnog pokazivanja prave i krive strane, nedostatak osude neprijatelja, one druge strane, uvijek će moći zamjeriti kakav uskogrudan jezik niskih strasti. Kao da je balavcu, Paul Bäumermu je ime, Paul baš kao i autoru, kojem je prvenstveno do bijega od staraca kako ne bi ostao šmokljan u društvu, a i ne bi li se prošetao ulicama Pariza, dakle kao da je takvom sedamnaestgodišnjem balavcu uopće jasno kojom se agencijom odvažio krenuti na put. Nije mu jasno na početku, poslije mu je bilo dosta toga jasno, ali tad je već bilo kasno i uslijedila je borba za opstanak, za goli život, ponekad smiješna, većinom surova i grozna, borba do posljednjeg daha. Uostalom, tko jebe te uskogrudne borce samo za svoju stvar, film jest mračan i jeziv, jer o tom i takvom dobu i govori, ali je zato i jezivo, mrak dobar. Odličan. Definitivno za pogledati. Kandidat je za Oscara, ali to je manje bitno.

Glavnog lika Paula Bäumera glumi sjajni Felix Kammerer, a odlični su i drugi: Albrecht Schuch, Edin Hasanović i Daniel Brühl. I svi ostali. Gledajući taj prikaz tog zla koje je odnijelo preko 17 milijuna ljudskih života, gledajući to blato, to rastrgano meso, te krvavo blatnjave lokve kišnice, tu magluštinu i apsolutni nedostatak sunca u cijelom filmu, dade se zaključiti, kao i na nedavnim ili današnjim relativno svježim i relativno manje krvavim potvrdama, da smo sami sebi najveća opasnost. Preživjeli smo mi boginje, preživjeli smo u svojoj povijesti i kugu, preživjeli smo, kao vrsta, i koronu i mnoge druge bolesti, preživjeli smo zemljotrese, tsunamije, padove meteora, najezde skakavaca. Uvijek nas je ostalo dovoljno. Dovoljno da, ako ovako nastavimo, konačno sami sebi možemo presuditi. U neki prikladno okrugli sat nekog palindromskog datuma. Ako ga se sjete. Pitanje je za koga.

 

(IMDb)

 

 

wc 2022

Te 2010. godine svjetskom nogometnom federacijom FIFA-om drmao je Sepp Blatter, a europskom inačicom ove dobrotvorne udruge, UEFA-om, Michel Platini. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država bio je Barack Obama,Trump nam tada nije bio ni na vidiku, francuskom je predsjedao Nicolas Sarkozy, britanski premijer bio je David Cameron, a kraljica mu je bila D kraljica. Talijansku vladu je vodio Silvio Berlusconi, a državom predsjedao Giorgio Napolitano. Njemački predsjednik bio je manje poznati, uostalom kao i skoro svi njihovi predsjednici, Christian Wulff, a kancelarka je bila Angela Merkel, dužnost koju je pet godina ranije preuzela od Gerharda Schrödera. Rusijom je predsjedao Dimitrij Medvedev, Putinov zamjenski predsjednik dok je ovaj obnašao premijersku dužnost pripremajući se za povratak na tron. Te godine, dvadeset nakon što je Franjo Tuđman osvojio svoj prvi predsjednički mandat uvjerljivom pobjedom brojčano izraženom sa 83,14% glasača, predsjednik Republike Hrvatske bio je Ivo Josipović, a premijerka Jadranka Kosor, žena od povjerenja svojeg prethodnika - Ive Sanadera.

 

​Michel Platini i Sepp Blatter već dugo su povijest na svjetskoj nogometnoj vlasti i subjekti sudskih spisa. Naime, kad se godinu prije izbora domaćina ovogodišnjeg svjetkog nogometnog prvenstva 2009. po nogometnim kuloarima pričalo da bi jedan od ozbiljnih kandidata za domaćina mogao biti Katar, mnogi su na to gledali s podsmijehom, a to se domaćinstvo upravo i dogodilo.​​ ​Prema nedavnoj izjavi Seppa Blattera, kolegu mu Platinija ​kontaktirao je njegov francuski predsjednik Sarkozy koji je nakon svojeg sastanka s prvim čovjekom Katara i poručio da svakako želi da domaćinstvo Svjetskog prvenstva dodijele Kataru. I tako je bilo: pored Južne Koreje, Australije i Japana, a malo kasnije u finalnom krugu izbora i pored SAD-a, koje su bile prvi favorit, Katar je uvjerljivo izborio domaćinstvo. Umjesto za pobjedu nužno osvojenih 12 glasova, Katar ih je dobio 22. A kako je Platini Kataru donio presudne glasove, pitanje je vjerojatno za sud​ jer su nedugo nakon toga​​ ​s mjesta predsjednika FIFA-e i s mjesta predsjednika UEFA-e otišli i Sepp Blatter i Michel Platini. Padale su otužbe, a bilo je i dokaza.

 ​

Šest mjeseci nakon dodijeljenog mu domaćinstva Svjetskog prvenstva, Katar je s Francuskom odradio neki posao s borbenim avionima u vrijednosti od oko 15 milijardi dolara​.​

 

​Podaci o cijeni svjetskog nogometnog prvenstva​ ​u Kataru, oatavimo kupovinu domaćinstva na stranu i gledajmo samo na trošak ulaganja u materijalnu infrastrukturu,​ ​ove godine različiti su i ovisno o jediničnoj mjernoj vrijednosti prilično nepouzdani. Zaboravimo li na trenutak na potrošene ​kamare, hrpetina dolara, eura, nafte i zlata i usredotočimo li se na ljudske živote i odigravanje svih svjetskoprvenstvenih nogometnih poluvremena skupa sa sudačkim nadoknadama, svaka odigrana minuta koštat će jedan ljudski život. Jedan ljudski život. Pravi pravcati život. Život od krvi i mesa.​ Po svekolikim katarskim gradilištima nogometnih stadiona, hotela i ostalih sekundarnih sadržaja​ stradalo je oko 6.500 ljudi​. Doduše, ta krv i to meso, jedno po odigranoj minuti, iz nekih je Zapadu trećih zemalja pa se o tome nedovoljno brinulo i pisalo. Neki će reći da bi taj broj poginulih bio dosegnut na nekim drugim gradilištima i da ih se po drugim gradilištima broji da bi ih se i tamo nabrojilo toliko i toliko po ugrađenoj tisući tona betona ili čelika i da je to stvar prakse loše zaštite na radu i zapostavljenih ili nikakvih ljudskih i radničkih prava. Neki će te brojeve, da si približe sliku, usporediti sa brojevima žrta​v​a ​u ​neki​m​ ratov​im​a. ​​I zamanta li se čovjeku od svega toga pa pomiješa lončiće i umjesto riječi bauštela čuje riječ Krim, umjesto broja 22 čuje 18, i onako zamantanom ​neke bi mu stvari mogle biti jasnije.​ Ako je prošla agresivna Rusija, zašto ne bi miroljubivi Katar?​

 

​Za ovih posljednjih dvanaest godina dosta toga se promijenilo, a mnoge stvari su ostale iste. Predsjednik FIFA-e danas je Talijan Gianni Infantino, a predsjednik UEFA-e Slovenac Aleksander Čeferin. Umjesto Sarkozyja koji od tada na repertoaru za slušanje ima tri nova albuma supruge mu Carle Bruni, novi francuski predsjednik je Emmanuel Macron. Bunga-bunga Berlusconi​ u međuvremenu je od fotelje premijera države i AC Milana dogurao do vlasništva nogometnog kluba Monza​, a nakon Enrica Lette, Mattea Renzija, Paola Gentilonija, Giuseppea Contea, Marija Draghija, talijanski je novi premijer Giorgia Meloni. Obama je postao već pretpretprošli američki predsjednik, i nadajmo se da je Trumpova pojava prije sadašnjeg Bidena bila jednokratnog karaktera. Tek nedavno, nakon dugotrajne Merkel, novi njemački kancelar postao je Olaf Scholz. Britanska premijerska stolica postala je vrela poput talijanske tako da je pitanje koliko će se trenutni premijer Rishi Sunak na njoj zadržati jer su se od Camerona do njega izredali i Theresa May, i Boris Johnson i Liz Truss u sve kraćim mandatima. Princ Charles je konačno dobio posao koji je godinama pikirao.​ Na Istoku ništa novo. Putin je nakon generalke 2014. i otimanja Krima, odlučio raditi krvava sranja većeg kalibra. Ljudi po Ukrajini ginu na sve strane, a ozbiljno je trusno i u nekim drugim krajevima. U Hrvatskoj, da, u Hrvatskoj, da, situacija i dalje, uz malena odstupanja, sa HDZ-om i Andrejem Plenkovićema na čelu, ide svojim zacrtanim tokom.

 

I sad, nakon što su cijelih tih dvanaest godina mnogi od onih koji su nešto znali ili su opravdano sumnjali u korupciju u svjetskoj nogometnoj federaciji šutjeli ili prigovarali toliko tiho da ih ni učitelj razredne nastave ne bi izbacio sa sata, sad su svi ti i takvi oči uprli u nogometaše, u njihove trenere i njihove nogometne izbornike s jasnom porukom da bi na neki način trebali osuditi pa čak i bojkotirati ovo svjetsko nogometno prvenstvo. Ma nemoj.

 

Samo da ne zaboravimo jednu usputnu stvar: i Hrvatska je s Francuskom imala neke poslove oko borbenih aviona. Izgleda - prekasno.