konačno podnošljiva noć

Niz ulicu se, ritmično poskakujući, sa slušalicama u ušima spušta djevojka u sandalama. Prolazeći uz veliku modernu zgradu mimoilazi se s dvoje mladih koji se plešući ljube pretapajući fotografiju "Kissing the War Goodbye" u poljubac s Titanica.

U jednom trenutku ples stane, par se na tren zamrzne, a mladić držeći djevojku oko struka okrene samo glavu prema prolaznici i pozdravlja je. Ona sa smiješkom i mašući rukom odzdravlja, prelazi ulicu na križanju i odlazi u dubinu noći. za njom, a u susret plesačima stiže četveročlana grupa na gradskim biciklima. Iako je ponoć odavno prošla, zvone i glasno bodre par koji se nakon pozdrava s prolaznicom odmrznuo i vratio plesu i ljubljenju. Biciklistička grupa, dva sredovječna para, prestiže djevojku u sandalama i veselo joj nešto dobacuju. Djevojka zastane i prstom upire u svoje slušalice. To izgleda i kao da im poručuje kako nisu baš svoji. Ovi se smiju, a najstariji kimajući glavom zavrti kažiprstom oko uha.

Čekajući taxi i gledajući ove noćne prizore, naslonjen na zid plećima i stopalom podvijene noge muškarac zapali cigaretu. Subota je, noć je romantično pitoma i konačno podnošljivo topla. A tek je početak mjeseca. Srpnja.

jedna o nogometu

FIFA WC 2026, 1/16 finala, Portugal - Hrvatska, uskoro u svim boljim kinima.

 

Gospu Fatimsku (port. Nossa Senhora de Fátima) Katolička crkva je, Vatikan, službeno priznala, odnosno priznala je nadnaravni karakter ukazanja koje se dogodilo u šest navrata mladim pastiricama i pastiru Luciji, Jacenti i Franji 1917. godine. Ali to nije sve! Ta portugalska mladež, Jacenta, Lucija i Franjo) cijelu su prethodnu godinu imali pripreme. Naime, od proljeća do jeseni 1916. godine, oni su u tri navrata imali susret (da ne velim ukazanje) s Anđelom što, priznajmo, nije mala stvar.

 

Za međugorski fenomen o navodnim ukazanjima (tako taj događaj neobično naziva hrvatska Wikipedija, poznato oličenje objektivne enciklopedistike) koja su se djeci Ivanki, Mirjani, Vicki, Milki i dvojici Ivana dogodila na brdu Crnica, Katolička crkva, odnosno Vatikan, nije ponudila službeni stav (osim dopisa koji je objavio T. Bretone, tajnik Kongregacije za nauk vjere). Od službenih crkvenih dokumenata o ukazanjima tu je Zadarska izjava Biskupske konferencije Jugoslavije, koja je 10. travnja 1991. (baš srijedom oni daju izjave pa se potrefilo) u Zadru zaključila: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnimukazanjima i objavama”. Prema izjavama svjedoka ukazanja su se nastavila i godinama kasnije, no bit će da je nedostatak anđeoskih priprema dosta bitan detalj jer unatoč silnom trudu od priznanja ni P.

 

S druge strane, a zapravo između i čak ne ni na pola puta između nego bliže nama između, Vatikanski nogometni savez osnovan je tek 1972. godine, a prvo prvenstvo je odigrano godinu kasnije, a osvojili su ga zaposlenici vatikanskog novinskog dnevnog lista L'Osservatore Romano. U Vatikanu djeluje još nekoliko klubova, a s najduljom tradicijom i kontinuitetom u djelovanju su FC Guardia, utemeljen od strane vrha vatikanske švicarske garde 1924. godine, te Musei Vaticani FC, osnovan 1966. Vatikanski nogometni savez nije član FIFA-e, a ni UEFA-e i tu sad dolazimo do nedoumica. S obzirom da Vatikan nije član krovne svjetske nogometne organizacije, pitanje je imaju li njegovi izaslanici svojim porukama, ukazanjima i drugim dokazanim i prihvaćenim djelovanjima ili pak nedokazanim i neprihvaćenim djelovanjima, pravo na utjecaj na svjedoke i sudionike, na grupe ili pojedince, ili to pravo nemaju. Imali ga ili nemali, pitanje je i tko to regulira? Tko im daje za pravo ili im brani djelovati po nekom nahođenju, bilo ono osobne naravi ili rezultat analize udjela u određenoj državnoj i reprezentativnoj zajednici po pojedinim konfesijama, pa po specifičnoj gustoći molitvi i nekim drugim relevantnim analitičkim pokazateljima.

 

Ne zanemarimo li ili zanemarimo, u ovom trenu to izgleda prilično irelevantno, sve ranije gore navedeno, Portugal u svojem stožeru uz izbornika Roberta Martíneza ima i nekog Škota, Austina MacPheeja, poznatog stručnjaka za prekide. Ne mislim na prekide divljih zakonski nereguliranih veza (to ide samo od sebe), crkvenih brakova (ovi imaju papu) i slično nego na prekide iz kojih se lopta ponovo uvodi u igru. Čovjek je, taj Austin MacPhee, dokazani stručnjak koji je mnogim trenerima u klubovima i reprezentacijama uigranim akcijama i analizom ponašanja protivnika pomogao u poboljšanju realizacije, a nerijetko time i sudjelovao u pobjedama svojih ekipa. Mi u izborničkom stožeru reprezentacije nemamo tamo nekog Škota što izgledom malo vuče na Isusa Krista. Mi uz Dalića imamo Ćorluku i Olića.

 

Last but not least. Osim što im je Gospa priznata, Portugalcima je Fatima u okvirima državnih granica, a ova "naša" službeno nepriznata Gospa i nije iz Hrvatske nego iz susjedstva. 

 

Zbog svega toga bilo bi bolje da se ovi naši reprezentativni dečki umjesto one poznate šta Bog da i Djevica Marija Bistrička, križa i zajedničke molitve, uhvate treninga, lopte i golova. 

 

 

 (foto, Profimedia: Isus Krist Portugalist)

iron man i iron woman

Postoje olimpijski sportovi, postoje i neolimpijski sportovi. Među njima, tim neolimpijskim se ekstremnošću ističe ironman, ekstremni triatlon koji svladaju samo najizdržljiviji. Ironmenaši vjerojatno misle da je to top, vrh probijanja svih granica naprezanja ljudskog organizma i vjerojatno su u pravu. Vjerojatno. Jer nisu čuli za nešto što još nema naziv, a sastoji se od penjanja na najviši vrh svakog kontinenta i oplovljavanja svih Zemljinih oceana, i sve to u jednom olimpijskom ciklusu, dakle u roku od četiri godine, ili preciznije za tisuću četiri stotine šezdeset i jedan dan.

Reportaže s etapa tog natjecatelja emitira poznata televizijska kuća. Prilikom gledanja jedne emisije prepoznajem čovjeka koji je trenutno drugi u poretku. Francuz Mislav. Prepoznajem i njegovu pomoćnicu Dariju. Imena su naravno izmišljena. Svatko od njih ima svoj život, obitelj, privatno se čak i ne poznaju jer bih ja to sigurno znao. Samo su se na četiri godine, a nadaju se da će taj period biti znatno kraći, da neće preći četrdeset i dva mjeseca, odrekli svoje svakodnevice ne bi li sebi ili nekome dokazali svoju izdržljivost i snagu. Interesantno je da u pauzama između etapa imaju dovoljno vremena za obaviti neke privatne nenatjecateljske stvari i Daria to čak i koristi. Mislav ne. Daria je zadnji put s mužem kod mene bila prije tri dana. Pilo se vino i pivo. Mislav je zadnji put navratio prije dvije godine. Došao po drvene vinske kutije od kojih će raditi ladice za igračke ili za kupaoničku komodu u vikendici. Ne bih se svega ovog sjetio da ih nisam prepoznao u noćašnjoj emisiji: ona u plavoj kabanici sa žutom trakom oko kapuljače, on u crvenoj kabanici sa zelenom trakom. Oboje mokri ko miševi smješkaju se u objektiv kamere dok iz zapljuskuju valovi nošeni prilično žestokim vjetrom. Na konopcima za koje se drže uredno se hvata sugradica. Ček. Ako su oni ekstremni sportaši koji se skoro nadljudskom snagom i izdržljivošću pokušavaju nadvladati silu prirode, tko su onda snimatelji?! Koji su to i tko su ti gladijatori!?

Gladijatori leže u svojim udobnim krevetima u koje su se u neko doba noći prebacili nakon drijemeža na kauču pred televizorom ne bi li usnuli san o tome kako snimaju reportaže o darijama i mislavima.

one way ticket

Skitam tako po Jutjubu i nalijećem na svašta pa se povodljiv upustim u pretragu po neizgubljenim i nezaboravljenim vremenima. Commodores, Eruption, čuj ti to. Pa Blondie...

Na zavoj glavne ulice spajala se sporedna koja je vodila do škole smještena iza crkve, prije parka i rijeke. Školsko višenamjensko igralište bilo je ograđeno i gledalo na komad neuređene zemlje preko koje se dolazilo neke poljprivredne zadruge ili traktorskog servisa. Za vrijeme nastave i lijepih dana tu se igrao rukomet i nogomet. Za vrijeme lijepih dana igrao se nogomet i mimo nastave.

Glavna je cesta netom prije zavoja prelazila mostom preko riječnog rukavca i odmah s desne strane, reklo bi se pred crvom, bio je komad livade na kojoj bi se smjestio luna park. Nije to bio neki ozbiljan luna-park kakvi su znalo gostovati po većim mjestima i gradovima, ovaj je imao jedan nevelik vrtuljak i šator pod kojim je bilo nekoliko komada stolnog nogometa i nekoliko primjeraka flipera. Iz dva malena zvučnika prostor je ispunjavala glazba. Bila je to, u to nema sumnje, snimljena kazeta koju je blagajnica koja je prodavala žetone okretala svakih pola sata. Blondie, Rod Stewart, Donna Summer, Gloria Geynor, Hot Chocolate, Commodores, ABBA, Bonnie Tyler, Eruption,... Repertoar je bio predvidiv, ali moderan: najnovija disco muzika koju se moglo čuti tu i tamo na radiju ili u Medisonu, lokalnoj diskoteci poznatoj stotinjak kilometara u smjeru i juga i istoka i zapada, ako ne i dalje, što ću saznati koju godinu kasnije.

Poslije nogometa na školskom, često smo prije odlaska kući znali ostati na kojoj partiji flipera. Malo igraš, malo gledaš. Učiš, postaješ bolji taktički i motorički, i dobivanjem nagradnih igranja žeton biva sve bolje iskorišten. Nekad se toliko zaigraš da u sumrak kreneš kući s društvom pješke iako si se na nogomet dovezao svojim Dinamo plavim (bilo je to tad jako jako važno, a da je kojim slučajem bio crveni jer boja se rijetko kad mogla birati - kupiš onakav kakav imaju, bio bi Liverpool crveni) Pony biciklom koji si kao i svi ostali koji su bili biciklizirani naslonio na ogradu igrališta. To da si bio biciklom shvatio bi tek ujutro pa bi otišao po njega, usput se malo provozao po selu. Sve do jednom.

Taj put je ograda igrališta bila prazna i pusta. Gola kao da na nju ne bi nitko ni lopatu naslonio, a kamoli bicikl. I to Pony boje Dinama. Malo me štrecnulo. Malo više. A osim toga, dobio sam i ozbiljan kućni ukor. Luna-park je poput svih ptica selica s hladnim danima skupio konstrukciju i šator, raširio krila i odletio u toplije krajeve, vjerojatno negdje na jug. Je li im se i moj Pony pridružio ili nije, a ne bi me čudio s obzirom da je bio znatiželjan i sklon avanturama, e to nikad nećemo saznati.

femme fatale

Je li vas ikad itko gađao pikado strelicom uvijenom u cvijet ruže? Nije? Naravno. To se ne može doživjeti, to se samo može sanjati.

Mene je upravo pred zoru femme fatale srednjoškolske obrazovne ustanove CUO Braća Ribar iz doba kraja prve polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća gađala jednom takvom strelicom. Strelicu ružu nije uspjela dobaciti do mene. Uspjela ju je porinuti u zrak i omogućiti joj slobodno ateriranje na gustu vlažno živicu koja je dijelila šetnicu od travnjaka. Dohvatio sam je i podjednakom snagom vratio bacačici ruža strelica. Živica umjesto metalne ograde? Hm... Ruža strelica ili strelica ruža? Ruža strelice? Strelica ruže? Dok sam ja razmišljao o tim dvojbama, femme fatale je odletjela dalje.

Najpoznatija osječka avenija, nekadašnji bulevar i još nekadašnjija Chavrakova ulica pred smiraj dana. Malo je vlažno od nedavnog ljetnog pljuska koji je poskidao dosta lišća sa stabala pa šetnja nogostupom izgledao više kao probijanje kroz nanose tog lišća. Kako li je tek dvojici malih pasa koji mi se motaju oko nogu pokušavajući me zaustaviti. Kad u tome uspiju, krenu prema natrag. Nastavim li ja svojim putem, oni ponove radnju. Izgleda da me žele negdje usmjeriti. Krenem za njima. Ulazim u dvorište ograđeno živicom visokom malo preko metra. Guravi dugobradi starac s vilama u žuljevitim rukama me gleda i glavom pokazuje prema vratima, ulazu u višekatnu secesijsku kuću.

Uđem. Pod aule prekriven je sitnim pločicama složenim u ornamente: u nekom ritmu se izmjenjuju oker i one ciglaste boje. Široke stube koje vode prema gore kao da se razlijevaju po podu mameći me k sebi. S gornjeg kata dopire prodoran sopran u punoj snazi. Melodiju ne prepoznajem. Glas također. Uhvatim gelender ne bih li krenuo s penjanjem kadli se začuje škripanje ulaznih vrata. Onaj starac s vilama mi maše. Zakasnio si, veli mi. Ostao je samo glas.

Događa se to. Ne da ostane samo glas, nekad ti ostane samo slika, na papiru ili tek samo u glavu, nego se događa i to da san ostane nedovršen. I ti probuđen ne znaš bi li ti bilo bolje da si snio još minutu-dvije više ili da nisi.

sanjaju li androidi električne ovce

Sanjao sam tko zna čime izazvan da se pored živih, oćureć potpuno ispravnih dobro armiranih i izbetoniranih stepenica do desetog kata pentram hvatajući se za gelender s vanjske strane koja je zbog same konstrukcije u egzaktnom slučaju bila unutarnja. 

 

Sva sreća pa je lift u toj zgradi pozicioniran između stanova, a ne kao os oko koje se vrti stubište pa ta moja vratolomija nije bila baš toliko opasna. Više je bila nepotrebna. Pogotovo jer sam u jednoj ruci nosio prozirni fascikl s buntom papira. Prije toga sam sjedio pred porotom, onako kao u američkim filmovima. Šta sam tamo radio, jesam li išta skrivio - nemam pojma. Uglavnom to s porotom je bilo kao neki bljesak koji mi se pojjavljivao pred očima dok sam se pentrao po stubištu deseterokatnice. Zanimljiv je detalj sa zadnjeg kata. Na poziciji gdje je trebao pristati lift nema ozidanog dijela nego samo zarđala pletena ograda kakvu se dalo vidjeti sedamdesetih godina oko sportskih igrališta. Nikad nisam živio na desetom katu niti sam poznavao ikoga tko jest. Bilo je tih katova, drugi, četvrti, peti, jedanaesti, dvanaesti, šesnaesti, dvadeset drugi. Ali nikad deseti. Nikad. A kamoli da je još i posljednji. 

 

Jedna od zanimljivih stvari koja mi se dogodila pri tom penjanju jest muzika. Sanjaš i slušaš muziku, sjajno. U glavi ostala od večeri prije sigurno jer tu stvar nisam slušao barem nekoliko godina. The End Of The World. Sharon Van Etten na albumu Resistance Radio. Album s pjesmama iz serijeThe Man In The High Castle rađenoj po romanu Philipea K. Dicka. Onog što se pitao sanjaju li androidi električne ovce. Znate ga.

 

U tom romanu Philippe K Dick se uhvatio paralelne povijesti i sadašnjosti. Naravno, sve to, a to ćemo saznati tek na kraju, kao snatrenje postarijeg muškarca koji je na klupici u parku cijeli svoj život proživljavao samo s jednim malo drugačijim predznakom. U toj su paralelnoj stvarnosti njemački nacisti i imperijalistički Japanci pobijedili u Drugom svjetskom ratu i podijelili sjevernoamerički kontinent među sobom. Postojao je i pokret otpora smješten negdje između tih dvaju područja pod vlasti i nadzorom velikih sila osovine. To su bile one zdrave snage koje bi u stvarnom svijetu bile pobjednice i glasnice slobode i mira... Jel se ovo što sam sad tu napisao zove spojlanje? Baš me briga.

 

Naravno, ni u primlisli mi nije niti na pameti bilo da bi bilo bolje da je ki bi da bi i šta bi bilo da je bilo nego samo razmišljam o kvarljivosti (ovdje mi, a to ovdje je Gmail draft špranca, Google autokorektor nudi riječ povjerljivost) i roku trajanja. Neki se pokvare prije isteka roka trajanja, počnu truliti, smrdjeti i širiti bolest i smrt oko sebe, a neki ne. Neki misle da su ovi drugi samo prerano otišli pa se nisu stigli pokvariti. Neki to ipak ne misle. A budućnost je, vele optimisti, u tom NE.

 

 

 

anfield

 Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li.

Večernji je termin utakmice, Anfield dupkom pun. Pjesma i zastave, zagrijavanje tribina za početak utakmice. Prilično neobično je da su obje ekipe u pretežno crvenim dresovima: Liverpool u standardno domaćoj crvenoj garnituri, a Milan u svojoj crveno crnoj s bijelim gaćicama.

Dvadeset i neka je minuta, lijepo to piše na semaforu, i Milan je opet u napadu. Svi igrači su na nama gledateljima lijevoj, Liverpoolovoj polovici terena. Milanovi igrači stežu obruč oko Liverpoolova gola, lopta je na Milanovom desnom krilu. Na tom komadu terena se u obrambenoj ulozi pojavio i Mo Salah, desnokrilni napadač na lijevo strani. U jednom trenu Salah presijeca jedno milansko dodavanje i dugom dijagonalom ispucava loptu prema desnoj strani u Milanovu polovicu. S centra se put lopte u ne baš brzom trku vraća jedan Milanov igrač, a Mo Salah poput vjetra nestvarno protrčava skoro cijelu dijagonalu igrališta, obilazi ga i prvi dolazi do lopte koju je ispucao iz svoje polovice terena i iz drugog dodira centaršutom je ubacuje u protivnički šesnaesterac. U grozdu igrača koji su u međuvremenu dotrčali do Milanovog šesnaesterca na loptu nalijeće Ekitike i glavom zabija gol! Erupcija veselja na stadionu! Anfield se od decibela trese poput La Bombonere!

U centru pažnje je egipatski nogometaš, čovjek koji si je dao for od sedamdeset metara, sve to pretrčao kao Usain Bolt, asistirao si za asistenciju kao iz snova i slavio strijelca gola kao kralja. Nepriznati faraon nogometa.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li. Ne to da Salah sam sebi dodaje loptu nego da ja sanjam Anfield.