femme fatale

Je li vas ikad itko gađao pikado strelicom uvijenom u cvijet ruže? Nije? Naravno. To se ne može doživjeti, to se samo može sanjati.

Mene je upravo pred zoru femme fatale srednjoškolske obrazovne ustanove CUO Braća Ribar iz doba kraja prve polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća gađala jednom takvom strelicom. Strelicu ružu nije uspjela dobaciti do mene. Uspjela ju je porinuti u zrak i omogućiti joj slobodno ateriranje na gustu vlažno živicu koja je dijelila šetnicu od travnjaka. Dohvatio sam je i podjednakom snagom vratio bacačici ruža strelica. Živica umjesto metalne ograde? Hm... Ruža strelica ili strelica ruža? Ruža strelice? Strelica ruže? Dok sam ja razmišljao o tim dvojbama, femme fatale je odletjela dalje.

Najpoznatija osječka avenija, nekadašnji bulevar i još nekadašnjija Chavrakova ulica pred smiraj dana. Malo je vlažno od nedavnog ljetnog pljuska koji je poskidao dosta lišća sa stabala pa šetnja nogostupom izgledao više kao probijanje kroz nanose tog lišća. Kako li je tek dvojici malih pasa koji mi se motaju oko nogu pokušavajući me zaustaviti. Kad u tome uspiju, krenu prema natrag. Nastavim li ja svojim putem, oni ponove radnju. Izgleda da me žele negdje usmjeriti. Krenem za njima. Ulazim u dvorište ograđeno živicom visokom malo preko metra. Guravi dugobradi starac s vilama u žuljevitim rukama me gleda i glavom pokazuje prema vratima, ulazu u višekatnu secesijsku kuću.

Uđem. Pod aule prekriven je sitnim pločicama složenim u ornamente: u nekom ritmu se izmjenjuju oker i one ciglaste boje. Široke stube koje vode prema gore kao da se razlijevaju po podu mameći me k sebi. S gornjeg kata dopire prodoran sopran u punoj snazi. Melodiju ne prepoznajem. Glas također. Uhvatim gelender ne bih li krenuo s penjanjem kadli se začuje škripanje ulaznih vrata. Onaj starac s vilama mi maše. Zakasnio si, veli mi. Ostao je samo glas.

Događa se to. Ne da ostane samo glas, nekad ti ostane samo slika, na papiru ili tek samo u glavu, nego se događa i to da san ostane nedovršen. I ti probuđen ne znaš bi li ti bilo bolje da si snio još minutu-dvije više ili da nisi.

sanjaju li androidi električne ovce

Sanjao sam tko zna čime izazvan da se pored živih, oćureć potpuno ispravnih dobro armiranih i izbetoniranih stepenica do desetog kata pentram hvatajući se za gelender s vanjske strane koja je zbog same konstrukcije u egzaktnom slučaju bila unutarnja. 

 

Sva sreća pa je lift u toj zgradi pozicioniran između stanova, a ne kao os oko koje se vrti stubište pa ta moja vratolomija nije bila baš toliko opasna. Više je bila nepotrebna. Pogotovo jer sam u jednoj ruci nosio prozirni fascikl s buntom papira. Prije toga sam sjedio pred porotom, onako kao u američkim filmovima. Šta sam tamo radio, jesam li išta skrivio - nemam pojma. Uglavnom to s porotom je bilo kao neki bljesak koji mi se pojjavljivao pred očima dok sam se pentrao po stubištu deseterokatnice. Zanimljiv je detalj sa zadnjeg kata. Na poziciji gdje je trebao pristati lift nema ozidanog dijela nego samo zarđala pletena ograda kakvu se dalo vidjeti sedamdesetih godina oko sportskih igrališta. Nikad nisam živio na desetom katu niti sam poznavao ikoga tko jest. Bilo je tih katova, drugi, četvrti, peti, jedanaesti, dvanaesti, šesnaesti, dvadeset drugi. Ali nikad deseti. Nikad. A kamoli da je još i posljednji. 

 

Jedna od zanimljivih stvari koja mi se dogodila pri tom penjanju jest muzika. Sanjaš i slušaš muziku, sjajno. U glavi ostala od večeri prije sigurno jer tu stvar nisam slušao barem nekoliko godina. The End Of The World. Sharon Van Etten na albumu Resistance Radio. Album s pjesmama iz serijeThe Man In The High Castle rađenoj po romanu Philipea K. Dicka. Onog što se pitao sanjaju li androidi električne ovce. Znate ga.

 

U tom romanu Philippe K Dick se uhvatio paralelne povijesti i sadašnjosti. Naravno, sve to, a to ćemo saznati tek na kraju, kao snatrenje postarijeg muškarca koji je na klupici u parku cijeli svoj život proživljavao samo s jednim malo drugačijim predznakom. U toj su paralelnoj stvarnosti njemački nacisti i imperijalistički Japanci pobijedili u Drugom svjetskom ratu i podijelili sjevernoamerički kontinent među sobom. Postojao je i pokret otpora smješten negdje između tih dvaju područja pod vlasti i nadzorom velikih sila osovine. To su bile one zdrave snage koje bi u stvarnom svijetu bile pobjednice i glasnice slobode i mira... Jel se ovo što sam sad tu napisao zove spojlanje? Baš me briga.

 

Naravno, ni u primlisli mi nije niti na pameti bilo da bi bilo bolje da je ki bi da bi i šta bi bilo da je bilo nego samo razmišljam o kvarljivosti (ovdje mi, a to ovdje je Gmail draft špranca, Google autokorektor nudi riječ povjerljivost) i roku trajanja. Neki se pokvare prije isteka roka trajanja, počnu truliti, smrdjeti i širiti bolest i smrt oko sebe, a neki ne. Neki misle da su ovi drugi samo prerano otišli pa se nisu stigli pokvariti. Neki to ipak ne misle. A budućnost je, vele optimisti, u tom NE.

 

 

 

anfield

 Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li.

Večernji je termin utakmice, Anfield dupkom pun. Pjesma i zastave, zagrijavanje tribina za početak utakmice. Prilično neobično je da su obje ekipe u pretežno crvenim dresovima: Liverpool u standardno domaćoj crvenoj garnituri, a Milan u svojoj crveno crnoj s bijelim gaćicama.

Dvadeset i neka je minuta, lijepo to piše na semaforu, i Milan je opet u napadu. Svi igrači su na nama gledateljima lijevoj, Liverpoolovoj polovici terena. Milanovi igrači stežu obruč oko Liverpoolova gola, lopta je na Milanovom desnom krilu. Na tom komadu terena se u obrambenoj ulozi pojavio i Mo Salah, desnokrilni napadač na lijevo strani. U jednom trenu Salah presijeca jedno milansko dodavanje i dugom dijagonalom ispucava loptu prema desnoj strani u Milanovu polovicu. S centra se put lopte u ne baš brzom trku vraća jedan Milanov igrač, a Mo Salah poput vjetra nestvarno protrčava skoro cijelu dijagonalu igrališta, obilazi ga i prvi dolazi do lopte koju je ispucao iz svoje polovice terena i iz drugog dodira centaršutom je ubacuje u protivnički šesnaesterac. U grozdu igrača koji su u međuvremenu dotrčali do Milanovog šesnaesterca na loptu nalijeće Ekitike i glavom zabija gol! Erupcija veselja na stadionu! Anfield se od decibela trese poput La Bombonere!

U centru pažnje je egipatski nogometaš, čovjek koji si je dao for od sedamdeset metara, sve to pretrčao kao Usain Bolt, asistirao si za asistenciju kao iz snova i slavio strijelca gola kao kralja. Nepriznati faraon nogometa.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li. Ne to da Salah sam sebi dodaje loptu nego da ja sanjam Anfield.

brzo spavanje

 Ovo s brzinom spavanja me malo muči. Ne baš da me muči, ali baš sad nešto razmišljam o tome. Iz iskustva svojeg i drugih, nemali je uzorak, ali nije dovoljan za ozbiljne znanstvene metode, dade se zaključiti da što biva stariji to čovjek brže spava. Sjećam se sebe kad sam imao dvadesetak godina godina. Tad sam spavao oko šezdeset minuta na sat pa mi je za dobar odmor trebalo oko osam sati. Znam neke koji imaju neku anomaliju sporog spavanja i kod njih se događa da spavaju tek oko četrdeset minuta na sat pa im treba i po dvanaest sati da bi se naspavali. S vremenom, što sam postajao stariji, ta se moja brzina spavanja povećavala da bi danas dosegla skoro sto minuta na sat pa mi je umjesto nekadašnjih osam sati danas dovoljno malo više od pet. Ne treba miješati kruške i jabuke, kilometre i minute pa da ispadne da je sto minuta na sat malo. Malo je u poređenju s kilometrima jer kad kažeš sto na sat misleći na kilometre, to je nešto kao pomalo brzo, a prava jurnjava nastaje tek kad kažeš dvjesta na sat. Malo tih sto izgleda kad se kaže, ali ne treba smetnuti s uma da se u jednoj minuti može prijeći preko nekoliko puta više kilometara nego u jednom kilometru.

planir... plandovanje

Ujutro se probudiš poletan, pun elana, prštiš od energije i samopouzdanja. 

 

Nema ni šest, dan je vidno sve duži i duži, svašta ćeš danas. Treba ovo, treba ono, planovi se dnevni kuju. Bit će udarnički. Realizacija samo što nije. Tek zastaneš na tren, promisliš malo o doručku, kavi, jutarnjoj gimnastici. Dio realiziraš, dio ne. Ako znamo da je doručak najvažniji obrok u životu, jasno je što otpada. Opet malo promisliš pa primijetiš da ti to promišljanje puno bolje leži u ležećem položaju. Malo se ispružiš, kreneš s vizualizacijom planiranih radnji i shvatiš da ti sve ide od ruke, klizi ko sanjke. Odeš tamo, napraviš to i to, Usput si i ono riješio, kreneš s ovim, usput još i... evo te, već si u pet minuta i podne dohvatio, planiranu normu prebacio. Trebalo bi sad neki ručak pa malo oko ubit... 

 

Otvoriš oči. Već je devet, a ti se s kauča maknuo nisi.

 

malo noćno usisavanje

Malo gledaš nogomet, popiješ malo vina, razmjerno malo, malo meziš, sve to u prijateljskom okruženju i onda nakon razlaza gostiju odeš spavati. A san i noć se vole. Je li to zbog diuretičkih karakteristika vina, zamantane hipofize ili dobrog sluha, ne znam, ali u jednom trenu čujem kako susjed usisava stan. Istina, ima on izgleda neki usisavač sa tihim motorom, smanjena proizvodnja buke bila je i meni misao vodilja pri kupnji i hladnjaka i usisavača, ali to što motor usisavača ne buči, ne znači da će stišati i struganje usisne stope po parketu, usputno micanje stolaca i tko zna čega još sve ne. Otvorim oči, buljim u crni glasni strop i razmišljam o tome kako se još nije dogodilo da potreba za uriniranjem bude odagnana čekanjem. A oči se sklapaju. I žeđ se javlja. Strop se i dalje javlja, susjed s kata iznad je pedantan kad je usisavanje u pitanju. Da bar sanjam. 

Nije ovo izolirani slučaj. Svake noći, a i po danu, taj premješta namještaj, radi novi raspored, šta li. A možda u malenom stanu ima samo kauč na razvlačenje pa je primoran to tako. Tko će znati. Moji prvi susjedi misle da ti cjelodnevni šumovi dolaze iz stana iznad njih. Pristojni su, pišu poruke na ceduljicama koje ostavljaju u kaslić ili ih zataknu za vrata. Imaju malu bebu lakog sna. Ispostavlja se da je buka ipak iznad mene, a ono što oni čuju je tek refleksna bol. Ići do toaleta, a ne provjeriti svjetlo u hladnjaku je skoro kao odlazak u Rim bez posjeta papi. A hladnjak ima tu neku moć i čaroliju: otvoriš vrata na njemu i odjednom te obasja neka svjetlost. Živa epifanija u dva i petnaest. Strop je utihnuo. Na sreću. Moju, njegovu, ne znam. 

Opet, možda je i dobro da ne znam baš sve. Jer sigurno ne bih išao noćnom bukaču zvoniti na vrata s bejzbolskom palicom u ruci. Jer nisam agresivac. A i nemam palicu. Ponekad poželiš da ti se umjesto ostvarenja snova dogodi osanjenje stvarnosti pa kad se probudiš, ono noćno usisavanje nestane ko vodom odnešeno.

formula 1

Užasno je nejasan poriv spuštanja skejtom niz Radićevu, pogotovo ako, kao prvo, znamo da je tlo​ ulice granitna kocka, a ne asfalt, kao drugo jer sam na Gornji grad došao biciklom, i kao treće, jer se trebam pripremiti za utrku F1.

Samo se spuštanje skejtom na kraju nije dogodilo, ali ideja mi je bila, birajmo riječi, apsolutno glupa. Bez usporedbe. Zato se dogodilo vozikanje bicikla po Zrinjevcu. S vozikanjem ruku pod ruku ide i izbjegavanje nekih znatiželjnih pogleda.​ Sakriti bicikl ​malo kasnije od onih istih znatiželjnika nije problem kad imaš prijatelje koji imaju stan u prizemlju hangara na rubu grada. Problem je is​krast​i se​ kroz ​stražnji izlaz​ jer je preuzak i predugačak za bilo kakav brzinski manevar koji ne uključuje skidanje kotača ili upravljača. Jer bicikl nije Formula 1. 

K​ad smo kod Formule 1, u garaži sam obukao srebrno odijelo dok me sa zida obasjavao zeleni neonski krug s trokrakom zvijezdom. To mi je malo probudilo sumnju: zar stvarno nisam imao izbora nego vozit za Mercedes?

A kako je vozit Formulu 1? E to, ne znam. Osim što mi logo probudio sumnju, večernje pijenje piva probudilo je cijelog mene jer večernje pijenje piva meni garantira dva do tri noćna buđenja s uključenim odlaskom na pišanje.