Ove
kumice po placu postale skroz novorvacki poduzetne. Prevladalo to mračno
doba državne ekonomije i okrenulo se tržišnoj, i to uz dogovorni nastup
na zajedničkim tržištima trećeg svijeta gradskih bezvrtnjaka.
Češnjak,
glavica pet kuna. Pet kuna! Da nije u Dubaiju odrastao?! Ili na
Manhattanu?! (skoro sam napisao Pantovčak, al to već vuče na buzaru, a
to mi nije opće tema) Bokte, cijena mu ko nafti.
Za vijenac moš dobit barel. Da jel kineski, pitam, a kumica spremno da
kak mi to pada na pamet jer da je to domaći, iz vrta. Maj es iz vrta.
Sve im glavice ko jednojajčani blizanci. OK, svim je češnjacima pramajka
Eva negdje u Kini, ko nama naša u Africi. Ali ovom su i mater i ćaća u
prvom koljenu pradomovinu vlastitim češnjevima doživjeli, a njemu glava
odmah po šopingu u vrtu iza kuće umočena u ovlaženu zemlju (domaću!)
ispod petlova oka. Ili karanfila.
Nekak sve više sumnjam kak se ove
današnje kumice za poso pripremaju po Todorićevom menjuelu vlastitog
nouhaua. Kulturna baština koju bi valjda UNESCO trebo zaštitit. Ne od
izumiranja, te Hayleyevu kometu po dvatriput stignu vidjet. Od porezne.
