Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer se deveti paviljon Zagrebačkog velesajma ne može mjeriti niti sa zagrebačkom Arenom, niti s bečkonovomjesnim aerodromom, niti s berlinskim Potsdamskim placom.
Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer nisam zaboravio da se među prvih sedam albuma, s kojih će Nick Mason i prateći mu bend Saucerful of Secrets svirati stvari, nalaze i Zabriskie Pointi Obscured by Clouds i time iz repertoara otpadaju mnogo zvučniji zvučni zapisi iz '73. i '75. godine.
Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer sam odviknut od bivanja u masi, dan ranije, umjesto euforije zbog događaja, razmišljao kako bih možda mogao ostati doma. Oni koji su na koncertu, a znaju da bih i ja trebao biti, mislili bi da nešto radim, oni s kojima radim, mislili bi da sam na koncertu, a ja se doma izležavam.
Ali spektakla je bilo. Unatoč činjenici da su iskustva onih koji su pohodili koncerte u devetom paviljonu govorila o lošem zvuku, nešto se ipak pita i ton majstore i ton doktore. Nije bilo savršeno, ali nije bilo ni promašeno. Pogotovo ako stojiš u polju ispred mix-pulta. Podsjetili su nas Nick Mason i Saucerful of Secrets, dobro uigrani i usvirani Lee Harris, Dom Beken, Guy Pratt i Gary Kemp, na rane radove Pink Floyda, One of These Days, Fearless, Arnold Layne, See Emily Play i Bike na bisu, i Saucerful of Secrets naravno, pa još Set the Control for the Heart of the Sun, Burning Bridges, If, Echoes, da ne nabrajam sve, čak i neke nikad zabilježene na vinilu osim u kompilacijama, poput Barrettovog Vegetable Mana. Bilo je par mana, ali u skoro dva i pol sata svirke, dakle cijela utakmica plus produžeci, poneku loptu i izgubiš. Pilo se bolje nego prije, lošu konfekciju je zamijenila malo bolja manufaktura. Nikotina, začudo, u dvorani nije bilo, ali se uz dobro duboko disanje uredno moglo apsorbirati dima skoro sveprisutnih, ali diskretnih i marokanaca i afganistanaca.
I uza sve zvučne ljepote i ipak skromne vizualne kulise, meni nekako najtopliji, najromantičniji čak, trenutak nije bilo ulazak Nicka Masona i družine na binu, a nije to bio ni trenutak njegova obraćanja publici, za koje je i sam primijetio da je čekalo skoro tri godine. Nisu to bila ni grljenja uz njihanje parova, nisu to bila ni dva zanjihana fratra na kofeinskom napitku. Ni susret s Jozom Bosancem od kojeg sam konačno saznao zaboravljeno: da se kultni petrogradski birc zvao Sajgon. Zvao jer ne postoji više jer je na njegovom mjestu niknula poslovna zgrada poslije kiše. Onaj trenutak, D trenutak rekli bi neki, bio je usred prvog seta: posezanje jedne nedaleke mi djevojačke ruke u vlastitu torbu iz koje je izvadila - sendvič.
