pošta

​

Spremio neveliku pošiljku za Vis. Nešto kao gumice i olovke, samo što nisu nego su otvarači i gelom punjeni hladnjaci za boce. Veli teta na pošti da je najbrže nekim 24-nešto, nasljednikom HP-expressa. 

 

Mislim na glas, najbolje tako, stići će valjda do petka. 

- Gospodine, - teta poštanska službenica mi se ozbiljnim tonom obrati - nema šanse da stigne do petka. Danas je već srijeda.

 

Tipk-tipk-tipk... 

- Evo, - dodaje - drugog devetog će biti na isporuci. Dobit ćete i sms.

 

Kimam glavom i potvrđujem da prihvaćam ponuđenu brzinu i tehnologiju izvještavanja i alarmiranja:

- Ni Hrvatskim željeznicama ne bi bilo brže.

- Gospodine, mi smo ipak Pošta.

- Jeste, Hrvatska pošta.

esc

Ekhem, da Ekhem, nije tiplefer u Ekremovu imenu, elem, Ekhem Sugurbija Čelonazadović rodio se početkom jednog listopada u autu, točnije u skoro dvodimenzionalnom mikrokombiju marke Subaru, na putu kroz Liku prema Zagrebu, u povratku s jedne viške svadbe koja će ostati upamćena po plaćanju svega popijenoga, dobro, pamte se još neki detalji poput mora toplog za okupati, ajngemahteca od povrća sa komiške tržnice, po nestanku struje, po komarcima, vrabaca nije bilo, od oca Lapsusa i majke Linguae u nazočnosti šest što muških što ženskih primalja. Virtualan da virtualniji ne može biti. Kao beba uopće nije bio zahtjevan, nije bilo dojenja, nije trebalo pelena, nije bilo noćnih bdijenja nad njim. Tek bi se povremeno oglasio, a i to virtualno i samozatajno. U vrtić nije išao, školske knjige nije trebao, dječjim bolestima nije obolijevao, ni matični ni osobni identifikacijski broj nije dobio. Državljanstva, etničke pripadnosti, vjeroispovijesti, boje kože, čak ni spola nije imao. Tek adresu. I to elektronsku. 

A onda su ga ovog jutra životnoosiguravajući spameri pronašli. Da su konzultirali eNeSEj i SiAjEj ne bi Zemljine resurse uludo trošili. 

Sve nešto mislim da bi ga valjalo osigurati i za slučaj nestanka nasljednike navesti...