ozbiljan kriminal

Ponoć prošla, čarolije nestale. Teba ić kući. Noćni tramvaj u obliku autobusa. 

Vozač otvara vrata. On vadi novce iz džepa, neodređen smotuljak.
- Kartu jednu molim.
- Noćne su skuplje. Petnes. Eo ti ova od šes, al daj sitno molim te.
Neobična ponuda. Pristaje.
- Eo dese ko da je šes. Fala ti.
- A fala tebi. Živio.

Platio pet kuna manje, vozač dobio četiri kune. I Grad i ZET, I Holding i Univerzum oštećeni za devet kuna.

Ozbiljan kriminal događa se pod okriljem noći.

razlika

- Znaš li, pita me, koja je razlika između teologa i geologa?
- ?
- Nebo i zemlja, čovječe!

Popili smo jedan geološki gemišt previše.

sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.

1967

Iako se na fotografiji ne vidi baš najbolje, u dvorištu sjedim okružen živim potomcima dinosaura i zurim u objektiv fotoaparata. Mamac. Pijetao je pod ključem, a kokoši su ostavljene na milost i nemilost iskušenju. Koja bi krenula na me, imala je biti dekapitirana i završila bi u loncu. Nakon par tjedana, zahvaljujući stečenom iskustvu o uspostvljenoj krvničkoj diktaturi babine ruke, kokoši su me uglavnom ignorirale. Fotoaparat kojim sam snimljen je Zorki. Možda Zenit. To znam jer fotograf je ujak, a on je imao samo te fotoaparate. Da je ujak fotograf, to pak znam iz zadanog kadra i scenografije i činjenice da je fotografija rad amaterske ruke, a ne profesionalnog foto studija. Godina? To znam po slobodnoj procjeni svoje veličine.

Godina je to u kojoj Floydi, Doorsi i Hendrix izdaju svoje debitantske albume, Zdenka Vučković izdaje Colindu, a Brian Epstein biva nađen mrtav zaključan u svojoj spavaćoj sobi. Elvis se ženi za Priscillu, Muhammad Ali odbija vojnu službu, u Disneylandu se otvara nova atrakcija Piratska riba.

U ludoj utrci svemirskih programa, u Apollu 1, smrtno stradavaju Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffee. Gusa se neki mogu sjećati i kao Freda Warda iz Kaufmanovog filma Put u svemir, The Right Stuff iz '83. Ward je bio u sjeni Eda Harrisa i Sama Sheparda. Inače, u filmu Shepard (Sam) glumi Yeagera, Glenn (Scot) glumi Sheparda (Alana), a Harris glumi Glenna (Johna). Da ti se zavrti.

Gabriel García Márquez te godine objavljuje Sto godina samoće, roman zbog kojeg ću ga kasnije zavoljeti ko Borgesa, a Fernand Braudel započinje objavljivanjem Civilization matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siècle što će reći Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od 15. do 18. stoljeća, a čija tri toma, Struktura svakidašnjice, Igra razmjene i Vrijeme svijeta, zagrebačka izdavačka kuća August Cesarec objavljuje nedavne 1992. godine.

Grčka vojna hunta protjeruje Melinu Mercouri. Američki je sindikalni vođa Jimmy Hofa, počinje robijati zbog pokušaja podmićivanja porote. Tchombea, bivšeg kongoanskog premijera, u odsustvu osuđuju na smrt. Bio je još jedan Čombe, taj je vjerojatno ime dobio po ovom Kongoancu, i bio je uz Tarzu i Jasmina jedan od zajebanijih likova mojeg brezanskog djetinjstva. Jurij Andropov postaje šef KGB-a, a Enver Hoxha Albaniju službeno proglašava ateističkom državom. Nobelova nagrada za mir ne biva dodijeljena.

Te se godine rađa Pamela Anderson. Rađaju se i Dražen Zečić, i Boris Novković, Benicio del Toro i Kurt Cobain. I Paul Gascoine, Roberto Baggio, David Ginola i Boris Becker. Baš kao i vrhunski hrvatski ekonomskopolitički stratezi Jandroković i Polančec.

Umiru Robert Oppenheimer, Jayne Mansfield i Vivien Leigh, Vladan Desnica, John Coltrane i Ernesto Che Guevara.

Joža, Manolić jasno, te 1967. godine ima tek četrdesetsedam, a Kolinda ima minus jednu.

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

mara i robi

Dalekoistočnjačka limuzina. Vozač mlad i neiskusan. Suvozač star i iskusan. Na zadnjem sjedištu limuzine - njih dvoje.

Ona (12):

- Reci mi, ti znaš ko je Madona?

On (10):

- Misliš - Maradona?

ovisnost

​​​Prvo pomislim da nisam platio račun i da su mi teleoperateri prerezali žicu. Ne moš druge napadat prije nego sebe provjeriš, jel. Provjerim - platio. Onda je do njih. Pao im sistem, sustav, mreža, šećer, vlada, šta god. Nakon par minuta idem provjerit jel radi. Ništa. Nakon još malo opet. Opet ništa. Prođe petnaestak minuta, opet provjeravam, resetiram mobitel. Ništa. Prođe još sat. I dalje ništa.

Shvaćam! Ne provjeravaj više, ne pokušavaj ni resetirati stroj, uživaj u miru, neš ga dugo imat ovako spontanog! Uostalom, što me sprječava da mobite jednostavno ugasim na sat-dva, ili možda čak tri! Četri, pet sati?! Ali u periodu kad me nitko ne bi trebao... ček, ček. Nema ali. Moja nedostupnost neće povećati rizik od katastrofe svjetskih razmjera ni za frtalj desetinke promila od desetinke promila. Možda malo više, ali ko da je važno. To i tako nije zadatak računanja eksponencija nego samo svijest o bitnosti.

A da probam postupno? Ko s prestajanjem pušenja? Ne! Ni pušit nisam prestao odvikavanjem nego rezom oštrim da dim možeš prerezat. Onda da naglo? Odmah po pet sati pa da vidimo! Tako će bit najbolje! Ali, idem još jednom resetirat mobitel. Da provjerim. Evo ga! Radi! Dobro je. Već su mi svakakve ideje počele padat na pamet.

​​

imperativ

Brejkin Bed muvi, Brejkin Bed muvi! El Kamino, El Kamino! Brejkin Bed, Brejkin Bed! Još nisi gledo!? Moraš! I to čim prije!

E, neću. Kao što nisam ni Džokera.

Obožavam imperative u komunikaciji. Moraš otić tamo pojest sladoled i kolače! Moraš vidjet kako su sredili stan. Moraš probat ovo vino. Obavezno odi pogledat onu izložbu. Moraš pročitat onu knjigu. Moraš ovo, moraš ono. Ne moram ja ništa. Mogu nešto. Ne sve, ali nešto da. Mogu i popiti i pojesti. Mogu i čitati.Mogu i otić pogledat taj film u kino. Mogu čak i povećat El Camino: le camion. Mogu, ali neću. Ne neću kao bunt protiv naredbe, kao ofucana pankerska reakcija, nego neću kao izraz sadašnjeg osobnog izbora. Neću. Možda, i samo možda jednog dana, ali sad - neću. Nisam ni Chernobyl odgledao do kraja (stao na trećo epizodi) jer su mi ga zgadili svakodnevnim medijskim zatrpavanjem kritika i komparacija, nisam Puškinovog Evgenija Onjegina pročitao do kraja (a ipak sam dobio zasluženu četvorku iz lektire), nisam ni... ma nema šta nisam pa ne moram ni to nešto što kao moram.

A kad smo već kod imperativa, ima jedan i uopće nije obvezujući, samo je opcionalan, a ipak topao i poželjan: opusti se. I ima još jedan, taj se koristi samo za naporne: odjebite.

za izgubljene stvari ne odgovaramo

- Znaš, veli mi, kod nas ti se svega da nać. Kišobrana, običnih, reklamnih, jakni, vesti, kaputa, Ključeva i novčanika. Dokumenata. Osobnih, indeksa, iksica, ugovora. Naočala, i sunčanih i dioptrijskih. I knjiga. Bilo je tu i beletristike i skripti, stručne literature, monografija. Evo, jedan je, a i ti ga znaš, još ko student ostavio ruksak pun knjiga, sve za fakultet. Po njih došo ko profesor. Na istom tom fakultetu. Jednom smo našli grudnjak, maskirni uzorak, četvorku, i u njemu rabljeni kondom. Nakon par dana došla neka cura, pita za grudnjak. Kolko se ja u brojeve razumijem, a razumijem se, došla je pitat za prijateljicu. Za kondom nije pitala, jasno. Nevjerojatno ti je to šta su sve ljudi u stanju zaboravit kad malo popiju. Ili malo više. Kad su u pitanju ključevi i novčanici, ogrlice, broševi i prstenje, knjige i nacrti, jakne i veste, mantili, čak i grudnjaci, svi zovu, pitaju, mole da pogledamo malo bolje, a kad su jednom gaće ostale, par pari - ni glasa ni od koga. A gaće nisu bile čak ni rabljene, još u dućanskoj vrećici, tek kupljene, s računom. I baš su bile dobre.

dan gubljenja neovisnosti

Sinoć u birtiji. Pričamo o svemu i svačemu. Nadglasavamo se sa ostalim gostima, s muzikom, sa samima sobom. Trkeljamo o kazališnim predstavama, o precjedničkim kandidatkinjama i kandidatima, o estradi, plastici i reciklaži. O kviznim pitanjima, o dojenju, o carskim rezovima, o rađanju. O pičkama materinama. Bukvalno. U jednoj zvučnoj oseki Dorin glas nadjača sve.

- Kaj rađanje, to ide ko ispičke. Poslije je rokenrol. Evo, neki dan. Mama, veli mi onaj moj, nešto te moram pitat, al mi neugodno. Pitaj sine Janko, ja ću, ajde, pitaj mamu. A on sve nešto i bi i ne bi. Pitaj, podviknem malo.

Šutimo, čekamo pitanje, Dora nastavlja:
 
- Ja čekam, a moj sinko Janko okreće glavom ko Mariolino. Ne zna jadan šta bi. Vidim, neki neugodnjak. Skupio se u se ko vunena vesta na pranju. Pa kaj si me sad scimal!? Pitaj, već sam nervozna. On kaj, peti razred, pubertet ga ćopio na najjače. Znam, slušam ih kad takvi međusobno razgovaraju u tramvaju. Neki dan dvije curke, tu su negdje ko ovaj moj, da je pušila na odmoru. Mislim si, pa dobro, možda je rano, ja sam u srednjoj, kad ova dodaje da mu je popušila u veceu! Ej! Peti osnovne!? U tim godinama nama je seks bio apstrakcija ko astronomija, a ova ga cucla na odmoru. Jebem ti sve, govorim ovom svom, pitaj šta oš pitat il šuti zauvijek! Ne radi mi dodatnu nervozu! On opet da malo mu, kao neugodno. On će meni da mu je sad malo neugodno! Ama pitaj sad bilo šta, samo pitaj, da skinemo to s dnevnog reda! A on će onak sav skrušen: pa dobro, mama, s koliko si godina izgubila neovisnost? Molim!? Neovisnost!? Ne!? O!? Vis!? Nost!? O jebem ti neovisnost, da ti jebem! Ne kaže se neovisnost nego nevinost, jebem ti mater koja te takvog rodila, da ti jebem!

Meni na pameti druga Dora. Da ta još piše dnevnik, u njem bi svoje gubljenje neovisnosti smjestila u neko ljetno doba, plaža, more, kokotelčić, vjetrić mio ćuprija. On bi bio zgodan, uredovan, zavodljiv, šarlantan, imao bi para, putovao bi po svijetu i jebalo bi mu se živo. Ona bi mu, Dora, nakon dugih nagovaranja, svoju neovisnost prepustila preko noći, reklo bi se - u tren oka. Ovaj bi tu njenu neovisnost uzeo ko banka založenu tvornicu, zemlju, ko korporacija vječnu koncesiju na obalu, vodu i licencu za geološka istraživanja po nacionalnim parkovima. Od svega, Dori bi ostalo samo sjećanje na neovisnost.

fragment

Naše male konstantne katastrofe izgleda nisu dovoljne. 

Razvlačeći posljednje piće i male noćne razgovore, od rituala na udaljenim pacifičkim otočićima do radijskih izvještaja o stanju u Europi prve polovine dvadesetog stoljeća, od optimizma i vjere u budućnost čovječanstva u Star Treku i pornografiji osamdesetih godina tog istog stoljeća do skepticizma u početku dvadesetprvog stoljeća Neila Stephensona i Jacquesa Attalija, od dinosaura do Velikog hadronskog sudarača, od broja bakterija po kvadratnom centimetru našeg najvećeg organa do Oumuamuae i virtualne stvarnosti, od bezuvjetne radosti življenja do neupitne potrebe za opstankom vrste, i sve tako do pretposljednje kapi pića, došli smo do nužnosti žešćeg napada kašlja jednog Krakataua ili kojeg drugog ozbiljnog vulkana:

 - Samo nas ozbiljna katastrofa može spasit.

doživotno

​

Iblerov trg, negdje između staračkog doma i dućana teleoperatera.

- Nisam mogla otključat telefon, išla kupit novi.

- I? Pošto?

- Devet kuna.

- Devet kuna?!

- I šezdeset mjesečno.

- Na koliko?

- Doživotno.

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.

 

organoleptička varka

Nešto danas mrljao po kuhinji. Nož, daska, šerpa, kuhača, zaimača. Ugljikohidrati, masti, minerali, proteini, vitamini.

Gotovo.

Sjedim za stolom i mislim: il je varivo vrelo i sporo se hladi ili sam pretjerao s chillijem. Bunar i šumu da nit ne spominjem. Semjona Semjonoviča također.

dvije u nekoliko sati

Na tom je otoku uvijek dinamično, pijačni dan ili obični, svejedno je, čak i dan odlazaka. Hridi, bijele i naborane, baš poput onih otočkosvetačkih, skrivaju unutarnju pitomost pješčanih, skoro ravničarskoriječnih rukavaca. Avion je pun da mi se čini da tone. Ali, ako i tonemo, tješim se, tonut ćemo ravnomjerno. ​Ipak, polijećemo ko iz katapulta.​ ​Dobro je.​

Moram stić poslije posla na operaciju​: lolalna anestezija, zub. I već kasnim​. Pola​ je​ šest, a još nisam ni kući stigao. ​Penjem se uz renesansno razlivene stube. Ima ih ko u Šibeniku. ​Treba pospremit spavaću sobu. Dolaze gosti na otvorenje izložbe, a gosti kad dolaze, svugdje ulaze​: od ormara ​do špajze. I kako ne bi onda ušli u središnju ​prostoriju​ okruženu galerijom​. Pogotovo žene. U stanju su sve prepipat. Zatežem tu sivu posteljinu do trampolinske napetosti, prebacujem neki pokrivač preko svega, pogledam na sat - šest je. U kutu gomila najlona. Sjetim se da sam u sedam naruč​​en na još jednu operacijicu. Nešto kod, oko bubrega. Isto lokalna.

Pitam je li problem imati dvije u par sati. Nije, ​veli mi, ​samo drugoj reci za prvu​. I prvoj za drugu​​, naravno​. A ja, ja uvijek kažem. Ne znam lagat. Čak ni u snu.​ Prije bih se probudio nego slagao.

lekcija iz funkcionalne anatomije na 36°C u hladu

- Obrve mi ne rade.
- Ne moš ih pomaknut?
- Ma ne. Curi mi znoj u oči.

moni

​Kaj se mi nismo već upoznali? Čuj, mi se sigurno znamo od prije, ja ti to garantiram. Gdje? Da, imaš pravo! Na brodu! Na trajektu, tako je. Ne? A, na njegovom brodu. Pa da. Je. Eto, a kaj ti ja velim? Ipak se znamo.​ ​Bum si spila još malo vinčeka. Odlično mi je. A ne mrem se baš žalit. Ovdje uvijek pijem fino vino. Znaš, vino je božansko piće. Vino je pjesničko piće. Pogle samo ko je sve pil vino. Svi pjesnici su pili vino. I filozofi, naravno. Kaj to sad slušamo? Koena?! Joj pa da, ne slušam dok pričam. A ja tak obožavam Koena. O, bo, žavam! Sin je tak-tak. Je na njega, ali tata je tata. Koen. Znaš, on je fakat pravi pjesnik. Pa reci, kaj nije!? A možda se ipak znamo iz Sedmice? Ti si meni tak poznat da je i to moguće. Ali nema veze. Poslušaj ga samo. I bil je frajer. Tak zgodan, tak lepi. I Židov. I kuiš ti kaj ti ja velim? Pogle mu taj lepi nos. Kak i Dilan. I moj Toni. Frajeri! I pjesnici. Dobro, moj Toni nije baš pjesnik, al je frajer sa stilom. Nemoj me krivo shvtit, lep je mladi Koen, ali - tata je tata. Ja, kak i vidiš, volim starije muškarce. Ne bum više nikaj rekla. Jel tako Toni? Ali i mladi su mi lepi. Nemoj me krivo shvatiti. Nema se tu više kaj za reći, ne? Oh, dens mi tu di end ov lav! O, bo, žavam tu stvar! Ne smeta ti to kaj ja pričam dok svira? Ja tak volim pričat dok glazba svira. Kaj si rekel da i inače? Ne razmem. Ja glazbu i inače volim. Ma kaj volim?! O, bo, žavam! To ti je život. Dec lajf. Akordi, melodije! Glazba! Umjetnost! Baš sam sretna. I samo da znaš, a to nikad ne govorim: ja sam ti jako dobra osoba, samo kaj nisam solventna. Moj Toni i ja godinama radimo odlične stvari. Fe, no, menalne! Samo kaj ih ne znamo materijalizirat. Možda sam tu ja malo više kriva jer sam ti ja jedna grande fijasko. Grande fijasko! Ali nema veze. Ali tu si nemremo pomoći, ne? Tolko o tome. Je, takvi smo kakvi smo, kak nas je dragi Bog stvoril.​ Znaš, ja sam ti malo naivna, kak da velim, ja ti u sve vjerujem, ja svim ljudima sve vjerujem. Kaj se to ne vidi? Nije to baš uvijek dobro, ali tak ti je to s menom.​ Nego, kaj si ono rekel za Dilana? Ma daaaa. Naravno. Mislim da si tu skroz u pravu. A pogle nju! Kaj nije lepa tak stara? Dobro, nisam ni ja mlada, samo kažem. I kak lepo peva. Skoro je bolje peva od Dilana. A zakaj on ni došel? Kaje odbil nagradu? A, nije. Dobro, to je okej. Nego. Jesam ti već rekla kak ja volim dugokose muškarce. Vidi mog Tonija. Vidi i njega. Dobro, ti nemaš tak dugu kosu, ali nije to najvažnije. Sreća je najvažnija. Toliko o tome. I dobro srce. I onda ne trebaš bit solventan. Uvek se nekaj dobro dogodi ak dragi Bog oće. Slušaj je. Božanstven glas. I ta kosa. Može, može, ali samo prst, ne više. Bum se napila. Ne! Evo, ne bum više reči rekla. Samo ja pričam. Ti do reči ne mreš od mene. A, sam ti rekla kak sam, kak smo mi došli tu? Bili smo...​​

tries, al ko džaba

Britanac nedjeljom. Nađe se svega, nema samo igle i lokomotive. Šesti štand od Ilice, drugi red slijeva. Ona i on s jedne strane, ja s druge.

Ja:
- Pošto su?
On:
- Dvaes.
Ja:
- Oba?
On:
- Eh, oba! Svaki dvaes.
Ja:
- El može oba za tries?
Ona:
- Ne znate Vi, gospodne, šta je to i kolko to košta.
Ja:
- Možda i znam.
Ona:
- Svaki vrijedi bar seandeset.
Ja:
- Može il ne može?
On:
- A šta ć Vam to?
Ja:
- Da zamijenim pregorjele na staroj lampi.
On:
- A onda možebit da ipak znate.
Ja:
- Možebit. Može li?
On:
- Može.
Ona:
- Ovo Vam je ko da ste ih džaba dobili.
Ja:
- Pa nije tries kuna džaba.
Ona:
- Nije, al ko da je.

fly me to the moon eclipse

Krenuli su u najveću avanturu ljudskog roda prije točno pedeset godina. 

Edwin Aldrin, Neil Armstrong i Michael Collins.

Djelomična pomrčina punog Mjeseca

(snimljeno fotoaparatom Canon EOS 350D, objektiv 55-200, snimljeno 16.07.2019.u 23:13, ekspozicija pola sekunde, ne sjećam se otvora blende, ali bilo je dosta, lokacija: 45. paralela, 16. meridijan)

peksimeti

Uzeo jedan. Probat. Uzeo drugi. Za potvrdit procjenu kvalitete. Uzeo treći. Nako, fino je. Uzeo četvrti... Stani Zlatko, nije kraj svijeta! Ima sutra! Bit će ih, ne brini. Nitko ti ih neće pojest!

Netko u brašno ulije i jogurt, netko kiselu, netko kiselo mlijeko; netko doda i malo rakije; netko stavlja germu, netko prašak za pecivo. Recepata je koliko i pari ruku koje ih prave, ako ne i više. Peksimeti, uštipci, poderane gaće.

Jučer teta Zina napravile peksimete i donijela punu zdjelu. Bila obećala pa je i donijela. I još donijela svježeg sira i vrhnja. Ubio se jučer. Dvaput. Istina, teta Zinini su peksimeti malo drugačiji od majčinih uštipaka koje je kao prava Slavonka naučila radit u Bosni, a kojima su najsličniji bili oni u Životu na sjeveru na zagrebačkom Kraljevcu. Svaki put kad ih je radila, meni je bio praznik, čak i kad sam morao u školu. Drugačiji su i od teta Paulininih poderanih gaća koje je prava baranjska Zagorka radila u Osijeku. Njih si, onako vruće i samo posoljene, mogao isto do sudnjeg dana, što će reć do dna nemalene vangle. Kao što rekoh, recepata je koliko i pari ruku koje ih prave, ako ne i koji više. I ne znaš koji je bolji. Zapravo znaš. Oportunistički, poredak varira. I ovisi o tome koji su trenutno u zdjeli na stolu.

Dajući mi tu punu zdjelu, veli mi još da nemoj da ostane jer ne valja kad odleže preko noći. Moš mislit što je ostalo.

ugradilo mi žarulju

​​​Ugradilo mi ​jutros ​​novu žarulju u blagovaonici.

Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.

Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, ​kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.

Keks. Cak, cak​ i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu​. Prepoznaje ​i ​lice, ne možeš ​je ​uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. ​Okrenut ​prema ​meni u hodniku, ​stisne sklopku i ​ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklo​p​ku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.

Probudim se. Devet i deset.​​

stormtroopers de notre-dame

umirovljenica na poslu

U lokalnom Sparu, na odjelu suhomesnatih proizvoda, nova je trgovkinja. Umirovljenica debelog staža. Sjedine odavno preuzele inicijativu, rumeni obraščići na blijedu lišcu, naočale tankih okvira. Nečija baka.

Petnas deka ovoga, dvajspet onoga, desedeka ove tu i one tamo. Hvataljkom u drhtavoj ruci slaže ih na vagu. Nekad usfali šnita, nekad je koja prekobrojna. Četrnes i pol? Je li dvanes puno? Dvajsosam? Može. U redu je. Hvala, dobro je. Umata ih pod pravim kutem, ukoso, pravilno, asimetrično, nježno popeglano, blago pogužvano, kako koji dan. Traži se.

Kupci, al svi odreda, tolerantni i strpljivi. Kao s najmilijima.

niki

​
Kroz neko sito zaborava i sjećanja, u nekoga je to sito sitnije u nekoga krupnije, kako se kome sinapse poslože, pamtiš neka imena, nazive, pojmove.​ Neki su se iz društva, a društvo smo bili Ipe, Nešo i ja, čak hvalili da su znali za Fangiu, meni je on bio apstrakcija. Skoro kao Brabham, Ligier i McLaren. Za mene su tada bili samo vozila, Farina tek nedefiniran pojam. I za Jackieja Stewarta i Jima Clarka i Enza Ferrarija sam bio čuo. Samo, imena su postala nazivi.

Cijelu vječnost prije nego li će pistama zavijati Lewis Hamilton, Sebastian Vettel, Fernando Alonso, Rubens Barrichello, najveći Michael Schumacher, brat mu Ralf, David Coultard, Jenson Button, Pablo Montoya, Felipe Massa, Mika Hakkinen, Kimi Räikkönen, Nico Rosberg, Max Verstappen, Jenson Button​ i ostatak današnje reprezentacije brzine, i cijelo jedno maleno djetinjstvo prije nego li će pistama zabrujati Nigel Mensel, Alan Jones, Alain Prost, Gilles Villeneuve, Keke Rosberg, Nelson Piquet, Damon Hill, Gerhard Berger, meni najveći među velikima Ayrton Senna, i mnogi drugi, pistom su rulali Mario Andretti, Jody Scheckter i Rene Arnoux​, Emerson Fitipaldi, Carlos Reutemann i Graham Hill​, Jacques Laffite, Riccardo Patrese i Vittorio Brambilla​, Ronnie Peterson, James Hunt i Niki Lauda. James Hunt i Niki Lauda. Niki Lauda.

Nije mi se sviđao. Lauda. Činio mi se prgav, svađav, bezobziran. I Austrijanac. Nikako se nije uklapao u tadašnju sliku Formule 1, sliku u glavi dječaka od kojih osam​-devet​ godina​ kojem je povremeno dosanjani san bio sjesti u tatin parkirani Renault 4​. Osobni doživljaj. Ni danas ne znam nešto puno više o njemu, Laudi, ne zanima me. Možda je bio čovjek velika srca, možda je bio đubre, kako kome i kako kada. Bio je pojam i prije i poslije nesreće. Bio je velik u poslu koji je radio najbolje što je znao i mogao. Niki Lauda je bio jedan od većih razloga zašto sam zavolio Formulu 1. Naravno, ne voziti - gledati i pratiti.

​​

​ ​besposlen krst i jariće popi

​Što se dogodilo proteklog ponedjeljka točno prije 20:19:33 sati? Ili dan kasnije prije 08:19:33? Provala i krađa? Razbojstvo možda? Nešto još gore?!

Na sreću - ništa od toga.

 

Inspektor De la Croix je svojim metodama, a razvio ih je kampanjski prateći rad Christienog Herculea Poirota, Chandlerova Philipa Marlowa i just-one-more-question inspektora Columba, došao do ispravnog zaključka.

Pad sata sa zida bio je završni čin počiniteljeva bivanja u prostoru. To će reć, sat je pao pri izlasku, a ne pri ulasku počinitelja u prostor. Da nije u pitanju otvaranje vrata, dalo bi se zaključiti iz toga što nema tragova ozljede počiniteljeve glave jer da je sat padao pri ulasku počinitelja u prostor, neminovno bi tresnuo prvo o počiniteljevu glavu, pa tek onda na pod, a to znači da onda, što zbog elastičnog sraza sata i glave, što zbog bijesa glave, ne bi bio na podu ovako blizu ulazu.​ ​Počinitelj je, očigledno, jedan od poznatih jer nepoznat netko daleko bi nježnije i tiše pokušao zatvoriti vrata.​ Događaj se zbio u večernjim satima, a ne u jutarnjima jer poznati, u međuvremenu i identificirani leteći subjekt, u jutarnje doba nije svjestan postojanja ni sebe ni svijeta, a kamoli ovih ulaznih vrata. Dakle, uzrok nije provala.​ ​Uzrok pada sata i ostavljanja traga ulaska počinitelja u prostor promjena je tlakova usljed nepažljivog žustrog zatvaranja vrata od strane poznatog počinitelja u odlasku. Satni mehanizam je ostao neoštećen, ali je iskakanje baterije iz ležišta otkrilo kada je identificirani leteći subjekt, po vlastitom priznanju, tražio posuditi određenu bocu vina.

Počinitelj je priznao ulazak u prostor. Počinitelj nije primijetio pad sata. Uza sve to, počinitelj nije našao traženu bocu vina. A mogao je nazvati.

Ili, da skratimo: besposlen krst i jariće popi.

​​

crveno i crno

- Iza svake uspješne žene...
- Trebalo bi možda ipak napisati "iza svakog uspješnog čovjeka", jer čovjek je i žena, čovjek i muškarac, al bi se onda mogli neki buniti zbog roda imenice čovjek... a opet... mačci se ne bune kad ih ko podvrstu zovemo mačkama, kuje se ne bune kad ih ko podvrste zovemo psima... blago li se govedima. Nego, šta si htio reć?
- Iza svake uspješne žene stoji gomila znanja, truda i rada.
- Ja bih, gledam fotku, dodao i: i iza nje cijelom špageterijom povezana gomila tehnoloških pomagala, a ispred i kamara diskova i mrvica sreće. Sreće da se rodila i školovala u ovo doba kad joj je omogućeno postići sve što jest.
- Slažem se, mrvica sreće. Jel ne misliš da će neki ovo "uspješna žena" zatrolat?
- Znam da će nekima i to past na pamet, al postoji generički lijek za takve pojave: ban, blok i slični preparati.
- A lista sve duža i duža.
- Neka. Nego, zamisli koliko je tek pametnih i vrijednih ljudi, kao što je ova Katie Bouman, završilo u nižerazrednom Vratniku?
- Jebiga, Priroda očigledno igra igru velikih brojeva. Za sad još uvije drži preko 51%. Evo ti, pogledaj, jučer u svijetu: fotka crne rupe u svemiru ipak je puno bitniji događaj od jučerašnje splitske crne rupe. I svijetliji.
- Je, al osim u ovim krajevima. Ovo ovdje, džabe nama naši svijetli trenuci, definitivno i nije relevantan uzorak ljudskog roda. Ima takvih mjesta još, al mene brine ono u kojem sam.
- Slažem se. A opet, ​nije sve tako crno. Ima i crvenog. Jes vidio kako se hadezeovska vrhuška ​u Zagrebu 10. travnja ​poklonila komunistima?
​- Nije komunistima, nego Kinezima.​
​- Imaš pravo​. Onda se ​​možda nadaju da su ov​​o neki metkovski Kinezi.
​- Ne nadaju se ničem osim parama.
- ​Uh. jebote, al odlutasmo.​ Ko guske u magli.​
- Uvijek isto.
- I opet se uhvatim da pričam sâm sa sobom.
- I ti?

praznik žena

Bilo je nezgodno s tim nazivima mjeseci. Prvo te nauči internacionalno, a onda preseliš, pa te krene pilat nacionalno. Kolovoz i kolozov, listopad, lipanj i ožujak, studeni i prosinac. Siječanj, svežanj, veljača, svibanj, rujan. Srpanj, lipanj, kuac, palac. Nikako im redoslijed zapamtit. Jednostavno je, veli, samo gledaš šta se na njivi događa, i šire u prirodi, i u društvu i prepoznaš koji je mjesec. Baš. Kako da ne. Evo, možemo i po imenima ženskim iz razreda mjesece nazvat. Prije bih zapamtio.

Praznik žena. Tako piše. '79. I unatoč ožujku, slavio se 8. mart. Dara, Vesna, Ljubica, Biljana. Nada, Branka, Dragana, Jelena. Srđana,... Nikola, Ivo, Željko, Radenko. Drago, Zoran, Martin,... Razrednik - Vaso. Drago, mister tadašnje prigodne čajanke, i danas se naslikava s misicama, a miss razrednog odjeljenja, Srđana, vjerojatno još gazi kalifornijski pijesak. Neki su i dalje u Dalju, neki su otišli daleko, dalje, neki zauvijek i najdalje. Tog dana mladi Travolta slavi okruglo godinu dana u novoj sredini. Danas, prvog travnja, slavi Prvi april.

kadar ponedjeljka pred kišu

​

Koji će kadar iz pješačke zone zapeti u oku promatrača? Možda najlonska vrećica dok s papirom pleše po ulici. Možda titranje lišća u parku, na stablima i pod njima. Možda biciklist u laganom slalomu. Možda tusti oblaci u dolasku. Možda. Možda.

Stara popločana gornjogradska ulica. Blag vjetar pred kišu. Ispred mene - oni. On, otac, oko 35 godina, jablan. Uzan i prekratak sakoić, takva je moda, cipele u tonu. Na crtu počešljan, njegovana brada. Ona, kćer, sedam-osam godina. Tamne hlače, tamna vesta, šarena marama oko vrata, tenisice. Preko ramena nevelika torbica. Ono, pas, francuski buldog, dovoljno su daleko da ostane "ono". Nevezan trčkara, pregledava stupiće i rubove uz kuće. Fejzbuk neki pseći. Njih dvoje šeću, nešto razgovaraju. Vjetar pojačava. U trenu, kćer ocu daje torbicu i iz zaleta krene pravilno raditi gimnastičarske zvijezde. Pas zastane, pogleda jednu tu njemu neizvedivu vratolomiju i nastavi svojim putem. Nakon nekoliko dobro odrađenih zvijezda, otresa dlanove jedan o drugi, otac joj vraća torbicu. Smijulje se, pomalo zavjerenički.

Nekima je ponedjeljak pred kišu bio lijep. Baš onako lijep.

međuvrijeme

Međuvrijeme je. Pun je Mjesec, proljeće je. More je, onako, nit hladno, nit toplo. Do otočića, Mali Host mu naziv, nedaleko od obale, na putu do većeg otočića, dovezli se Senkovim kajićem. Na otoku njegov brat lovi ribu i govori mu kako je umro netko Sekin. Ovaj nas ostavlja, jer mora natrag na obalu. Daje mi svoj rokovnik i marker flomaster. Napiši neki telegram za Seku, veli, i stavi puno uskličnika, doći ću po vas kasnije. Otplovljava.

Nisam siguran tko je, osim Senkova brata, još sa mnom na otoku, ali znam da netko jest. Otvorim rokovnik, izlistam ga do prazne stranice i krenem pisati velikim slovima s natruhama kaligrafije: "DRAGA SEKO," Sjebao sam! Rekao je uskličnike, ja već stavio zarez, a iza zareza ne može uskličnik! List ne mogu iščupat jer su na drugoj stranici neke bilješke. Sranje. A ne pada mi na pamet te naručene uskličnike sačuvati za kraj rečenice.

Ubrzo, pred sumrak do nas doplovljava neki brodić. Na njemu Irena. Prilazim moru, a to i nije problem jer cijeli otok nema dvjesta kvadrata, umočim noge u more, a podlaktice naslonim na neku željeznu štangu zguljene boje i načete morem. Pokazujem joj majicu s Kafkom, a ona glasno razmišlja govoreći da me nije trebalo pokazati Mirjani. Ne pitam se otkud se znaju. Pitam je jel vidjela Senka, veli da jest i da je otišao nešto jesti i doći će po nas iza deset. Odlaze i oni.

U deset će već biti mrak, ali koga briga kad se u međuvremenu možeš probudit i požuriti zabilježit san.

biking in the rain

Sinoć sam vozio po kiši. Bicikl, naravno. Cijeli dan svi meteorolozi i prognostičari trubili kako će kiša u jedanaest navečer, i sâm znam da će padati i opet je dočekam na kotačima. Dok sam do kuće doveslao, bio sam mokar ko miš. Ne znam kako su to miševi mokri, al mi preci iz prvog koljena znaju tako govorit. Iz drugog su koljena isto. Kako god, ovaj miš je imao mokro lice, šake i skoro cijele noge. Sve skup​​a s naočalama, hlačama, čarapama i tenisicama. Gaće su mi, hvala na pitanju, ostale suhe.

Posljednji put to mi se, doduše za dana, dogodilo na Prvi maj 1986. godine. Datum pamtim jer je bio praznik, a ja se vozio do ne baš bliskog najbližeg otvorenog dućana kupit sladoled; godine se sjećam jer je pala zajebancija kako me oprala černobilska kiša jer je u pet dana od katastrofe 26.04. bilo taman dovoljno vremena da oblak radijacije dopre do naših krajeva atmosferom horizontalno i kišom se okomito spusti na tlo. Iako se atmosferske promjene kreću sa zapada prema istoku, ova se, vjerojatno zakašnjela sibirska anticiklona pojavila baš u pravi tren da tvrdosocijalističkom, da ne kažem komunističkom, radijacijom počasti trulokapitalistički zapad. Mi smo joj pak, samoupravno bili na putu i postali kolateralna žrtva.

Povrće se, lisnato poput salate, to pamtim, zbog eventualne kontaminacije radijacijom trebalo ispirati dugo i pod jakim mlazom vode. Za ostale biljke i kućne ljubimce vrijedilo je slično pravilo. Ja sam svoje tuširanje kontaminirao prostorvremenskom točkom. Posljedice toga su vidljive i danas.

Inače, kod prijateljice smo, uz rastaljivanje već spomenutog sladoleda, slušali Buldožer. Pljuni istini u oči iz sedamdesetpete i Novo vrijeme, album star sedam godina.

 Drugovi
Naš radni zadatak
U prelaznoj budućnosti
čuvajmo granice mogućnosti

Drugovi i drugarice
Naša obostrana želja
Napraviti korak naprijed
U novome svijetlu

Novo, novo, novo vrijeme

II. poluvrljeme
Snažni mladići
Prebacuju svijetski rekord
Visoko
Više! puno više!
Puno više nego prije rata

Novo vrijeme, staro stanje
Novo vrijeme, isto sranje

Novo, novo, novo vrijeme

Drugovi (i domaciće)
U postepenom porastu (pravo zadovoljstvo)
U kritičnim godinama (može donijeti promjene)
Opet ćemo dokazati (neotpornom organizmu)
Ako bude trebalo
3 puta dnevno jednu
žličicu uz malo vode

Novo, novo, novo vrijeme

Vrijeme danas
Duboko područje niskog zračnog pritiska
Koje se kreće od Zapada prema Uralu
Zahvatit će noćas naše krajeve

Novo, novo, novo vrijeme

“Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke”
Podvukao je na kraju svog izlaganja 

 

 

 

dark side of the moon

Kao da je bilo jučer... A bilo je davno. Dosta davno.

Te godine sam završio prvi osnovne. Na kraju prvog polugodišta dobio sam drvenu šah garnituru kao nagradu za odličan uspjeh. Crnim flomasterom tata je velikim štampanim slovima napisao posvetu. Slova su se lagano razlila poroznom površinom drva unutrašnjosti kutije. Uz šahovske figurice i brojeve i slova, opssesija mi je bila i nogometna lopta. Na Dark Side of the Moon dan, sestra je napunila točno petnaest mjeseci. Majka će u smiraj ljeta napuniti dvadesetsedam. Godina, naravno. Baba i deda su konačno završili s gradnjom nove kuće na poziciji stare. U međuvremenu su cijelo ljeto spavali u pušnici. Mirisali su na djedovu torbu za jauznu koju je nosio u službu. Slanna... 

Za Pink Floyd nisam znao. Nisu ni oni za mene. Tako sam u neznanju njihova postojanja živio do sedamdesetdevete. Što se mene tiče, njima je i danas isto.

premda iako dabome

Za razliku od tatinog Rolleyflexa te ujakovog Zenita i njegove vještine razvijanja crnobijelog filma i izrade fotografija, stričev kolorac Kodak Instamatic iz njegovih (Kodakovih, ne stričevih) pionirskih dana, nije u početku davao dobre rezultate na vanameričkim prostorima. Tu nije pomagala ni polutransparentnost cvijeta lizalice rubova nazubljenih poput kovanica, a ni gondola na RIZ-ovom televizoru koja se, kako se iz priložene fotografije vidi, uopće ni ne vidi. 

Inače, lizalica je neuspješan pokušaj odobrovoljavanja objekta nakon navlačenja dolčevita veste preuskog otvora za glavu. Premda i iako, možda je tek u pitanju nenaviknutost rukovanja kamerom s autofokusom, kao i veličina glave. Dabome.

biznis-burza zajebnica

- Cigo! El može jedna pesma!?
- Može, kume, nego da može! Koja pesma?!
- Daj onu o turističkoj zajednici i gospodarskoj komori!
- Auuuu! Pa kud baš tu najskuplju!?

"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

Eto, sa malenim zakašnjenjem saznasmo da su Lu i Andy, zvuči kao linija intimnog rublja za žene i muškarce, a ne govorim napamet jer sam i sâm imao Endi gaće rađene u pokojnoj tvornici "Nada Dimić", preveslali neke naivce iz Hrvatske. Preveslali su redom: Turističku zajednicu Grada Zagreba, Hrvatsku turističku zajednicu, Hrvatsku gospodarsku komoru, neke županijske turističke zajednice, neke kompanije i neke turističke agencije. Preveslalo bi i Croatia Airlines, ali se ova izvukla jer sponzorirane aviokarte nisu iskorištene. Još.

Naime, najavljivali Lu za žene i Andy za muškarce (u daljnjem tekstu "organizatori sajma") prvu veliku turističku biznis-burzu u Hrvatskoj, ma što god to značilo, s više od 400 međunarodnih turističkih kupaca iz 30 zemalja svijeta. Četiri stotine kupaca. Međunarodnih. Iz više od trideset zemalja. Svijeta. "Organizator sajma" te neviđene manifestacije gordog naziva Central European Tourism Summit Zagreb (CETS), britanski je već spomenuti bračni par Lu i Andy Buchanan. Kao i svaki bračni par koji se bavi organiziranjem sajmova i biznis-burzi, i bračni par Buchanan ima tvrtku Cent Euro Fairs SL registriranu u španjolskoj Malagi. Britanski bačni par Lu i Andy s tvrtkom registriranom u Malagi obećao je svojim korisnicima, a ovi najavili da će Zagreb početkom prosinca biti domaćin prve turističke burze za središnju Europu.

Sajam je trebao biti održan na Zagrebačkom velesajmu 4. i 5. prosinca 2018. godine. Četvrtog i petog prosinca. I nikome iz gradske turističke zajebnice, nikome iz državne turističke zajebnice, nikome iz državne gospodarske komore, nikome niti iz ijedne druge ​zainteresirane ​​županijeske turističke zajebnice, niti iz ijedne zainteresirane ​turističke agencije i kompanije nije palo na pamet da je u to doba Adventa, kad grad Zagreb posjeti nekoliko stotina tisuća ljudi, nemoguće naći smještaj ni za strica koji dolazi sa pršutom i demižonom vina, ni za tetku s gužvarom, šapama i bocom rakije, a kamoli za predstavnike četiri stotine međunarodnih turističkih kupaca. Palo je to na pamet, vjerojatno već ranije, Lu i Andyju, to jest "organizatorima sajma". Vjerojatno im je to palo na pamet i prije nuđenja organiziranja sajma turističke burtze jer svaki će korisnik, kad već ne zna sam, da kad mu ponudiš promjenu termina, nevoljko ipak pristati jer mjesta u prosincu u Zagrebu nema ni za lijeka. "Organizatori sajma" se nisu previše eksponirali, što je i logično jer taj sajam nije predviđen za široke narodne mase nego samo za izabrane, agente četirjui stotine međunarodnih turističkih kupaca i predstavnike gradskih, državnih i nekoliko zainteresiranih županijskih turističkih zajebnica, državnegospodarske komore i sličnih likova. Tek su, ovlaš, javili Hini, Hrvatskoj novinskoj agenciji, promjenu vremena održavanja sajma jer da je, eto shvatili su i Lu i Andy, u Zagrebu to doba doba Adventa i da je gužva velika pa će sajam biti u svibnju. Malo su se naljutili njihovi korisnici, gradska turistička zajebnica, državna turistička zajebnica, državna gospodarska komora i sve ostale ​zainteresirane županijske turističke zajebnice i ​komore. Postali su sumnjičavi.

"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

Neki su se toliko naljutili da su poduzeli i pravne iskorake poput tužbe nekom nadležnom sudu u Zagrebu, ali i dalje ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je sajam otkazan. “To treba pitati same organizatore. Ono što gradska turistička zajebnica može potvrditi jest da smo s naše strane prekinuli svaki oblik suradnje s organizatorom te otkazali aktivnosti vezane za spomenuti sajam. Do toga je došlo zbog neadekvatne komunikacije i neispunjavanja obveza koje su preuzeli organizatori”, objasnili su iz ureda direktorice te zajebnice.

Pojašnjavaju iz tog ureda da su podržali organizaciju sajma osiguranjem “određenih financijskih sredstava, omogućavanjem kontakata te vođenjem komunikacije s organizatorom o prilagodbi sajma potrebama tržišta Zagreba i Hrvatske. Iako se u letku sajma navodi kao dijamantni sponzor, uz njih i Croatiju Airlines, za što je po cjeniku sajma trebalo izdvojiti 42 tisuća eura, tvrde da su uplatili 29.100 eura, i to ne u obliku sponzorstva, već kao “protučinidbu za uređenu obvezu organizacije sajma”. Protučinidbu​!?​ O da ti jebem i činidbu i protučinidbu​ i novorvacki jezik!
​​
"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

“Organizator nam nije vratio uloženi novac, a u postupku smo reguliranja statusa povrata, na način da smo Cent Euro Fairs tužili za povrat plaćenog iznosa.” O najvjerojatnijem otkazivanju ovih je dana svoje članice obavijestila i ​državna gospodarska komora, koja nije sudjelovala u organizaciji sajma​, ​i trenutačno prikuplja informacija koliko je ​njenih ​članica​, vjerojatno mimo zamolidbe komore na oprezitet,​ platilo izlaganje.


Ni u ​državnoj turističkoj zajebnici nemaju službenu informaciju organizatora da je sajam otkazan. “U više navrata pokušali smo s organizatorima stupiti u kontakt putem telefona i maila. Također, uputili smo im i nekoliko dopisa i zatražili očitovanje otkazuje li se sajam zaista”, kažu​. Državna je turistička zajebnica pak treba​la​ biti u funkciji izlagača te su umjesto dijamantnog paketa plati​ti zakup izlagačkog prostora od 50 kvadrata, i to 16.500 eura. ​​Nastojat​ će, vele,​ od organizatora osigurati povrat uplaćenih sredstava mirnim putem.

"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

U prvi te tren ovakva vijest nasmije, malo se zluradosti javi, kao, eto im, nek vide paraziti kako je kad im netko uzme mjeru, i pare; nek vide kako je tebi bilo kad ti je bostonski diler jeftinih rabljenih laptopa uzeo hiljadu kuna, a poštom nisi dobio ni dasku, a kamoli laptop po povoljnoj cijeni; nek vide kako je gradonačelniku Đakova sa svojim savjetnikom koji je Johnu Smithu uplatio 50.000 eura po primljenom e-mailu. Za neupućene, bostonski diler rabljenim laptopima je nakon mjesec dana nestao poput organizatora sajma i njihove internetske stranice, a spomenuti John Smith je inače stric od nećaka Buchananovih, Lu i Andyja, i bratić od sestrične onog Toma Forda, znate Toma, Srbin, diler droge.

A onda te ta vijest ipak rastuži. Jer kako te ne bi rastužila vijest da se na tvojeg osobnog dugogodišnjeg vampira, pa makar i jednokratno, zakači ​- ​ pijavica.

učiteljica

​Zavjetrina na klupama među grmljem po parkiralištu odlično je mjesto za uhvatiti svježeg zraka iako nije kao onaj blago depresivni parkić kod doma zdravlja u Karamanovom. To depresivno je više uvjetno mikrolokacijsko geomorfološki jer je malo ispod razine okolnog tla, a ne globalno, i uopće ne misli za njega da je depresivan na onaj psihički način, dapače. A i dobro je čuvano okruženje: banka, skupština, sud, Lisinski,... svega.

Gleda u kolica kako ih je pustila odmoriti, ta koja vuče godinama, točnije ono što je ostalo od njih. Nekad dječjih kolica konstrukcije sazdane od okruglih kromiranih metalnih šipki, da joj je tehničkog znanja sigurno bi se dalo nekih podataka o dimenzijama, preciznim opisom legura, načina izvedbe i još o gomili svijetu nevažnih detalja. Na kolcima nekoliko cekera istkanih od crvene, bijele i plave like, uhvati se kako bira redoslijed nabrajanja boja obzirnije od tkalaca, sa patentzatvaračima, cipfovima, zipovima, ciferšlusima, rajsferšlusima ili kako ih se još sve ne zove. Pregurala ih je stotine i stotine kilometara otkako je u Zagrebu, od Maksimira do Keglića, od Ribnjaka i Zrinjevca do novozagrebačkih oaza u rasteriranom betonu.

Sjeti se kuće. Velika kuća na kraju ulice zasjela poput kraljice majke. Sjeti se sebe djevojčice kako je skupljala po vrtu jagode, brala trešnje i gutala ih onako žive i kako je pažljivo hvatala bravu na dvorišnim vratima da ne bi ruke zaprljala jer to ljudi diraju. Školske torbe se sjeti, one za na leđa, sa mačjim očima. I škole. Prvo iz onih dana klupe, a poslije katedre. I kako su je starije kolege i dalje gledale kao dijete koje je došlo u zbornicu slučajno, a ne kao kolegicu. Sjeti se smrti oca i nedugo zatim i majke, njihove ljubavi i međusobnih tajni koje je prepoznavala u sitnim detaljima. Kad je ona kao dijete, onda su sigurno i oni... mora da je to bila neka njihova igra.

Izvuče sa donje police kolica novine. Stare novine. Vidi to po datumu, no ne smeta. Vijesti se i tako ciklički ponavljaju, baš kao kakav politički ritam zločina. Da, Ritam zločina, Tadić, Šovagović. Dobri ljudi, zna, ma gdje koji bio. Prijeđe fokusom po površini, po naslovima, nasumce ih otvoru. Crna kronika. Uvijek otvori crnu kroniku. Vijesti o bizarnim kriminalnim događajima kojih poveznice nitko ne vidi, a sami ih pisali. Naivci.

Gleda oko sebe posvuda ovu jadnu novokomponiranu sirotinju što na repu tehnološkog ushita i na krilima potonuća civilizacije skuplja ambalažu za pola kune po komadu. Koliko skupe po danu? Dvadeset? Pedeset? Sto? I potroše li radni dan za to ili više? Je li moguće tako? Sa nekretninama, djecom, mogu li prehraniti sve uopće? Uh, previše pitanja za jedan skoro proljetni sunčan dan. Podigne glavu, vratu da doći do zraka ispod čvora marame. Moglo bi pasti kakvo kupanje, nije već dugo. Kad ne stigne. A i rašta, kad je sad svejedno? Morat će opet do banke, podić koji dinar za ovaj mjesec. Zna da su kune, ali ona to bez nostalgije jer nema ničeg za čime bi žalila, više kolokvijalno.

Povremeno je viđala i ljude iz mjesta, one starije, dobro prije su bili mlađi, kako u Zagreb dođu. Poslom. Fakultet, sud, bolnica, djeca na školovanju, sve rjeđe neke studente i sve češće neke roditelje, odrastanje. Neke je znala iz škole, pamtila je imena i lica najlošijih i najboljeih đaka, a one iz sredine Gaussove krvulje, ono mnoštvo, njih nije. Samo masa.

Nisu je prepoznavali, ili su se pravili. A čula je priče, onako, ovlaš spominjanje u prolazu dok vuku cekere i torbe Tomislavcem unezvjereni od nedolazaka tramvaja. Te kako su je uništili četnici, a onda kako je, udbašica jedna, utekla od hrvatske države i hrvatskih školskih programa, pa kako je proćerdala kuću i imanje na koznakakvim kockama, te da je poludila... Svašta. Da su je oni prvi išli uništavat, jednostavno bi je ubili, a da je od Hrvatske išla bježat, ne bi u Zageb pobjegla pobogu. Prokockala, poludila, máh...  Nikom ne bi pala na pamet obična stvar, da su joj dosadili, i oni tamo, i mnogi drugi, i da se rasteretila svih dobara kako bi bila pokretna ako zatreba. A ustvari nije ni očekivala da je shvate. Mali ljudi.

Ne podižući glavu skrene pogled prema ritmičkom lupkanju potpetica o pločnik. Zgodna neka ženica. U prolazu joj, ne može reći da je nego dobronamjerno, uz pristojno "izvolite" pruži praznu bočicu vode, onu malenu, kao kakav milodar. Eto šta je snađe pod stare dane.

poetika i politika

Nešto prevrćeš po nekim virtualnim sveskama, preslaguješ police, brišeš prašinu, bacaš beskorisno, praviš slobodno mjesto za nove stvari, kadli naletiš na par prijepisa nečijih ​ran​ih​ radov​a​.

​

Samo ti je jedno i amaterski za zaključit: kakva ​rana ​poetika, takva i  ​kasn(ij)a ​politika. Onda pomisliš, da su bar završili u obaveznoj lektiri umjesto u povijesti, svijet bi možda bio bolje mjesto. I još dvojiš, ne znaš jel gora loša poezija ili anemična košarka.

***
​​
Noćas
obeščašćene su moje krizanteme
zloslutni vjetar nije plakao nad mirisom tamjana
bilo je dugo i nije bilo lijepo
jer svatko je išao svojoj ljubavi
koja je čekala u imenu Natali ili Sebastijan.

izvjesna J.K. (nije Rowling)
​
***

Dosta mi je polovnjaka.
Hoću, konačno, muški da me se.
Balkanski, štono riječ.
I to: sada. Odmah. Nunc aut numquam.
Dosta mi je polovnjaka.
Tko će me, ah, tko će me, konačno, muški?
Drhćem uzbuđena. Zakoraknuti u povijest?
Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči!
Dosta mi je polovnjaka.
Numerus Negidius. Prekini, konačno, agoniju.
Dosadni niz historijskih zelembaća.
Faex populi.
Čekaj s asfaltom. Iskorijeni najprije.
Dosta mi je polovnjaka.
Od Avara do danas. Iskrči sve, konačno.
O, sancta simplicitas. Muški me dohvati!
Ne dvoumi. Iščupaj. Ob maiorem cautelam.
Dosta mi je polovnjaka.
Po peti put. Po tko zna koji put. Konačno:
Svrši!!! O fictus possessor. U spomen:
Mojim imenom cestu nazovi.
Nuper obiit.

izvjesni I.S. (nije Bashevis)

***

Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

izvjesni F.T. (nije Marinetti)

***