libertango

Te sam godine prestao prezirati harmoniku.

Dobro, možda je preziranje malo teška riječ, ali nesimpatiziranje je postojalo, a pojavilo se kao reakcija na čestu pojavu širenja njenog prepoznatljivog zvuka kojeg su izvori bili otvoreni prozori kuća i stanova našeg malenog mjesta. Uz nju se, naravno moglo čuti i nešto žičanih instrumenata, čak i puhačkih, ali najčešće je bio dominantan dinamičan ritam kojim je upravljala harmonika. To što ju je početkom osamnaestog stoljeća izumio neki Habsburgovac nije joj priskrbilo nikakve olakotne okolnosti jer su u ušima dvanaestogodišnjaka i Habsburška monarhija i Osmansko carstvo bili povijesno podjednako malo poznati i priznati. Danas je to sve dosta drugačije.

Strange, I've seen that face before.

Osamdeset prva je i ja već idem u srednju. Dok se ne sredimo u Osijeku, zamjene stanova pri selidbi, reguliranje pravno imovinskih pitanja unutar hrvatskog i jugoslavenskog naftnog giganta, živim kod bake i djeda, baka-Nake i deda-Vlade. Usmjereno obrazovni put od kuće do škole podrazumijevao je vožnju međumjesnim autobusom. Stari čika Stipo, ni Stipe ni Stipa nego Stipo, vozio je staru Panturistovu harmoniku od Erduta preko Dalja, Bijelog Brda i Sarvaša do Osijeka. Zimi je u autobusu bilo hladno i zadimljeno, ljeti je bilo vruće i zadimljeno. Na sastavu dviju kabina, onog prednjeg s vučnim pogonom i stražnjeg, prikolice, izrađenom od čelične konstrukcije presvučene nekim čvrstim impregniranim platnom uvijek je bilo rupa kroz koje je iz hrđom i nemarom načetog auspuha u kabinu dopirao dio ispušnih plinova Mercedesovog dizelskog motora. Nekadašnje dječje fascinacije mirisima dimljene čokolade u ispušnim plinovima iz automobila odnio je vjetar koji se u autobusnu kabinu potajno uvlačio kroz otvore pri vrhu prozora. Bilo je donekle podnošljivo. Stipo je svoju harmoniku vozio pažljivo i polako, a kad se iz smjera Dalja padinom s Mišinog Brda spuštao ​prema ​Bijelom Brdu gasio je motor kako bi ušparao na benzinu. Iz zvučnika radio prijemnika kojeg je jedini moderator bio čika Stipo, često se mogla čuti muzika. 

Like a hawk stealing for the prey
Like the night waiting for the day.

​

Žanrovi nisu predstavljali nikakvu prepreku. Kroz graju školaraca i žamor odraslih koji su se vozili na posao, miješale su se tu proizvodne norme Hondinih gusanih motora za motokultivatore i Slavonijinih sašivenih kožnih rukava i krznenih revera sa zadaćama i zadaćnicama, s kemijom i biologijom, matematikom i hrvatskim, ponekad je iz onih zvučnika izbijao neobičan ​angažman i aranžman harmonike.

​
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.

​Bilo je neprocjenjivo vrijedno na petnaestak minuta do početka nastave i par stotina metara do škole osjetiti slobodu pri izlasku iz Stipine harmonike nedaleko Tvrđe. U Tvrđi je bila škola, Šestakica, nazvana po Ivici Šestaku, namijenjena prvim dvama razredima Centra za usmjereno obrazovanje Braća Ribar, i prepuštenost samom sebi. Misli lutaju od zadaće do testova, od nogometa do tjelesnog u dvorani, od novih kolegica do nastavnica. Istovremeno u glavi melodija kojoj toplinu i razigranost daje ​ona harmonika.

​
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.

Na desetaktak minuta i par stotina metara do kuće osjetiti slobodu pri izlasku iz autobusa nedaleko crkve, osnovne škole i kuće doktora Medića, prepuštenost samom sebi bila je isto neprocjenjivo vrijedna, ali malo manje. Ovdje će se svatko tko razumije beskonačnost i kuži se iole u osnove matematike zapitati kako neprocjenjivost može biti manja ili veća. Može. Malo teško jer ne ovisi o svojoj apsolutnoj vrijednosti nego o percepciji ljepote u oku promatrača. Malo teško, ali može. Isto kao što četir u pet ide jedared, a i pet u četir isto ide jedared, ali malo teško. O ovome smo saznali u sedmom osnovne iz dijaloga Radenka i druga Gavrilovića. Radenko je bio školski drugar, vedar, neiskvaren i uvijek spreman za šalu, a Gavrilović je bio Vaso, nastavnik matematike i razrednik u osnovnoj. Vaso je, vele, imao tešku ruku. Dosta poslije ta je ruka na glavu natakla šubaru s kokardom i pokvarila mnoge lijepe trenutke. Vratimo se harmonici. Dakle, neprocjenjivost je ipak podložna određenim usporedbama, a i ovo nije zbirka zadataka iz matematike.

​

Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo.

Nakon reda nešto razumljivog engleskog, iz zvučnika se širio red francuskog​, a što se mene tiče, ona je mogla pjevati i na mađarskom.​ Učenje francuskog u petom razredu pomoglo je jedino u prepoznavanju jezika. ​Kasnije učenje njemačkog od šestog do kraja osnovne bio je logičniji izbor u odnosu na ruski jer je nastavnica teta Zlata njemački predavala i mojoj mami, i taj mi izbor nije tada pomogao, ali kasnije u životu čak malo i jest.  Da ne mistificiramo, vjerojatno bi mi i ruski u jednom trenu bio od koristi. Baš kao i svako drugo znanje.
 

Treba li spomenuti da sam se zaljubio na prvi akord, poslije i na prvi pogled. Jednosmjeran, ali nema veze. ​Zaljubljenost je nestala, ali privrženost glasu i ritmu je ostala. Grace Jones. I've Seen That Face Before. Njezin Libertango Astora Piazzolle. Meni jedna sasvim nova harmonika. A i čika Stipina je odjednom postala puno podnošljivija.

​

 

(​https://youtu.be/nIN3IE3DHqc?si=JHdhtvtU3BdU9Bjb)

 

​

​​

skoknuti do osijeka

​Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći.

Lijepo je i vidjeti da je konačno obnovljena tramvajska pruga, predugo to brate trajalo. Ali je neobično da imaju i skroz nove tramvaje. Boja je metalik tamno siva i bordo, zatamnjeni prozori. Lijepo izgledaju. Kao stablo sa zrelim višnjama. A tek busevi gradskog prijevoza! Elektro busevi, isti kao tramvaji: i oblikom, i bojom i veličinom, samo ne voze po tračnicama. U tramvaju gužva. Sve neka poznata lica, došlo se u Osijek iz raznih gradova, iz mnogih zagreba, rimova, budimpešti i novih sadova. I žamor. Larma. Sam sebe da si nešto odlučim reći ne bih čuo. Ali čujem Nenu i onog visokog rumenolikog kako se verbalno natječu iznad glave djevojke nalik Selmi Hayek. Oni frajeri, a ona ih ne benda dva posto. Ona gleda u mene, a meni krila rastu. Ne baš anđeoska, više šišmišova, ali ipak krila. Ovo nije stvarno, to je jasno, simbolika je u pitanju. Ne pitajte kakva. Otkud ja znam.

Izlazim na glavnom trgu. Bez Selme. Bit će da se predomislila. Jebiga, takav je život. Vidim i katedralu obnavljaju. Ne samo da je obnavljaju, izgleda kao da je grade od početka. Srednji dio iznad portala popločan je pozlaćenim osb pločama, a iznad toga je crvena fasadna cigla. Ciglja, neki bi rekli. Pred portalom dva majstora dugsčku dasku drže i jedan je pilom prepolavlja po najdužoj plohi. Dobit će dvije tanje. Ss malim slovom. Dok hodam prema Desatičnoj ulici, u ruci mi šalica s kavom. Prazna. Mogao bih je staviti u džep, ali onda ne bih mogao ući u autobus koji vozi prema kući. Takva su pravila. Kući? Vukovarska? VBK? Sarvaš? Nisam siguran jer ne znam u kojoj sam godini.

Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći. Barem u snovima. I to čak u onim lakše ostvarivim.

dokolica do kolica

 Vrućina je nekako kompatibilna s dokolicom. Siesta, fjaka ili snatrenje i meditacija, sve to kao da, ali dokolica je prava stvar. Stvaralačka je, inventivna, izazovna, zavodljiva. Dokolica. Do kolica.

Sve je u brzopoteznoj komunikaciji Zagreb-Silba krenulo vicem da auto od grada možeš sačuvati odvozeći ga na selo. Dogodi se i ljubav na putu. Ne na spomenutoj relaciji nego bukvalno, uz tijelo spuštenih ruku da ni sudac Anthony Taylor ne bi mogao svirati penal, glavom, čelom i bradom ljubav se klečeći pridržava za asfalt. Onda se u jednom trenu pojavio zločinac koji ne zna već v. Ovo ako je politički ili bilo kako nekorektno, neka je. Pakao ili raj, pa onda vaj, pa onda because I need to know, onda shvatim da za njega nikako ne može biti vaj, to jest raj nego hell, pa se to hell transpozicijom postojeće govorne mane pretvorilo u well, potom se nametnulo hamletovsko pitanje i u glavi se upalila žarulja s volframovom niti. Heaven or hell? Vaj or well? Prvo je iskočio Neven Orhel sa svojim medicinskim trilerom Uzbuna na odjelu za rak, ime i naslov na koji sam nebrojeno puta nalijetao po gradskim knjižnicama Osijeka i Zagreba, a onda i Eric Arthur Blair, što će reći George Orwell. Or Well. Or? Well? Ako on nije taj svoj pseudonim baš ovako smislio, stavit ću ruku do lakata u hladnu vodu! Obje ako treba!

Stvarno je vruće.

minority report

Tramvajsko okretište kod zoološkog vrta, otprilike preko puta Retfale. Sjedim i čekam da krenemo. Tri kompozicije čekaju na polazak ko zapeta puška. Naša kreće prva. Linija ide mostom preko Drave i sljedeća stanica je na Trgu Republike Austrije. Nakon toga ide pošumljena Savska u koju se prije Tehničkog muzeja infiltrirao put prema kompleksu brezanskih bazena. To ovaj put prođemo. Poslije, nakon nekoliko stanica koje su posuđene i prenesene iz Tratinske, Proleterskih brigada i Lučićeve, onaj dio kod filozofskog, dolazimo do mosta preko isušenog savskog korita. Negdje oko rotora tramvaj se pretvara u autobus sa sjedalima presvučenim skajem boje pudinga od čokolade.

Parkirani smo. Ulazimo u neku gostionicu. Nalik je kerestinečkoj radničkoj menzi u krugu tvornice olovnih i aluminijskih proizvoda s kraja osamdesetih. Vrijeme je ručka i mnogi su stolovi zauzeti. Sjedimo i jedemo pileći ajmokac. Na kariranim stolnjakom prekrivenom stolu pored tanjura su novčanici, dokumenti, cigarete. Ručak traje, obilan je i jednostavno zahtijeva pauzu. Slavica me moli da joj zapalim cigaretu. Blijede je puti. Oči su joj plave, usnice mat bordo crvene, čelo visoko, a kosa stegnuta u visoko postavljenu pletenicu. U tom trenu mi se dva stola udaljen obraća Zdravko Mamić. Moli me da vidi moju putovnicu. Broji mi žigove. Nisi ti puno putovao, veli mi pokazujući na desetak-dvanaest, možda trinaest pravokutnih i eliptičnih tintnih tragova na zelenkastim stranicama. Odbrusim mu nešto zbog čega me začuđeno pogleda, uzmem mu iz ruke svoju putovnicu. Umjesto da nastavimo s ručkom, izlazimo van. Na stajalištu pored našeg katni je bus prepun daleko istočnjačkih lica. Mašemo si, veselo se pozdravljamo bez progovorene riječi. Riječi bi ionako vjerojatno bile suvišne jer ona Babel kod mene još nije dosanjana.

 

Sad uz jutarnju kavu sve nešto razmišljam o nedostupnosti progonjenih kažnjenika našim javnim službama, o Minority Reportu Philipa K Dicka i čini mi se da sam onog lika komotno mogao ubacit u bus, a poslije kad se taj bus pretvori u tramvaj, sve postaje dostupnije.

 

 

(fotografija je ilustrativnog karaktera, istarska kafanska lokacija na kojoj nema nikoga od spomenutih likova)

raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!

san o javi

Ima tih dana kad čovjek misli kako se probudio, a nije. San je da ne može drugo ni biti: iza Zapruđa se proteže Vatrogasno naselje s Gradskim vrtom, iznad Kvatrića pokockana ulica vodi do mjesnog groblja, ulica se prelazeći mostom preko rijeke pretvara u željezničku prugu, vlak se pretvara u voz i eno ga baš prolazi kroz Vinkovce, vuče kompoziciju prema Sarajevu, a Charlize te moli da joj oprostiš, jer si sinoć zaspao dok si gledao remake Dobrog posla u Italiji. 

 

Ima i dana kad čovjek misli da još sanja, a u stvari je budan, eno ga već hoda, kavu kuha i razmišlja o dnevnim obavezama, a te obaveze za taj dan dalijevski nadrealne, čak i vrijeme curi kao da prati morfologiju Dalijevih satova: prvi sat proletio u tili čas, a drugi se razvlači kao, šta ja znam, kao slavonski naglasak, vuku se kazaljke polako, s noge na nogu jer ima se svega pa i vremena, evo samo u tom satu ima vremena za dva.

 

Ima i ovih dana kad mu ništa nije jasno: možda sanja da se probudio i tako budan počeo snatriti, a možda skroz budan snatri i u tom snatrenju mu se učini da se budi iz sna kojeg uopće nema jer ne možeš budan sanjati osim u snu. A zapravo možeš.

osijek, grad iz snova

Vožnja taksijem po Osijeku puna je iznenađenja. Kako znam da je Osijek? To se ne pita, jednostavno znam.

Sestra i ja smo na kolodvoru. Trebamo do Ulice ivančica, negdje je to u dijelu iza šibicare i Zrinjevca. Imam neku sliku karte na mobitelu, nešto kao skrinšat dijela grada. Taksist nenaočit i neprimijetan. Trpamo stvari u gepek, sestra sjeda na suvozačko mjesto, vozač se smješta iza nje, a do njega sjeda neka žena. Meni preostaje sjesti za volan.

- Gdje ćemo? - pita. Pokazujem mu onu sliku karte na mobitelu upirući prstom u željenu ulicu. Taksist kima glavom potvrđujući da zna lokaciju.

Ona žena što je sjela s njim pita da jel može ona vozit jer i ona zna gdje idemo, a njoj je to blizu kuće. Vozač pristaje. Nas se ništa ne pita. Krećemo. Migoljimo uličicama dok ne iziđemo na Glavnu ulicu, ulicu s tramvajskom prugom uz bok. Volan preda mnom se ne miče, ne vrti. Znači, upravljanje je neko automatsko, navigacijsko. Ili su komande na zadnjim sjedištima. Mercedes čudo.

Skrećemo u desno, preko tramvajske pruge, produžimo ravno pa opet desno i zaustavimo se.

- Nismo na mjestu gdje trebamo doći. - govorim osvrćući glavu unatrag.

- Znam, ovo je Ulica jaglaca, do svoje ćete lako, samo se vratite na Glavnu pa se malo vratite, to je lijevo od kolodvora. - onâ će žena, a moja sestra grize usnice i šuti. I bolje joj je. Ne sestri, onoj ženi. Bolje joj je da ova grize svoje usnice nego li da njoj sko​či za vrat.​ Instantno bi pitbula poželjela imati na sebi.​

- Ja vam ovo neću platiti. - obraćam se taksisti dok glavom odmahujem u naziv ulice.

- Platćete šta platite, ja ionako moram do dućana. - izlazi iz auta i ulazi kroz neka vrata na trošnoj prizemnici bez natpisa osim na kućnom broju. Krenem za njim.

- Dvije šake njoka,... malo rezanaca,... jednog miša,... tri deke kave,... dec ulja,...​ po kruva,... maslac.​

Dok on govori, prastar djedica od svojih četrdesetak kilograma i triput više godina, nalik mojem deda-Jerku, šakom hvata iz nekih papirnih vrećica nabrojane namirnice i sve ih stavlja u neku kartonsku kutiju. Onu kavu u zrnu kad je uhvatio u šaku, malo je prodrmao kao da odvaguje pa zadovoljno kimajući glavom dodao ostalome. Ulje je u bočici​, maslac umotan u papir.​

- On će platti. - veli mu vozač i izlazi van. Taj on, to sam ja jer nikoga osim nas u dućanu nema.

Ostajem sam s deda-Jerkom. U kolicima je, kao i pravi što je bio, sasušen i zabrađen u petodnevnu sivožutu bradu, sa šiltericom bez obilježja ​na ​glavi i lulom u ustima.​ ​

- Stočeterespe. - ​​guta posljednje slovo kao i mnoga između​, izgovara dovoljno da bude razumljiv.​ Dok govori nježnim sivobijelim prstima skoro prozirne kože gura baguš duhana u lulu. Dajem stopedeset i izlazim ne čekajući tih pet kusura.​

Ulazim u auto, oslanjam se o volan.
- Možemo dalje. - glasno izgovaram indirektnu naredbu taksisti.

Krećemo. Vraćamo se natrag, prema kolodvoru. Nakon par križanja skrećemo desno. To je ono lijevo gdje smo trebali kad smo s kolodvora krenuli. Na tamnoplavom tabli velikim štampanim slovima piše: Ulica ivančica. Vozač zaustavlja auto, izlazi, vadi našu prtljagu, pozdravlja nas, sjeda na ono moje mjesto i odlazi u kasno jesensko popodne. Točno dijagonalno preko puta, kad se gleda iz Ulice ivančica u naglo palom mraku prema istoku naziru se obrisi kolodvorskog kompleksa.

​Vožnja taksijem uvijek je puna iznenađenja. Pogotovo u gradu iz snova.

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.

 

​monolog ozbiljno nagriza buku motora​ s unutarnjim sagorijevanjem​

- Pero, men je u tvom avtobusu ​najbolje ​od na ovom sicu. Mog s mirom s tobom da divanim i niko m ne smeta...

...

- ​Muka j sve ovo. ​Sve ošlo u očin! Vid taj parlog, kolko ga ima. A mi rânu uvozimo. Neć to na dobro. Rânu uvozimo, a mlade izvozimo...

...

- Ope onog Teslu razvlače. Te ovaki j, te onaki j. Nij taj bio ni Rvat ni Srbin. Bio j sâm vrag i anđeo​..​. Da ga nij bilo, neb ovi čvorci, vid ji kako s nebo ocrnli, neb oni imali di odmarat. A ope, da s ga pustili da radi, da ga cija nij ubla, neb čvorci imal te žice. Neb ni hep...

...

- Tražla j par kuna. Ne dam. Ne dam!​...​ Stotne sam nadavo. Iljade. Ne dam više ni lipe. A i nemam. Otkud mi.​..​ Onda j tražla da joj kupim flaš kokakôle. Žedna j, veli. Od u očin, kažem ja njojzi, da s žedna, pila b vode. Eno t tamo česma, i golubov piju džabe...

...

- I ja jesam mal lud, al nisam puno​...​ I nisam ko ovi što im drago to da j Aristotel reko da s Rvati, jedan od najstariji naroda, najzaslužniji za ostanak kšćanstva tu di smo...

...

- Mali, jêlda, jel slušaš ti mene šta ja govorim?​...​ Slušaš?! ​E nemo!... Slušaj oca i mater... I u škol slušaj učteljcu! Matmatku i jezke. Ostalo ć doć sâmo...

...

- Vidiš Pero onu kuć? I on​i​ voćnjak? Sve smo to mi, moja Juliška i ja radli i redli. I poredli.​..​ A Baja sve prodo strancima i ošo. Mi ostali kotkuće. Besposla...

...

- Znaš onog, kak se zove, onaj što j oženjo ćer od onog s kraja sela, što j uzimo zemlju u arendu? Andrija. Andrija se zove. Eno ga ​i on ​ošo u Njemačku na bauštelu... Punac mu skroz propo...

...​

- ​Idem ja sad dol tu kod Bendeka. Bud pozdravljen, Pero...

...

- ​Pfu​h!... Juliška ć me ope ubt​i​ što ​laprdam naokolo...

Vožnja gradskim autobusom od Sarvaša do Osijeka nikad nije dosadna.

born to be alive ili šta da radim kada ode djevojka na konju

I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza, od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.

Ugošćavao je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih bezimenih traperica.

"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se, napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna koji put pustit onaj singl s početka.