Na početku bješe žamor. Potom zatišje pa opet žamor. Žamor se u jednom trenutku pretvorio u glas(ov)nu eksploziju oduševljenja pa se sve kao
malo stišalo, stopilo i nestalo u zvuku koji se razlio cijelom dvoranom.
Taman pomisliš kako je sve dobro, a onda krene demanti...
Na
"Breathe" mi je "skroz sjebalo desni far na pežou pa će u nedjelju na
Hrelić" - maknuo sam se; kod "Déjà Vu" joj "nestala sva šminka iz torbe
na poslu, sumnja na jednu kolegicu, al joj neugodno" - maknuo sam se; na
"Wish You Were here", usred sredine središnjeg instrumentala otac kćeri
netiho objašnjava da "treba slušat i gledat ovaj koncert bez obzira što
je njoj draži Gilmour jer da je ipak sve ovo napisao Waters" - maknuo
sam se; na "Pigs" sam po drugi put otišao do šanka nahranit svinje za
dvajspet kuna za pola litre parapivske tekućine; na "Money" sam trpio
ritmičko pljeskanje odsvuda uokolo kako valjda jest na rozgama i sličnim
nuspojavama; na "Brain Damage" i susjedi progovorili "vedno, zmaga,
prau za prau, Mojca, Kekec, jutri bom pujsa razbiu, samo ljubezen in
žarnica, vatra, tobak, trava in sploh vprašanja katera nekikurac" -
maknuo sam se.
I kako ja nađem zgodno mjesto s dobrim pogledom
(čitaj: nevisoka čeljad ispred mene), tako ti ovi ispred mene osjete
neodoljivu potrebu da grupno dignu mobitele objema rukama (treba
održavat ravnotežu) u živi zid i nasnimavaju koncert ne bi li se mogli
pohvalit, jal odmah, jal malo kasnije. Izmaknem se, naslonim na ogradu,
zapalim, povučem dim kadli eto redara. Moli me da ugasim cigaretu jer se
u dvorani ne puši. Ne puši se, uopće, dimi se sve u šesnaest: od
glicerina i nikotina do kanabisovih mješavina. Sve na par koraka. Al,
jebiga, naslonio si se na ogradu iza koje je tribinica za sto kuna
skuplja od partera: nema majci pušenja!
Na pojavu teksta "NEMA
JEBENE ŠANSE" napisanog na hrvatskom radi veće težine koju će osjetit
masa, a kao podlogu za uvod u "Mother" - sveopći delirij, kolektivna
ekstaza, masovne ovulacije. Na zadnjem je koncertu, na turneji "The
Wall" na istoj glazbenoj numeri istu je scensku poruku slao. I moći će i
na sljedećoj. Ovdje će to uvijek bit aktualno.
Svo to gore
pobrojano čeljade, skakuće, vriska, priča, krešti, pišti u Pink Floyd
majicama raznih godišta, dezena, boja, a bogami i oblika.
Mnogi su prisutni i nazočni, jebiga, fulali lokaciju. Arena, Arena Centar, slično je. Promaši to čovjek dok kažeš keks.
Možda je bolje bilo bit na tribinama, ne znam, ja sam se barem mogao
maknut. I znam samo da je moja tolerancija na mase bilo kojeg predznaka
svedena na infinitezimalno malenu vrijednost koja teži ka nuli.
Inače, čovjek je Roger Waters odlično odradio socijalno angažirani
antikapitalistički, antifašistički i antiglobalistički glazbenoscenski
performans uz pomoć odlične ekipe (Jonathan Wilson, Ian Ritchie i još
njih par muzičara i duo pratećih vokalica), uz jednu lokalnu crticu iz
života o jednom i jedinom pravom putu.
(https://www.setlist.fm/setlist/roger-waters/2018/arena-zagreb-zagreb-croatia-4bec47ea.html)
