bolj star bolj nor

Jedni misle da bi s godinama čovjek trebao biti mirniji, staloženiji, mudriji jer s godinama ide i tolerancija i prihvaćanje, dok drugi smatraju da s vremenom prestaje potreba za tolerancijom i da izbirljivost postaje dominantna jer vremena je sve manje i ono postaje vrijednije. Tako se, u očima onih prvih, umjesto modriji postaje luđi.

Svakako, to ludilo ne treba miješati s idiotizmom, kretenizmom, debilizmom, moronstvom, budalaštvom. Sve ove kategorije nisu kao ludilo jer neimaju neki okidač koji ih aktivira. Neki se idiotima pokažu već u ranim afirmativnim godinama, a neki to naizgled postaju tek pod stare dane. Naizgled. Jer ovi koji odjednom postanu moroni, budale pod stare dane, ne postaju to pod stare dane. Oni cijelo vrijeme to i jesu, samo su dovoljno dugo dobro prikrivali tu svoju značajnu karakteristiku. Jezikom špijuna, to njihovo stanje uma bilo je spavač. Kako je to moguće? Možda drugi ljudi, društvo, zajednica, tko god, nisu obraćalo dovoljno pažnje na simptome? Možda su ti takvi živjeli u društvu u kojem je većina takvih ili sličnih pa se to ponašanje, djelovanje ili ophođenje, nije smatralo debilnim? Položaj? Moć? Moguće. Ne znam. Lupetam. U svakom slučaju gadno i gadljivo.

Uopće nisam htio u tom smjeru, o tom debiliznu. Htio sam o jednoj normalnoj ludosti. Htio sam reći da se s godinama neki počinju upuštati u sve veći rizik u životu i bit će da tu jednu od glavnih uloga ima i spoznaja konačnosti, a dijelom i dosegljivost, dostupnost. Nekad vremenskom odrednicom, nekad materijalna.

"Kad napunim sedamdeset, počet ću ponovo pušiti." Tu sam rečenicu čuo neki dan. Izrekla ju je kose spletene u pletenicu žena u crvenoj haljini. "A pušila sam od svoje petnaeste pa sve do tridesete" , opravdava riječ "ponovo". Čeka je još više od desetljeća do ispunjenja uvjeta. Ovaj detalj s crvenom haljinom i kosom nebitan je, ali je tu radi vizualizacije.

Zabrađen, s par kila viška i s pedeset i pet na leđima - kupio motor. Neku retro makinu od tko zna koliko stotina kubika, crnu i uglancanu, s dosta niklovanih detalja. Našao mir u brzinama koje razvija po cestama skoro beskrajnih ravnica istoka. Ne čaka sedamdesetu. "Šta ću", veli, "sad imam vremena i novaca za ono što si nisam mogao priuštit u mladosti." Onaj detalj s kilažom isto je nebitan, ali je tu također radi vizualizacije.

Ponovo početi pušiti sa sedamdeset? Na motoru s preko pedeset? Mnogi "to je za mlade" kabrioleti kose na glavi vidjeli nisu jer "to je za mlade" ostaje negdje u retrovizoru. A "to je za mlade" misle mladi. I mi smo mladi tako mislili. To mislimo i sad. Ne treba preskakati jedan detalj: mladost se ne mjeri prijeđenim godinama nego dobro održavanim stanjem uma. Mladost - ludost, to je nešto što se javlja u mladosti, to je nešto može trajati cijeli život, a može se i pojaviti pod tek stare dane. Da nije tako sigurno se ne bi pojavila ni komparacija "što stariji to luđi". Kako tko i kako kod koga.

I gdje sam tu ja? Jer to ja je početak i ja je i kraj. Ovako star i mlad? Kabriolet? Motor? Ne! Odlučio sam se upustit u jednu stvarno ozbiljnu avanturu. Kupujem kartu za vožnju Hrvatskim željeznicama. U jednom smjeru. Jer ne znaš hoće li povratnoj rok trajanja isteći prije nego li uspiješ stići do odredišta iz kojeg bi se vraćao. A ne znaš ni kojim ćeš putem ni u kom ćeš smjeru dalje.

kolekcionar

​Doba nedjeljnog ručka. Nad gusto zbijenim kutijama komad kartona s natpisom 10kn. U kutijama po nekom redu složene knjige, od onih s ocufanim rubovima do onih nikad listanih, u celofanu. Takvih je kutija s knjigama na nekoliko štandova. Oko njih neželjene i odrođene, zaboravljene ili izgubljene pa nađene i druge starine, neki rijetki predmeti sa svojim osobnim povijestima, sretnim trenucima i tragedijama. Britanac nedjeljom.

​Pred štandom kod starog ​olinjalog trgovca golema je pojava u tamnoj majici s bijelom šiltericom na glavi. Autistično pregledava knjige, zagleda svaki naslov, okreće stražnju stranu, lista ih dok mrmlja sebi u bradu.

​- ​Ovu imam​,​ ovu imam​...​ ovu čitao​, ovu imam​,​ ovu neću​, ovu uzimam​... ​neću​... neću...​.dalje​,​ d​a​lje​, ništa... ovu ću, ovu ne..​​..

​- ​Buš ​i ​danas kupil koju​?​ - šeretski će i pomalo s visoka starac očito svojoj stalnoj mušteriji.

​- ​Budem​. Imam ih doma ​na ​tisuće​, al neke ​naslove ​još nemam​. - iskren je mlad čovjek, ima možda svojih dvadeset pet šest godina.​ Zadubljen i zaljubljen u te kutije sa knjigama.

​- I ​kaj, ​sve ​s​i pročital?​ - provocira stari.​

- ​Sve!​ Pročital sam više nego kaj ih Vi ovdje imate.​ Čitam svaki dan. Mama kaže da gutam knjige. Ali to je metafora, znate?

​- Je. Je. Aali, niš ti to s knjigama ni, ovo tu to ni sve, imam ja ​još knjiga. Ziher jedno pedeset kutija ​v​u skladištu i još ​barem ​sto doma​.​

​- ​Kutija?!

​- Da​.​

​- I ​Vi ste sigurno sve te kutije pročitali​ kad nam ih tak možete prodavati.

štetočine

Turistička sezona je državnim inspektorima nešto kao proljetno sunce visibabama, jaglacima i drugim znakovima dolaska proljeća. Krenula ovogodišnja sezona, a državni se inspektori razmilili po cijeloj obali kao skakavci. I turistički i tržišni, i sanitarni i fitosanitarni, veterinarski i poljoprivredni, inspektori rada i zaštite na radu, inspektori zaštite okoliša i vodopravni. Čak i inspektori rudarstva, energetike i opreme pod tlakom.

 

"Ima ih ko komaraca" veli mi jedna prijateljica. Samo, protiv komaraca imaš neke sprejeve, kreme i gelove, a protiv ovih nemaš ništa. Imaš, sjetim se, imaš. Lijepo sve po zakonu pa ti ne mogu ništa, ko da si se Dipterolom i Autanom istovremeno pošpricao i namazao, bježe komarci, zanemarimo rodnu korektnost i to da su muški obični biljojedi, a ženke te koje sišu krv, dakle bježe ti državni komarci od tebe ko vrag od tamjana. Tu i tamo se neki probije, ali to je samo pravilo da u svakom pravilu postoji iznimka, u svakom zakonu rupa. E da barem je to tako lako. Čak ni knjigovođe koji se kao brinu o zakonitosti poslovanja ne stignu pohvatati sve propise, zakone, izmjene zakona, pravila i odluke. Slutnje i hipoteze. Daklet, i komarci su štetočine. Možda ne izravno, popiju ti malo krvi, onaj otrov malo svrbi i sve prođe za dan-dva, ali neizravno su štetočine jer su se zbog borbe protiv njih upregle i farmaceutska i metaloprerađivačka i industrija papira i kartonaže. Radi se toliko otpada ambalažom svih tih repelenata da ni ne možemo zamisliti koliko. Zato je bolje da to niti ne zamišljamo.

I šta? Je li ona "ima ih ko komaraca" implicira i njihovu narav osim količine, ne znam, ne pitam, ti ljudi rade taj svoj posao, netko bolje, netko lošije, nekom piju krv, od nekog dobiju plisku, nije ovaj svijet idealno mjesto jer da jeste onda bi potpis ispod napisanog eseja na državnoj maturi, u uputama naglašeno zabranjen, ipak bio manji krimen od lažiranih doktorata, od plaćanja privatnog računa u bordelu novcem iz mjesne blagajne ili od primanja mita radi pogodovanja u prodaji državne i društvene imovine kojekakvim takozvanim kontroverznim biznismenima i slično poštenom svijetu. Komarci postoje. Inspektori postoje. Evolucija, revolucija, devolucija.

A kad smo kod štetočina, imamo jednu procjenu za kategoriju vanjske politike. Na otvaranju nekog morskog pristaništa, hrvatski premijer je odgovarao na novinarska i ina pitanja pa u jednom trenu spomene hrvatskog predsjednika: “Milanović je najveća hrvatska vanjskopolitička štetočina”. S obzirom tko se i koliko ih se vanjskom politikom bavi, moguće je da je premijer u pravu. Tko god vidi onog Grlića Radmana, ne može ga ozbiljno shvatiti pa time ni proizvedenu štetu. Veleposlanici, kao i druge ovlaštene osobe za zastupanje države u svijetu, velerasprostranjeni po cijelom svijetu, njih šezdesetak, također ne bi trebali biti Milanoviću neka konkurencija, možda tu i tamo neko bljesne, ali sve je to kratkog daha. Jedino ona ekipa što se zavukla europskim institucijama pod halje pa baljezga koješta tamo po Bruxellesu, ne svi odreda naravno, oni sinčići, šuice i kolakušići, e ti mogu Milanoviću biti konkurencija. Mogu. Ne znači da jesu. Jer Milanović vrijeđa sve i svakoga, a ovi samo zdrav razum. Eto tako je to s vanjskom politikom i onima koji u njoj rade i s premijerovom procjenom najvećih vanjskopolitičkih štetočina. 

 

E sad, mene zanima nešto drugo, ako gospodin premijer možda zna, ima li negdje lista najvećih hrvatskih unutarnjepolitičkih štetočina. ​

"Srećom, postojimo mi", našalio se na kraju susreta s novinarima premijer Andrej Plenković referirajući se na postojanje predsjednika Zorana Milanovića.

pelješki most

Konačno! Na sjednici Vlade Republike Hrvatske novoizgrađeni pelješki most dobio je službeni naziv. Pelješki most će se zvati Pelješki most. Tako jednostavno, tako koncizno, tako besplatno. Tako za udruženu organizaciju nevjerojatno i nevjerodostojno.

A lijepo su mogli osnovati agenciju za imenovanje mostova koja bi osnovala povjerenstvo za izbor naziva za pelješki most koje bi od svojih članova izabralo komisiju koja bi potvrdila izabrani naziv Pelješki most za pelješki most. Mogli su i Agencija i Povjerenstvo i Komisija lijepo raditi možda ne od prvog kamena temeljca i prvog postavljenog stupa, ali od prvog otvaranja pelješkog mosta za potrebe udružene organizacije pa sve do današnjih dana i otvaranja polješkog mosta pod nazivom Pelješki most za Niku Pulića, Matu Rimca i ostale nazočne, kao i za ssve građane Republike Hravtske te sve nam dobro došle strankinje i strance.

Nakon svih tih otvaranja, već postojeća Agencija, dakle, ne treba osnivati nikakvu novu, skupa s pripadajućim Povjerenstvom i sadržanom Komisijom mogla je opravdati svoje postojanje prateći kako se novi naziv Pelješki most za pelješki most primio u narodu, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Posebno tijelo sačinjeno od neparnog broja članova moglo je biti osnovano da prati kako se s nazivom Pelješki most za noovizgrađeni pelješki most nose Kinezi.

Banski dvori. Butković, Onaj Filipović, Plenković, Grlić Radman, Banožić, ostale i ostali.
Butković:
- Kako ćemo nazvat most?
Filipović:
- Koji most?
Plenković:
- Ne spavaj! Ovaj, pelješki.
Obuljen Koržinek:
- Može li po gosparu Ruđeru Boškoviću?
Filipović:
- Aha, taj most. Šta ja znam. Možda po našem prvom predsjedniku?
Medved:
- A po barba Luki?
Primorac:
- Jel bi možda moglo da se malo maknemo od tih dnevnopolitičke povijesne zbilje pa da ga nazoveno po mandarinama?
Butković:
- Ovaj je luđak. Čiji si ti!? Bolje onda po plavcu malom.
Plenković:
- Vidim da se ne možemo složiti oko naziva,, a most samo što nije proradio,
Filipović:
- Kako samo što nije proradio? Zar ga nismo otvorili prije jedno pola godine?
Butković:
- To otvorenje je bilo nešto drugo, nije bilo u prometne nego u promotivne svrhe.
Banožić:
- I? Kako ćemo nazvati pelješki most? Savski most?
Božinović:
- Savski? Ne. Bosutski.
Obuljen Koržinek:
- Ali to nije u duhu našeg kraja.
Paladina:
- A da osnujemo agenciju? Povjerenstvo? Komisiju? Neko tijelo koje će se baviti time?
Plenković:
- Sve ovisi o tome koliko ćemo otvorenja još imati?

 

 

20.07.

Tog 20. srpnja bio je juli. Imao sam tri godine i skoro dva mjeseca. Sjećanja iz tog doba se, kao i ona nešto ranija, vrlo lako i povodljivo nadopunjuju maštom ne bi li priča imala smisao, glavu i rep, jednostavnije rečeno: nečeg se sjećam, nešto izmišljam. Imali smo RIZ-ov televizor koji je na električnu mrežu bio spojen preko stabilizatora. To je ona naprava koja je sprečavala da oscilacije u naponu električne energije oštete televizor, a taj je hvala na pitanju, bio fascinantan. Pogotovo kad se pokvari i kad mu majstor otvori utrobu sa stražnje strane. Majko mila, kakav futuristički mini grad! Je li bio dan pa smo imali zamračenu sobu, da se televizijska slika bolje vidi, ili je bila večer, noć, toga se ne sjećam, ali se sjećam loše slike i škriputavih glasova, prijenosa tog spuštanja na Mjesec. Meni to nije izgledalo baš tako, ali mi istovremeno nije bilo nimalo nemoguće. To je valjda taj dosegnuti dobni uzrast kod ravnozemljaša, antivaksera, antiklimaša i drugih teoretičara zavjere. Samo oni nemaju onaj dio koji valjda svako dijete tog uzrasta ima, to da takve stvari nisu bile nimalo nemoguće. Crnobijela slika nerijetko je sniježila, tako da ni ovaj prijenos spuštanja na Mjesec nije izgledao sunčan, ali to je bilo manje bitno. Taj je događaj urezan u sjećanje i svojim postojanjem i fascinacijom koju su pokazivali roditelji i njihovi prijatelji u tolikoj mjeri da sam jedno vrijeme imao omiljenu slasticu - okruglu bijelu lizalicu nazubljenog crvenog ruba poput kovanice.

I dok je Neil Armstrong gacao po prašini Mjeseca, Honduras i El Salvador su završili svoj šestodnevni Nogometni rat, a Natalie Wood je slavila svoj 31. rođendan, dvanaest godina prije nego li će nas na sam Dan Republike rastužiti svojom smrću. I Francesco Petrarca bi na taj dan slavio svoj rođendan, ali bi mu to bio 665., a to bi značilo da je ili vampir ili highlander. Kako znamo da takvo što ne postoji, ništa od Petrarce, ali tu je tada bio Novozelanđanin Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se, skupa sa svojim pomoćnikom Sherpom Tenzingom Norgayem, uspio popeti na Tschomolungmu, ono što mi nazivamo Mount Everest. On je, baš kad se Neil Arsmtrong skupa s Edwinom Buzzom Aldrinom u lunarnom modulu Eagle spuštao na Mjesec dok im je u komandnom modulu Columbia ljestve držao Michael Collins, slavio svoj jubilarni 50. rođendan. 

 

Četiri godine nakon te 1969., na tadašnji i današnji dan umrijet će Bruce Lee, tada sigurno najjači čovjek na svijetu i borac za nemoćne i zlostavljane. Jedini koji je, uz Teslu, uspio krotiti čak i električnu energiju, tako je to meni izgledalo dok sam gledao njegove treninge. Tog istog datuma, samo sto tri godine prije, taman na dan Viške bitke, habsburškomonarhijska flota sačinjena većinom od hrvatskih mornara pobijedila je brojniju flotu Kraljevine Italije, umro je Bernhard Riemann, matematičar čiju hipotezu još uvijek odgonetaju najveći umovi svijeta, s kojim sam se prvi put sreo kad sam sreo Goldbacha i njegovu slutnju, a to je bilo u matematičkom trileru Apostolosa Doxiadisa naziva Stric Petros i Goldbachova slutnja prevedenu i izdanu u nas 2001. godine. Na taj su dan umrli još neki važni ljudi, poput Paula Valéryja i Guglielma Marconija. Čak i Pancho Villa.

 

Davne 1774. godine, 20. srpnja rodio se i Auguste de Marmont, Frédéric Louis Viesse, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, francuski general i istraživač, neko vrijeme zaposlen na rubovima francuskog carstva u doba Napoleona. Poznat je po Marmontovoj ulici u Splitu, jednoj od značajnijih ulica u smislu kasnijeg arhitektonskog oblikovanja središta grada, koja je poznata prvenstveno po ribarnici i sumpornom kupalištu koje cijelom kvartu daje jednu posebnu notu. Rodbina i poklonici će se tog dana sigurno sjetiti Dušana Bilandžića i Nam Jun Paika, Carlosa Santane i Frana Galovića, Gisele Bündchen, Sandre Oh i mnogih drugih.

 

Tisuću devetsto sedamnaeste, pred Oktobarsku revoluciju i pred pomalo nazirući kraj Velikog rata, od strane Jugoslavenskog odbora i ministarskog savjeta Kraljevine Srbije potpisana je Krfska deklaracija, okvir za jednu državu iz koje će nastati jedna druga država, a iz nje treća. Jugoslavija.

 

Okrugle tisućudevetstote godine, tog 20. srpnja nedaleko od Friedrichshafena poletio je prvi cepelin, lebdeća konstrukcija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, a već tri godine kasnije Ford je s tvorničke trake isporučio prvi automobil. Očito je taj datum značajan kad su putovanja u pitanju.

 

Maleni korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Jebiga Neile, čini se da unatoč odavno uteklima Vikinzima i Voyagerima, današnjim Couriosityjima, Roverima, i svima ostalima koji su slijedili nakon završene operacije Apollo 11, a kako vidimo danas kad gledamo prve i udarne vijesti s istoka Europe kao i one posljednje, meteorološke, od onog tvojeg koraka malenog za tebe i velikog za čovječanstvo nije ostalo ništa do li trag u prašini Mjeseca i kako stvari danas stoje, jedan od rijetkih tragova koji će u ovom svemiru još neko vrijeme ostati iza nas.