trg žrtava hrvatskih velikana

Svako vrijeme nosi svoje, rekli bi neki iz prošlog vremena. Obilježavanje svojeg postojanja na nekom prostoru normalna je ljudska potreba. Netko izgradi nešto, netko nešto sruši, netko tom mjestu promijeni naziv. Tko što zna i tko što može. A kad se sve to u određenom vremenskom periodu dogodi na istom mjestu, onda to može biti i zbunjujuće. Mijenjanje naziva ulica pogotovo može biti dosta nezgodno pogotovo ako se naziv seljaka po procijenjenim zaslugama nositelja naziva. Zato poštarima i drugim dostavljačima i taksistima nije nimalo lako obavljati svoj primarni posao. 

 

Nekadašnja Adžijina ulica nedaleko Trga žrtava fašizma danas je Ulica Kneza Borne, a nekadašnja Ulica Kate Dumbović na Trešnjevci danas je Adžijina. Mjesecima pa i godinama to je preseljenje ulice blio košmar, noćna mora i utjelovljenje Strave u ulici brijestova i poštarima i dostavljačima i mnogim drugima.

 

I Trg žrtava fašizma, mnogima poznat po Džamiji, Meštrovićevom Domu hrvatskih likovnih umjetnika i po sjedištu HDZ-a i po sjedištu pravomoćno osuđene koruptivne i kriminalne organizacije, nekadašnji je Trg N, poslije je bio Trg Petra I. osloboditelja (misli se na Karađorđevića), kasnije se zvao Trg III pa Trg Kulina bana i nakon toga Trg žrtava fašizma. U jednom je novijem periodu, devedesetih godina prošlog stoljeća, taj trg bio čak i Trg hrvatskih velikana, ali mu je strujanjem vjetrova novog milenija vraćen predzadnji naziv i od tad je Trg žrtava fašizma Trg žrtava fašizma.

 

A Trg hrvatskih velikana? Trg poznat prvenstveno po Kovačićevoj zgradi Hrvatske narodne banke unutar koje su uredi guvernera Hrvatske narodne banke i mnogih njegovih suradnika? Trg hrvatskih velikana nekadašnji je, kronološki gledano, Trg Burze, Trg minhenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića, pa jedno novije vrijeme opet Trg Burze, to u doba dok je Trg žrtava fašizma nosio naziv Trg hrvatskih velikana, a nakon toga, sve do današnjih dana Trg hrvatskih velikana je Trg hrvatskih velikana.

 

Zbunjujuće? Naravno. Mislim, naravno da je dosta zbunjujuće to mijenjanje adresa, a zanemarimo li mnoge druge ljude i razloge traženja određenih adresa, posao poštara, taksista i dobavljača može biti prilično nezgodan unatoč automatizaciji i digitalizaciji. Dok trepneš okom može ti se dogoditi da pri isporuci pošiljke zamijeniš, rećemo, Trg hrvatskih velikana i Trg žrtava fašizma, a HNB sa Trga hrvatskih velikana od jedne nacionalne središnje banke iz eurozone posudi nekih 350 tona novčanica eura za distribuciju banaka radi predopskrbe i opskrbe građana i poslovnih subjekata. Silna je to količina tona, kamiona, a i čak GPS može zakazati.

 

O svemu više na:

"Stiže nam 350 tona novca! HNB će prevoziti blindiranim vozilima novčanice eura, zna se otprilike kad i kome"

 

https://bit.ly/3cGDJGV

billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

crveno i crno

- Iza svake uspješne žene...
- Trebalo bi možda ipak napisati "iza svakog uspješnog čovjeka", jer čovjek je i žena, čovjek i muškarac, al bi se onda mogli neki buniti zbog roda imenice čovjek... a opet... mačci se ne bune kad ih ko podvrstu zovemo mačkama, kuje se ne bune kad ih ko podvrste zovemo psima... blago li se govedima. Nego, šta si htio reć?
- Iza svake uspješne žene stoji gomila znanja, truda i rada.
- Ja bih, gledam fotku, dodao i: i iza nje cijelom špageterijom povezana gomila tehnoloških pomagala, a ispred i kamara diskova i mrvica sreće. Sreće da se rodila i školovala u ovo doba kad joj je omogućeno postići sve što jest.
- Slažem se, mrvica sreće. Jel ne misliš da će neki ovo "uspješna žena" zatrolat?
- Znam da će nekima i to past na pamet, al postoji generički lijek za takve pojave: ban, blok i slični preparati.
- A lista sve duža i duža.
- Neka. Nego, zamisli koliko je tek pametnih i vrijednih ljudi, kao što je ova Katie Bouman, završilo u nižerazrednom Vratniku?
- Jebiga, Priroda očigledno igra igru velikih brojeva. Za sad još uvije drži preko 51%. Evo ti, pogledaj, jučer u svijetu: fotka crne rupe u svemiru ipak je puno bitniji događaj od jučerašnje splitske crne rupe. I svijetliji.
- Je, al osim u ovim krajevima. Ovo ovdje, džabe nama naši svijetli trenuci, definitivno i nije relevantan uzorak ljudskog roda. Ima takvih mjesta još, al mene brine ono u kojem sam.
- Slažem se. A opet, ​nije sve tako crno. Ima i crvenog. Jes vidio kako se hadezeovska vrhuška ​u Zagrebu 10. travnja ​poklonila komunistima?
​- Nije komunistima, nego Kinezima.​
​- Imaš pravo​. Onda se ​​možda nadaju da su ov​​o neki metkovski Kinezi.
​- Ne nadaju se ničem osim parama.
- ​Uh. jebote, al odlutasmo.​ Ko guske u magli.​
- Uvijek isto.
- I opet se uhvatim da pričam sâm sa sobom.
- I ti?

paradigma o paradigmama

Kad te raspizdi petparački tekst prepun paradigmi dok govori o paradigmama, članak s portala koji je na jednom mjestu odlično okarakteriziran kao portal Dnevno za siromašne.

Ajmo redom, kako bi rekao autor.

"Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost."

Nije u Jugoslaviji bilo iPhonea, i nismo imali laptope. Laptopi su svijet ugledali osamdesetih i nisu bili namijenjeni osobnoj upotrebi, a Apple je osamdesetih na tržište izbacio stolna računala naziva Lisa (Lisa Jobs ili Local Integrated Software Architecture, kako vam drago), Lisa IIe i Macintosh. Jedan smo imali u školi, a drugi je imao, pričalo se, jedan profesor koji je i inače na osječkom ekonomskom faksu vodio informatički odjel). Mobiteli su bili stvar SF-a. Bilo je Spectruma (ZX) i Comodoraca (C64), no kako su nove tehnologije tek uzimale maha, ove su igračke bile ne još dovoljno interesantne najđširim masama mladih, a bile su i skupe. Fanta mi nije bila napeta, ali sam povremeno dobivao limenku Coca Cole i to je bio praznik. S obzirom na kvalitetu proizvoda, sreća da je nije bilo više. A bilo je, samo u bocama. Nekada je bila kriza u svijetu, i bila je kriza i u Jugoslaviji. Danas je u Hrvatskoj blagostanje. Limenki Fante i Coca Cole u svakom kontejneru. Potvrđuju beskućnici, umirovljenici i nezaposleni.

"Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti."

Nacionalizam. Nama u školi nije bilo bitno tko je što, slavili smo oba Božića i Ramazan, družili se i tukli zbog lopte, autića ili zbog prestiža, a ne zbog toga što se netko zove Ismet, Nebojša ili Zlatko (to su bila tri nerazdvojna predškolska i osnovnoškolska druga dok ovaj potonji nije odselio). Vjerojatno ga je bilo, nacionalizma, ali ga je Broz uspijevao zauzdati. Obračun s neprijateljima države nije bio ništa brutalniji nego u drugim državama svijeta, od zapada i SAD-a do istoka i SSSR-a. Ne treba zaboraviti da je razina ljudskih prava, pogotovo onih koji su se ogriješili o zakone, bila na prilično niskoj razini u odnosu na današnje doba kad nam cvjetaju ruže dok nas jebu anonimni sadisti skriveni iza telefonskih brojeva HEP-a, Vodovoda i kanalizacije (više ove druge), RWE-a, T-HT-a, VIP-a, Gradske plinare i Holdinga. Naravno, te cvjetajuće ruže puno bolje uspijevaju u vrtovima kriminalaca visoke klase, kodiranih imena u etablirane slojeve društva.

"Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa."

Droga i alkohol? Droga je bila pojam iz članaka o svjetskim estradnim zvijezdama, a alkohol dostupan u svakom kućnom podrumu ili bifeu vitrine dnevnog boravka. Bilo ga je i u svakom dućanu. U tvorničkim pogonima je bilo zabranjeno konzumirati alkohol, pa su se radnici dovijali kako do njeg doći i kako ga prošvercati. Bio je zabranjen iz sigurnosnih razloga. Danas alkohola nema u tvorničkim pogonima. Nema alkoholizma u tvornicama. Nema ni radnika u tvornicama. Nema ni tvorničkih pogona. Inače, za razliku od alatničara, biti PiaR znači stvarati nove vrijednosti.

"Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica."

O smrti Josipa Broza Tita izjašnjavati se kao o prisilnom žaljenju za nekim nepoznatim popišanim starcem je u najmanju ruku degutantno i pokazuje razinu autora napisanog, inače suvlasnika tvrtke koja se bavi PR-om, pablik rilejšnom, to jest odnosima s javnošću. Sve čestitke vjernim mu klijentima!

Fizičko kažnjavajne u školi? U svih osam godina osnovnog i četiri srednjoškolskog obrazovanja u dvjema socijalističkim republikama, u to mračno doba komunističke inkvizicije na kraju kojeg sam odbio biti učlanjen u partiju i ništa mi se zbog toga nije dogodilo, vidio sam dva pljeskanja po potiljku, jedno povlačenje za zulufe i jedno šibanje po prstima. Četiri fizička kažnjavanja u dvanaest godina obrazovanja u prosjeku sa tridesetak učenika u učionici. Stvarno svakodnevno. Imao sam očito nevjerojatne sreće da su me u školi podučavali rijetki mirotvorici onog doba. Danas, svako malo svjedočimo o zlostavljanjima koja proživljavaju učitelji i nastavnici. Jer, nekad su roditelji s pedagozima radili na našem odgoju, a danas roditelji vjeruju svojim princezama i prinčevima od djece u tolikoj mjeri da su spremni i fizički nasrnuti na učitelje koji njihovu djecu pokušavaju naučiti vrijednostima koje bi im trebale biti važne u životu.

"Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima."

Usporediti Tita i Hitlera na ovako banalan i maliciozan način vukući paralelu Hitler Jugenda i pionira može samo netko zločest i isfrustriran. Tko zna što bi čika Freud rekao.

"Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat."

Ne, nismo gledali Youtube (vidi gore početak), niti smo trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Šunda i petparačke glazbe je bilo, starlete su bile samo po magazinima tipa Arena (Start je bio ipak ozbiljna kategorija), dok su dnevne novine izvještavale o tome gdje po svijetu luta drug Tito, što se događa na istoku i zapadu, a što u prijateljskim i nesvrstanim zemljama. Danas je svaka tiskovina pretvorena u dnevni isprdak tipa Arene, prepuna je nepismenih žutocrnih tekstova o poznatima koji su poznati po tome što su poznati, o vladajućoj oligarhiji i njihovom potomstvu. O putovanjima svijetom državnice nema baš puno. Niti je tko treba, niti je tko zove. Osim glavnih poslodavaca. Kad je koriste kao poštaricu za ovaj balkanski zaselak Europe i svijeta. Glazba je, strana, dolazila s par mjeseci zakašnjenja, ali Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, kao i ostale kuće (PGP RTB, Helidon, Diskos i drugi) s polica su nam nudile svjetska glazbena imena i ista smo mogli slušati i kod kuće, u svoja četiri zida, i po diskotekama, klubovima i kafićima. U dvanaest godina školovanja u mračnom dobu nisam doživio niti jedan poziv na ubijanje neistomišljenika, niti nalik onome koji su djeca doživjela na vjeronauku u jednoj osnovnoj školi. Možda je razlog tome što nisam išao na vjeronauk.

"Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati."

Osim Zafranovića, gledali smo "sa školom", i Banović Strahinju Vatroslava Mimice. Krvav film da krvaviji nije bila ni Bulajićeva Kozara, ni Delićeva Sutjeska, ni svi filmovi Hajrudina Krvavca zajedno. Danas, na sreću, djeca gledaju samo Teletubiese. Propaganda? Da. Baš kao i skoro cijela svjetska filmografija. Počev od prvih ruskih, njemačkih i američkih studija i veličanja nacija do današnjih korporativnih uradaka skrivenih u scenarije i kostimografiju po narudžbi investitora.

"Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti."

Jest, imali smo u Jugoslaviji u školi i predmet marksizam, i TIPSS, teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, i općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, ONO i DSZ, ali smo imali i po tri-četiri sata matematike i maternjeg, kako god i kako gdje da se tada zvao, imali smo i domaćinstvo i prirodu i društvo. I nismo imali rupe u nastavi jer nismo išli na neki fakultativni, proizvoljno birani predmet uvaljen usred rasporeda jer se tada fakultativna nastava odvijala nakon ili prije redovne nastave, osvisno o smjenama. I da, vjeronauka nije bilo u školi. Bilo ga je tamo gdje je i pripadao, u crkvi i džamiji, koje su gle čuda, bile aktivne i nisu bile spaljivane.

Nije ono vrijeme bilo ružičasto, daleko od toga. Ružičasta je tada bila boja pudinga od jagode i maline, boja filova u kolačima, boja cipela članova Bijelog dugmeta. Ali, iako globalno živimo u najboljem svijetu do sad, nije bilo tako beznadno kako danas u ovom zapećku svijeta jest. Očito da 45 godina torture nije bilo dovoljno da se iskorijeni zarazna bolest zvana mržnja među ljudima, hranjena besprizornom pohlepom, gramzivošću, beskrupuloznošću i drugim najnižim strastima. A taj virus je i danas još živ i za sad laboratorijski kontrolirano hranjen.

Za kraj. Indoktrinaciju Titom i partijom iz Jugoslavije, Hrvatska je naslijedila indoktrinaciju zastavom, nacijom i vjerom, Franjom Tuđmanom i njegovom partijom. Nostalgija? Da, za propuštenim prilikama koje su nam se kao zajednici nudile, ali smo ih, tako masovno idoktrinirani, uspjeli propustiti, i sve zajebati. I naravno, nostalgija za bezbrižnim mladim vremenima kad je svijet samo nas čekao. Da nas upozna u najboljem svjetlu.

(originalni tekst autora na portalu Liberal.hr nosi u adresi sufiks: clanak.php?id=1566&p=1)

HDZ-ov župan pao dok je brao masline

"HDZ-ov župan pao dok je brao masline..."

Pročitaš naslov i šta? Do tu su nas neki pojedinci doveli da odmah pomisliš da je u pitanju kriminal, šta drugo. Već i bez pročitanog članka vidiš specijalce kako se šunjaju kroz maslinik pa tog hadezeovca love ko starog Korleonea, jer ti se nekako čini da to mora biti neki stariji hadezeovac, ovi mlađi bi bili vjerojatno lovljeni po koncertima Princea ili Michela Jacksona pa čak možda i Freddieja Mercuryja. Love starog hadezeovskog lisca sigurno zbog pronevjere državnog, odnosno županijskog novca, misliš dalje i zamišljaš kako je županijske poticaje usmjerio na ženin maslinik, od sina otkupio zemljište, svježe službeno prenamijenjenog iz njive u građevinsku parcelu, radi izgradnje nove ceste suspektne trase, ili zbog podmićivanja, mito koje je objeručke prihvaćao sa svih strana ne bi li uhljebio kakvog nestašnog i školski nedovršenog derana iz susjednog sela ili ulice, ili zbog nasilja u obitelji, zbog zlostavljanja svih ukućana i fizički i likovno i muzički.

Sve to pomisliš prije nego pročitaš prvu rečenicu iz koje shvatiš da je nesretnik, pošten čovjek, župan i hadezeovac pao s masline dok je brao, a šta drugo nego masline, i gadno se ugruvao, rebra napukla, a kasnije mu pomogao, idilično li je ovo, doktor koji je esdepeovac. I svi će se sretno i lijepo živjeti i... skoro sam se zaigrao pa napisao kako su se vjenčali i da sam na svadbi pio vina i da mi je od toga jezik još uvijek, eo, mokar. Hoću reć, jel vidite kakvi smo? Jel vidite vi kako, a sve zbog nekoliko pojedinaca, zbog jedne šačice zločinaca i kriminalaca koji su zalutali u politiku i baš tu stranku i uz svestranu pomoć medija, cijelu jednu poštenu organizaciju stigmatiziramo do te mjere da je to strašno. Jel vidite, a?

ako ovo potraje

​

Ako ovo potraje, mislim lokalno, ne globalno, a nema logičnog i političkog razloga da čovjek povjeruje da neće jer entropija je neumoljiva, uskoro bi nas, jednog proljetnog sunčanog jutra s naslovnica svih novina po svim kioscima i svih portala po svim internetima mogla dočekati udarna vijest: premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković osnovao Povjerenstvo za propitivanje ispravnosti Drugog zakona termodinamike, a sve zbog nemalog broja zločina prema Hrvatima koji su se dogodili nakon njegovog proglašenja. Bit će u naslovu nejasno jesu li se nakon proglašenja Drugog zakona termodinamike dogodili zločini ili su se dogodili Hrvati, no s obzirom tko će te naslove napisati i tko će ih prepisati, kompilirati i propustom zaboraviti izvor navesti, dvojba uopće neće biti sporna.

Malo ispod tog i takvog naslova, stajat će kratko i umirujuće objašnjenje za široke hrvatske narodne mase: u povjerenstvo je premijer osobno izabrao provjerene strukovne stručnjake: ministra znanosti i obrazovanja, ministra obrane, ministra bratstva, ministra prometa i veza te hrvatske povjesničare, stručnjake za period nakon proglašenja Drugog zakona termodinamike.

Onima usplahirena srca i nemirne duše koji uvijek žele pročitati i saznati nešto više, na raspolaganju će biti i nastavak objašnjenja. Pisat će malo niže i sitnijim slovima da je premijer odlučio osnovati povjerenstvo nakon opetovanog vremenskog diskontinuiteta koji se događa u državi u posljednje vrijeme i koji su osnovica za propitivanje ispravnosti navedenog zakona. Naime, stajat će dalje u tekstu, izbijanje tolike količine prošlosti danas, u pitanje dovodi krucijalne zakone fizike, a rezultati rada povjerenstva pomogli bi u razrjašvanju mnogih povijesnih nedoumica. Sve to će naravno, za dobrobit prošlosti, biti na raspolaganju ne samo Hrvatima u Hrvatskoj i dijaspori, nego će o svemu biti obaviješteni svi, kako Amerikanci preko svojeg veleposlanstva, tako i sav ostali svijet, cijelo čovječanstvo.

Za kraj, pisat će kako je i predsjednica Republike Hrvatske pozdravila ovu hvale vrijednu inicijativu te iskazala podršku premijeru i cijelom povjerenstvu, te da se nada kako će, unatoč svim dosadašnjim zakonskim preprekama i poteškoćama, veliki znanstvenik i još veći dokazani prijatelj Hrvatske, Helmut Isaac Newton konačno moći kupiti Apple koja mu pripada po sili zakona, odnosno gravitacije.

sabor

tomica u zemlji čudesa

​

Jebeno je živjeti u paralelnom svijetu. Taština nije nešto s čim se lako nositi, a u kombinaciji s pohlepom i zaljubljenošću - pogubna je.

Trežili su da odstupi s mjesta potpredsjednika Vlade. Ništa više. Samo to. Uz neke sitne dodatne posljedice. Malo manje priliva novčanih sredstava, malo sramote u svijetu koji ga se ne tiče, i vrlo vjerojatno, u svijetu koji ga se tiče - manje seksa.

I odstupio je. Ne baš odmah i ne baš samo. Prije toga je razjebao Vladu u kojoj je njegova stranka imala većinu, Sabor u kojem je njegova stranka sa satelitima također imala većinu, natjerao na raspuštanje, a povukavši se s mjesta predsjednika stranke ostavio vukovima komadić mesa oko kojeg će se poklati.

Nadam se da ćemo ujesen moći reći kako bi mu zaslužnom trebalo dati ulicu. Rećemo Smičiklasovu. Ili mu čak podić spomenik. Ako ne na Trgu žrtava fašizma, onda možda na Iblerovom.

drk i nedrk

dišeš?

Ne prođe dan bez neke hajke. Ovi crveni gubitnici samo podmeću klipove pod prave hrvatske noge. Od prvog poteza pravom hrvatskom metlom nesmiljeno traje pobuna radi pozicioniranja robnih marki na tržište i rodnih marki na tvrdište. Čuvara državnih mošti. Čim se krene u čišćenje javne hrvatske državne dalekovidnice i jednako tako javne središnje hrvatske državne krugovalne postaje s pripadajućim satelitima od kojekakvih demonskih, mračnovremenskih, diktatorskih, antihrvatskih i antikršćanskih, jednopartijskih i antifašističkih elemenata, sve radi postavljanja pravih hrvatskih stručnih i profesionalnih domoljuba na pozicije s kojih je moguće održavati i kontrolirati visoku razinu odanosti i pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću javljaju se aveti komunističke prošlosti.

A ponovo je krenulo huškanje javnosti radi naplate pristojbe za gledanje i slušanje Hrvatske radiotelevizije putem elektroničkih sokočala. Već i peticija osvanula! 

Odmah se u tim napadima na utvrdu hrvatski objektivnog i hrvatski profesionalnog novinarstva javljaju dežurni borci, komunistički rudimenti. I u prvim redovima su, tko bi drugi - kojekakvi umjetnici, penzioneri i studenti. Sve sama parazitska dangupčad što visi na državnoj da prostite, kako bi to rekao jedan dežurni hrvatski filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar - sisi. Bune se između ostalog i jer će svi morat  plaćat radiotelevizijsku pretplatu. Pa šta!? Jel imaju svi te pametne telefone i te pametne televizore, pametne vešmašine i frižidere, da ne velim perilice i hladnjake?! Imaju! A ako imaju, onda nek i plaćaju!

I ne samo to. Trebalo bi se ugledati na Hrvatsko društvo skladatelja i njhov ZERP, mislim ZAMP jel, pa kako kupnjom jednog cedeja ili devedeja postaješ kriminalac koji samo čeka prvu priliku za spržit najnoviji album  Severozge, Škore, Parnih fosila i drugih perjanica hrvatske estrade pa te zato odmah sankcioniraju pristojbom izraženom u dekriminalizirajućem postotku (bit će, učilo se od najboljih). Onda ne bi bilo jel imaš teve, mobitel il kompjutor. Imaš uši - možeš čuti, imaš oči - možeš gledati. Imaš resurse i zato - plati. Ko ti kriv što nemaš para za malo prijenosno snubilo il za nešto veće. Slabovidnost? Nagluhost? Nema ispričnice, nije to ratna komisija za invalidnost. Imaš hrvatski zdravstveni sustav pa se odi lijepo liječit.

Dišeš? Plati jebenu pretplatu.

hrvatska radiotelevizija

Subotnje svibanjsko prijepodne. Ptičice iz parka, auti sa zelenog vala...doručak, kava i to.

Zvono na vratima se nonšalantno oglasi. Otvorim vrata, a pred njima lik u trapericama i gornjem dijelu trenirke, kao da će sa jednodnevnim zakašnjenjem na proslavu Prvog maja u Maksimir. U rukama mu fascikl. Ipak ne ide u Maksimir.
- Dobâr dân.
- Dobar dan.
- Prezime Križân?
- Je.
- Znate, malo ću Vas zâsmetati. Jâ sam sa Hrvatske râdiotele...
- Nećete zasmetat. Do vi đe nja.
Zatvorim vrata i nastavim razgovor s kavom.

Ne plaćam televizijsku pretplatu. Za to nemam razlog. Nemam ni televizor. A i da imam, odakle mi? Šala. Da imam, ne bih valjda HRT-u plaćao, kad kak stvari stoje, mogu i HDZ-u.

bilaterala

​​Zagreb - Monte Carlo, četvrtak, 30-04-2015 

Posljednje mučke objede od strane dijela građana Republike Hrvatske nagnale su predsjednicu Grabar Kitarović da okrene ploču i promijeni adresu.

Optužbe o izbjegavanju plaćanja poreza u najvoljenijoj domovini, kako bi što ve ći iznos njezina izbornopredsjedničkog honorara završilo u džepovima potrebitih, da bi izbjegla optužbe političkih protivnika te nedoumice ostale stoke sitnog zuba, Grabar Kitarović oštro odbacuuje kao neutemeljene jer se ipak radi o povratu uloženog početnog kapitala u kampanju.

Nakon konzultacija sa vrhunskim umirovljenikom i volonterom, savjetnikom predsjednice Republike Hrvatske za ustavna pitanja i tekuću problematiku Vladimirom Šeksom, Grabar Kitarović će, a nakon dobijene odbijenice od bivšeg češkog europarlamentarca Vita Jedličke, utemeljitelja i oca ​srednjeeuropske i ​podunavske ​države Liberland, ugledavši se na svoje tenisačke sportske idole, svoje prebivalište prijaviti u Mon te Carlu.

U ime dobrodošlice, Grabar Kitarović će u prijateljskom i sitnooporezivom posjetu dočekati princ od Monaca Albert II osobno. Kao znak zahvalnosti, Grabar Kitarović će, po savjetu kardinala i nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića, monegaškog princa pozvati na otvaranje vemenu i situaciji arhitektonski i dizajnerski prilagođenog zdanja crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu.

java

Nakon subote, dva slobodna dana. U utorak se prije podne, unatoč polugodišnjoj prašini na oknima prozora i spuštenim roletama, probudim obasjan suncem. Izađem na balkon i pogledam na ulicu. Vedri ljudi šetaju nogostupom. Taksist sa crnožutom oznakom zaustavlja vozilo i majci ruku punih pretrpanih cekera pomaže pregurati dječja kolica po pješačkom prijelazu. Umjesto snijega travnjakom se u parku prosuli jaglaci i kukurijek. S radioprijemnika se eterom širi milozvučje Griegova Peera Gynta. Na nebu ni traga oblacima, ni traga chemtrailesima, ni zrakoplovima također. Nalik Sergeju Eisensteinu portir Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pozdravlja razdragane korisnike pučke kuhinje iz parka preko puta... 

Samo malo... Taksist? Eisenstein!? Portir?! Razdragani pučkisti! Grieg... ma da...

Osjetim neki potmuli pritisak u dnu abdomena. Mokraćnom mi mjehuru pristiže kap koja bi mu mogla preliti čašu strpljenja. Otvorim oči, a pred očima mi, što bi drugo - mrak. Iz popodnevnog sna, tražeći izlaz u nuždi pod pritiskom unutarnjih organa, probudih se već u sumrak siječanjskog ponedjeljka. Samo, ne znam koje godine.

perwoll

izložba

Sinoć u prolazu navratio u Gretu na izložbu. U prolazu. I ja i naziv izložbe u Greti. Gužva. Nišposebne fotografije i mnoštvo ljudi, mnoštvo nepoznatih u odijelima. Jedan mi poznat. Bivši ministar farbanja tunela. Fotografije su kćerine. Crnobijele.

pregled dana

Zagreb, 27. ožujska 2014. 

Nakon što je iz medija, Navodnih novina, doznao za sramotnu odluku o poništenju titula i protjerivanja iz hrvatske akademske zajednice, a sve pod pritiskom raznoraznih antifašističkih, komunističkih, antikršćanskih i informbiroovskih interesnih skupina, glavni tajnik stranke i šef izbornog stožera HDZ-a za lokalne izbore, donedavno zamjenik ravnatelja policije zadužen za krim-policiju, specijalnu policiju i Centar za forenzička pitanja te zastupnik u Saboru, Milijan Brkić, sa odabranim je kolegama odlučio osnovati HDAZ(U), Hrvatsku demokratsku akademsku zajednicu u zagradi u. Kako se doznaje iz krugova bliskih izvoru, slogan HADZU-a bit će: "Profesor i inžinjer u Rvackoj, doktor u Švici i Austriji". Kako za upravo atributirane medije sâm osnivač izjavljuje, vjeruje u Boga i rapidno povećanje članstva te prelazak mnogih demokrackih snaga iz redova akademske zajednice u HDAZ(U). Isti čin očekuje i od samog vrhovnog vođe Organizacije.

Prateći trendove zagrebačkog preduzeća Pravosuđe Export d.p.o., varaždinska ispostava tog gospodarskopravosudnog mastodonta ponukana dobrim poslom u središnjici i poučena lošim poslovnim potezima iz predgrađa metropole loše argumentiranog zastarjelošću modela proizvoda, nastavila je trend izvoza umirovljenika iz Hrvatske. Glasnogovornica varaždinske ispostave ove cijenjene hrvatske tvrtke iskazala je potpuno zadovoljstvo ovim poslovnim potezom čime se održava trend povećanja izvoza u prvom kvartalu ove fiskalne godine.

Premijer Milanović potvrdio je glasine kako će Vlada, po uzoru na gradonačelnika glavnog grada svih Hrvata i gostiju, potaknuti potrošnju vode u Osijeku i Poreču jer poticanjem potrošnje omogućuje se vrtnja osnovnih sredstava te automatski povećava i promet u kanalizaciji. Sredstva, kako kaže, neće biti namaknuta iz povećanja vodnih naknada koje je, povećanje, nastalo kao posljedica ovogodišnjih poplava, jer će ta sredstva biti preusmjerena na poticanje autoindustrije i svemirske tehnologije, već će iskoristiti novonastale ​​ rupe u rebalansu i to pod stavkom tekući tročkovi u zdravstvu. U sklopu predviđenih radova na proširenju mreže vodovoda za građanstvo, postoji i mogućnost nicanja fontanama na trgovima, no premijer se ogradio od insinuacija kako su za konzultantske usluge isplaćeni honorari bivšim partijskim kadrovima sa Peščenice.

Izvjesnog Z.M., M. Ć. B., stjeravši ga u K., retorički nabio na isti.

presuda

​​​Hrvatsko pravosuđe, na zamolbu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstva obrane, izmijenit će kazne prvostupanjskih presuda doktoru Ivi Sanaderu i pojedincima koji su se skrivali u skutima poštene parlamentarne domoljubne i bogobojazne stranke Hrvatske demokracke zajebnice. Namjesto zatvorskih kazni koje bi dodatno opteretile ionako prenapučene hrvatske kaznionice, primijenit će mogućnost pretvorbe istih u dobrotvorni rad. Doktor Sanader bit će raspoređen na odjel neuropsihijatrije u Kliničkom bolničkom centru Sveti Duh, Branka Pavošević i Nevenka Jurak svoju će karijeru dobrotvornog rada započeti u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, dok će Mladen Barišić biti raspoređen na Rebro.

Kako prenose zagorski mediji, Ivan Jarnjak neće podnijeti žalbu na presude, Ratko Maček također, dok izvori bliski Trgu žrtava fašizma javljaju kako se posljednji precjednik organizacije ne osjeća najbolje.

Ne bi li sprali ljagu te vratili poljuljani ugled i dio pokradenog novca, članstvo organizacije za koju su mislili da je politička stranka, njih dvjesta tisuća, prijavit će se, a sukladno članstvu Hrvatske u OTAN-u i potpisanim protokolima za izvanredne situacije u svijetu i okolici, za trosmjensko sudjelovanje u mirovnim misijama i to prvenstveno u intendantskim službama, konkretno povećanje kvota pomoćnog kuhinjskog osoblja na poslovima guljenja krumpira i luka. Isntrukcije novom kadru davat će profesor Petar Čobanković koji je za ovu priliku izjavio: "I šišanje i guljenje su metode koje mi prakticiramo godinama tako da će instrukcije biti kratke i efikasne."

Iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje javljaju kako će odlaskom provjerenog HaDeZeovog članstva u NATO misije biti oslobođena radna mjesta za nezaposlene, čime će posredno biti rasterećen njihov zavod te će biti primorani otpustiti višak radne snage što neće bitno utjecati na tendenciju pada nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj u 2014. godini, a čime će biti ispunjeno jedno od predizbornih obećanja stranke na Vlasti.

Vraćeni ukradeni novac, ako ga uopće bude, bit će uplaćen u državni proračun i namijenjen nabavi novih vozila za potrebe pojedinih ministarstava i članova Vlade.

svinje, biseri i ostalo...

Ajd što su razjebali komunističku revoluciju, nije to za svakoga, ali i industrijsku će.

 

pozdrav sa godišnjeg

Dragi Ivane,
More, piva, koke, množina, jednina,...
Godišnji je super i bez imalo vitra...
Pozdrave sa Jadrank Jadrana šalje ti
Tvoj Ivo