pita od bureka

Ne znam ja kako to funkcionira, to sa snovima, koji su sve parametri da ih se pokrene i u kojem će smjeru ići, ali da im je uz ono pročitano upravo prije spavanja, pogonsko gorivo i hrana. 

Elem, probudio se, doručkovao i uz kavu pročitao tekst jednog književnika na osvrt jednog jezikoslovca o nazivlju izvjesnih jestvina u novoobjavljenoj knjizi, a potom i jezikoslovčev smislen odgovor na prozivke kojih u tekstu onog prvog ne nedostaje, ne fali. Radi se o pitama i burecima za koje se onaj prvi uhvatio ko pijan plota. Krucijalno lingvističko, sociološko, ako ne i antropološko pitanje sadašnjosti, a možda i budućnosti i opstanka i nacija, i država i jezika. Ja jezični laik u jednog od njih vidim ladanovsku predanost poslu, a u drugog tešku ambiciju. Da skratim, poslije kave se ispružio u položaj morske zvjezdače, malo da se istegnem i duboko nadišem, ali taj položaj lako prevari, oči kapci pokriju, umjesto bijeline stropa, zacrvene se kapilare od jutarnjeg svjetla...

"Ako nema nikoga od tih tvojih prijatelja iz djetinjstva odi, veli mi Josip, do nas prespavat. Jest u brdu, ali je lijepo. Prije toga svrati do Alije i njegovih, pojedi nešto kod njih i uzmi ključ. To ti je zadnja kuća prije uspona."

I ja napravih tako. Kad se prođu brezanski bazeni i dom zdravlja, dođe do škole i prijeđe na lijevu stranu ulice, dugačak je i strm put u brdo, skoro kao zagrebački Šipki. Prije nego li počne ozbiljnija uzbrdica, niz je kuća na široko postavljenih, skoro pa razbacanih. Dođem do posljednje, niske prizemnice s ogradom koja svojom visinom više označava i podupire cvijeće nego što ograđuje, uđem u dvorište. Pozdravlja Alija, pozdravlja i gospođa Aida. Iza kuće dječja graja, meketanje i mukanje. Donese Aida preda me tanjur s komadom janjetine na kosti i komadom bureka. Probam jedno, probam drugo, čini se da je ovo put u raj. Čista big-bang epifanija jednog zakletog ateista. Pruža Alija ruku prema mojima u kojima mi komad bureka, i taman da ću ga zagrist, on pipa taj komad, malo stisne pa se polagano uzmičući nasmiješi: "Mehko ko duša, pravo". Začuđenog njegovim diranjem hrane pred ustima mi, uzima tanjur ispred mene i odnosi ga iza rijetke živice kojom je veranda odvojena od radnog kuhinjskog stola, stavlja tanjur na pladanj, Aida na pladanj dodaje vrčić s vrhnjem i malenu zdjelicu s češnjakom pa se ponovo uhvati mesa koje je do tad mijesila. Alija se s pladnjem vrati: "Ovako je bolje, vidićeš". 

I ne pita Alija je li dobra pita, ne pita ni je li dobar burek. Aliji je, a dade se zaključiti po nježnom osmijehu ispod kratkih brkova, drago da je sve dobro i da je meni dobro ma kako to dobro nazvali. Aidi isto.

I baš da ću... onda je zazvonio telefon. Hrvoje. Pita je li me probudio. Nije. Razmišljam. O čemu? Dragi tata, kako o čemu? O krucijalnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima prehrane: postoji li pita od bureka i ako za pitu pitaš, burečiš li za burek? Spustio mi slušalicu. I ja bih napravio isto da sam bio na njegovom mjestu.

knjižara kod pere

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike na tramvajskoj ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju umalo nikakvih poveznica osim u nečijim sjećanjima i perioda kad su radili.

 

Gordana i Pero su, omalena je mesingana pločica bila prišarafljena na stijenu šanka, davne 1973. godine otvorili pivnicu i gablaonicu u dvorištu Frankopanske 9. Da je to bila nekad i gablaonica mi mlađi znamo samo iz priča starijih gostiju. Iz kojih razloga su odustali od kuhinje i posvetili se kafe-aparatu i točioniku, nikad nisam saznao, a i nije me to baš jako zanimalo. U ono je gablaoničko doba, njihov susjed stari Mujezinović u istom dvorištu imao tokarsku radionicu koja se jadna nakon njegove smrti, u rukama njegove djece tražila i mijenjala namjenu od biljarskog kluba do frizeraja. Mi mladi studenti smo nerijetko zalazili u Donji grad koji smo od milja prozvali Zaborav. Jesmo li tamo išli zaboraviti ili smo tamo bili pa od bivanja zaboravili, ne sjećam se. Goga je uglavnom radila prvu smjenu, a Pero s konobarom drugu. Skoro svi njihovi konobari su, nema to veze što im je preko puta osim Gavelle i ugostiteljska škola, bili školovani konobari s dobrim iskustvom rada u ozbiljnim kavanama, restoranima i hotelima, konobari od kojih smo mi studenti mogli naučiti, i to uglavnom oni koji nisu htjeli učiti druge stvari, ponešto o pivu i o vinu, a nešto i o ponašanju gostiju u gostionici, restoranu, za stolom i šankom. Osim nas studenata i drugih probisvjeta, u pivnicu su zalazili i penzioneri, zvali smo ih našima i svakog utorka smo bili mirniji kad smo ih vidjeli sve na okupu. Utorcima su u većoj skupini dolazili i zboraši iz I.G.K., dolazili su poslije probe, a poslije nekoliko rundi i pred fajront znali su pustiti višeglasan glas. Naravno, u Zaborav su dolazile i eminentne kazališne veličine iz susjedstva. Uglavnom glumci s piscima. S glumicama puno rjeđe. Za nekih veselih večeri znali smo u mješovitim parovima baciti i koju partiju biljara. Inventar, a to se za mnoge tamo zapravo moglo reći, bilo je i nekoliko pojava s televizije i radija, kolekcionara starina i knjiga i drugih, manje ili više kontroverznih poduzetnika.

 

Burek na kolodvoru mitsko je mjesto gdje se osamdesetih godina prošlog stoljeća u bilo koje doba dana ili noći mogao pojesti vruć burek. Limena trafika na tramvajskoj stanici bila je velika da bi u nju stalo sedam-osam ljudi i nalakćeno na pultove uz staklene stijenke jelo burek. Vele neki da je tu buregdžinicu držao Braco iz Malnarove Noćne more, ali tog se detalja ne sjećam. Masni burek koji se uzimao "za ponijeti" bio je u masnom papiru, a sretnici koji su se, pogotovo u zimskim večerima i noćima, tamo zatekli burek su dobivali serviran iskrižan na plastičnom tanjuru uz pribor koji se sastojao od vilice rađene od neke aluminijske legure, lagane i savitljive i često se u nespretnoj ruci u kasne sate znalo dogoditi da poprime dalijevsku formu. Osim po svom osebujnom priboru, bili su poznati i po tome da su tepsiju bureka rezali na šestine. Okus njihovog bureka, nećemo se ovdje dati navući u rasprave o sastojcima jer sve dosta ovisi o geografskoj širini, bio je toliko intenzivan da sam ga jednom prilikom osjetio dok sam u sred noći stajao na okretištu tramvaja na Žitnjaku i slušao simfoniju Dopplerovog efekta koju su stvarali automobili na autpoutu.

 

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju nekih velikih poveznica osim u nečijim snovima.

 

Išavši s posla, a uredi su nam na Trešnjevci negdje kod Remize, radimo nešto s papirima raznih vrsta, danas sam predvečer odlučio svratiti kod Pere. Gužve u tramvajima su nesnosne i od svih tih natiskanih tijela gora je samo buka koju je proizvode. Uspijevam se na vrijeme dokopati izlaza i skoro pa iskočiti direktno pred Perinu knjižaru. Pero je ugostitelj Pero iz Frankopanske i ima knjižaru u kiosku buregdžinice na Glavnom kolodvoru. Knjižara s ozbiljnim asortimanom. Zvuči nevjerojatno, ali prolazak kroz ulazna vrata je neka vrsta zaobilaženja barijere. Interijer Perine knjižare, formom i veličinom strašno podsjeća na knjižaru Mladost iz Ilice 30. Prolazim pored jednog para. Djevojka sa srednje dugom smeđom kosom i naočalama tamnih okvira dečku objašnjava kako misli da bi ovdje mogla potrošiti brdo novaca. Pero u ponudi osim klasičnih knjiga ima i neke interaktivne: u dnu određenih stranica u tim knjigama moguće je instalirati neku od vlastitih personaliziranih aplikacija koje pomažu u pretraživanju i analizi. Čega god, ne pitajte previše. Uglavnom, sretan izborom, donosim knjige na pult, a Pero ih odmjerava naginjanjem glave u stranu, kao da zagleda bočnu stranu kakvog na kupnju ponuđenog auta, ili bicikla, ili konja. Preuzet će on te knjige, veli, ali mogu ih uzeti tek sutra kad ih Goga fakturira jer on sad za to nema vremena. Njegova izjava je apsurdna jer cijelo vrijeme samo stoji za pultom i pogledom prati ljude po knjižari, ali ta izjava nije predmet nikakve moguće rasprave - konačna je poput onog "uzmi ili ostavi" samo što u ovom slučaju ništa ne možeš uzeti do sutra. Vidno razočaran, poput djeteta kojem je iz korneta ispala kugla sladoleda na vruć asfalt, praznih ruku izlazim iz knjižare u toplo zagrebačko predvečerje čekati tramvaj broj šest. Problem je što u šestici nema toaleta... A možda je to i sreća.

 

prosvjedi eskaliraju

Sinoć, u sjeni događaja u koji su bile uprte oči svih Hrvata, zbio se nemili incident na za sada nepoznatoj lokaciji. Mladi aktivisti Stožera za obranu digniteta hrvatskog jezika, gramatike i pravopisa, pod okriljem nogometnotrgovačkih događanja razbili su službenu ploču - natpis iznad poznate ćevabdžinice i buregdžinice u okolici središnjice.

Poruka izaslanika Stožera za obranu digniteta hrvatskog jezika, gramatike i pravopisa bila je jasna i nedvosmislena:

- Nećemo Č u ćevapima i ne želimo K i Đ u buregdžinicama!

O daljnjem tijeku događaja bit ćemo izviješteni na vrijeme...