Pages

Showing posts with label duško radović. Show all posts
Showing posts with label duško radović. Show all posts

6 May 2024

zamislite

Zamislite da svaki put kad kažete ili napišete "zamislite", vi se sjetite Duška Radovića? Možete to zamislit? Sad zamislite sve ovo dalje.

Zamislite da po poslijekišnom predvečerju, u neki plavkasto crvenkast suton sporovozni vlak trećeg razreda stiže na zagrebački glavni kolodvor. Iz vlaka izlazim i pogledom tražim parkirani bicikl. Gradska se javna rasvjeta ljeska o mokri zakrpama prošarani asfalt iz kojeg na pojedinim dijelovima izviru kamene kocke. Nađem bicikl, sjedam na njega i krenem Branimirovom. 

Zamislite da u jednom trenu, a prošlo je ve nekoliko minuta, već sam kod Kraševe tvornice po kojoj cijela ulica miriši po čokoladi, shvatim kako nemam ruksak s kojim sam krenuo na put i da pomislim kako bi bilo najbolje nazvati kolodvor, prijaviti slučaj s konkretnim podacima: broj vlaka i relacija, posljednje sjedalo na lijevoj strani otvorenog vagona i opis ruksaka: neugledan malen ruksak od velura sadržaja beznačajnijeg i od njega samoga. Onda zamislite i da pomislim kako je unatoč formi i sadržaju možda bolje vratiti se pa ako je vlak još na peronu, provjeriti je li ruksak još na sjedalu na kojem sam ga ostavio. Jeste sve to zamislili? Jeste? Dobro. Sad to malo zaboravite jer idemo dalje.

Zamislite da ste u galeriji poput Grete u Ilici. Zamislili ste? Onda zamislite da u toj galeriji izložbu svojih minijatura (ne pitajte me kakvih jer ako ne znate, otkrit ćete na otvorenju) imaju Petra i Mejra? Jeste i to zamislili? Jeste? Da, malo je neobično, ali tko vas pita. E sad ovako. U galeriji su neke kartonske šljokicama oblijepljene mini kućice-dvorci, prozori na njima su s roletama griljama, a iza svakih grilja po dva su malena portreta. Jeste i to zamislili? Dobro. A sad u galeriju dodajmo par redova bijelih drvenih stolaca s naslonjačima, dodajmo neku miješanu ekipu što s televizije, što iz Daruvara, Krešo, Kruno i Oliva, i dodajmo još i Alema u zadnjem redu. Zamislili? OK. Od njega žicam cigaretu jer sam svoje dao nekom liku koji žuri u Samobor u posjet bolesnoj majci. Alem vadi neku široku kutiju Marlbora, dvostruko širu od uobičajene, nudi mi: "uzmi koliko ti treba, uzmi sve, imam to slučajno". Uzimam par komada jer možda će još nekom trebati pa nek Alem ima da ne moraju mene pitanjima maltretirati i odlazim do prozora. Sad zamislite da kroz prozor vidim Wartburg karavan i u njemu gomila djece, žena i muškaraca od kojih mi neki mašu i pokazuju na unutrašnjost auta. Zamislite sad da ja iziđem van, odem do auta, a unutra, zamislite, vidim svoj ruksak, otvoren i prazan, ali moj.

Jeste sve zamislili? E, vidite, za razliku od vas, ja to sve nisam uopće morao zamišljati. Ja sanjao.


11 November 2019

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.




The Beatles - Strawberry Fields Forever