Uđeš u tramvaj iz kojeg upravo izlaze tri oveća kontrolora, naravno bez karte, ti, ne kontrolori, sjetiš se priče o jednoj tramvajskoj utakmici između poznatog ti putnika i nepoznatog kontrolora o tome tko će i radi čega zvati ethernal affairs, zapravo policiju, a onkraj dana kreneš ponovo gledati taj ripani R.I.P.D. sa ugraviranim kineskim titlom jer si noć prije stigao odgledati tek kraj najavne špice, odgledaš ove noći film do kraja, sklopiš oko krevetnoj lampi, sebi obadva i odletiš negdje, kadli odjednom to negdje prepoznaš kao tramvaj i nisu tri oveća kontrolora na izlasku iz tramvaja, a ti na ulasku, već ti pokušavaš izać iz njega, a oni, onako robusni navalili unutra mimo uljuđena ponašanja kako prvo netko treba izaći da bi netko drugi unutra ušao, i ne daju ti van ni pod razno i još ti jedan ruku na rame stavi, na što ti popizdiš jer šta ti ima fizički ograničavati kretanje osoba koja na to nema pravo pa krene ona poznata o zvanju policije i usred tog prepiranja ti izvadiš mobitel i kreneš utipkavati 192, a ova trojica se odjednom izobliče kao da si ih krenuo propitivati Voight-Kampffovom metodom pa stanu bježati pločnikom i fasadama ko kokoši pred biciklom, a ti za njima!
Probudiš se. I dalje bez karte.
Probudiš se. I dalje bez karte.
