Čitam nedavno na nekom portalu tekst jedne naše sjajne književnice i
duhovite
kolumnistice, inače britka jezika i slova, prvo prema sebi, a onda s pravom, i prema svemu oko sebe. Čitam taj tekst i nekako mi atipično nježno to kako kori nekoga za nešto, tako nježno da bi pomislio da je majčinski, a znam da nije, Izgledalo je to kao da tepaš dragom kućnom ljubimcu koji je u dosadi osame na koju je bio jedno vrijeme osuđen, razbio vazu neke stare kineske dinastije s pepelom posljednjeg cara i njegovog kućnog ljubimca u njoj, i tepaš mu nešto kao: "buci, buci, poješće te vuci, ako neće vuci, probošće te turci", a ono drago dlakavo biće kurca ne razumije što mu govoriš jer pada na intonaciju i gleda te okicama nekim telećim pogledom punim sreće i ljubavi jer si se vratio kući. Podsjetilo me to, taj mekani nježni stil i na događaj od prije za mjesec dana će biti točno dvije godine, kad sam sedam dana prije onog zagrebačkog potresa postao i jedan od pionira samoizolacije. Nazvala me jedna predivna epidemiologinja, vidio ja nju nisam, ali mi je nekako na prvi kontakt bila i ostala predivna jer kakva bi, osim taktična i profesionalna, mogla biti osoba koja te nazove da ti javi da moraš dva tjedna čamiti u svoja četiri zida jer si neki dan bio u kontaktu sa u našoj državi umalo prvozaraženima od tada prilično nepoznatog virusa, a tebi dođe da je na kavu pozoveš. Kakav duh, kakav stil! I nježna i profesionalno autoritativna, i duhovita i strpljiva. Bez ikakvih mazohističkih pobuda, krasna žena. Ime joj nikad neću zaboravit. Doktorica Sanja Prlić. Eto upravo tako mi je izgledao taj odlični tekst na tom nekom portalu. Nježno, al ubojito nježno. Druga strana pera, reklo bi se.
Prva ili druga, prava ili kriva strana, pero je za mene malenog bilo jedno i jedino. Pero je dio perja, odjeća za ptice koju smo mi ljudi nekad znali stavljati u neke platnene vreće i tako ih napunjene stavljati pod glavu ili preko sebe. Jastuk i jorgan. Poplun. Imbotija. Hvala dragim Turcima i Nijemcima i Talijanima jer da nije njih, spavali bismo goli i bosi. Sa stinom pod glavom. Pero je bilo nešto nježno, nešto čime se mazi, miluje, nešto poput lahora, poput samog sebe, to jest pera.
Onda malo kasnije, par godina od onih večernjih razmišljanja u bakinom krevetu o tome kako su neki ljudi skidali te neke bijele ptice da bi nas bake mogle pokrivati i male nalagode jer su te ptice ostajale gole i moglo bi im biti hladno, shvatiš da je onaj čika Petar isto neka vrsta pera. Pero s velikim P. Prilično smiješno jer si zamišljao pero od dva metra s nogama i rukama. A malo je i zbunjujuće. Opet, cijeli svijet je svakoga dana sve više zbunjujući pa se čovjek i na to može naviknuti. Pero.
Prođe još neko vrijeme, dođe škola na red i tamo shvatiš da je i ono tatino Pelikan nalivpero, ono koje si rastavio da vidiš kako to unutra funkcionira, isto neka vrsta pera. Nalivpero. Stvarno, naliješ tintu u to nešto što se zove pero i imaš nalivpero. Logično ti je i jasno. Još je jasnije kad u starim filmovima o davnim vremenima vidiš tu i tamo nekog sjedokosog kako umače ono ptičje pero u bočicu s tintom, a tinta je ono što si ulijevao u tatino nalivpero da bi mogao slova pisati.
Naučiš rukopisno pisati slova i riječi, one iste koje već i za tvoje poimanje vremena dosta dugo prepoznaješ, naučiš i ono pismo u koje su se umiješala 2,3 broja i naletiš na novo pero! Netko se sjetio, iz tko zna kojeg razloga i tko zna u kojem jeziku onaj feder, oprugu bi neki koji se prave znali reći, prozvati perom! Alo! Alo!? Pero kao pero, pero pero jel, pa pero kao Pero i pero kao pero nalivpero, a sad još i pero kao pero, feder. Pa dokle to tako?
Dosta, sad već ozbiljnije dosta kasnije, radi se o cijelom desetljeću, ubojitost pera osjetio je tvoj srednjoškolski indeks kad ti je profesor Nino Babić, onaj koji je kvar na Apple II e Lisi, prvom školskom kompjuteru objasnio narodnom poslovicom: "tko je žurio, glavu izgubio, Jabuka žurila pa se pokvarila", zaključujući ocjenu probio list-dva indeksa stišćući perom podlogu pod krivim kutem. U prvom trenu bilo je to smiješno. Poslije si razmišljao o posljedicama zbog tako uneređenog dokumenta, dokumenta važnog pooput osobne iskaznice odraslih punoljetnih ljudi, dokumentom kakvim si htio dokazati da si to ti kad te milicajac zaustavio skupa s Papom i Čarlijem, dvojicom prijatelja i susjeda, kad si se odvaljen od prvog alkoholnog posrtaja ko letva od ograde vraćao sa svoje prve službene večere, one nakon drugog srednje, one nakon koje si još neko vrijeme bio zakleti antialkoholičar i zakleti i zadrti nepušač, dok te društvo nije pokvarilo. "Lične karte, momci", pitao je milicajac, a Saša i Kruno izvadište svoje, imali su ih jer su bili stariji od šesnaest. Ja sam tu tada ključnu obljetnicu trebao slaviti za koji dan. "Ja nemam ličnu", obratio sam se nepitan milicajcu, "ali imam svjedodžbu da sam prošao s pet". "Vodite ga kući, smjesta!", posljednje je što nam je drugo organ te noći rekao, pričaju mi.
Pero je, ne Pero, ne feder, nego obično ptičje pero, onako malo zašiljeno i u tintu umočeno batina s dva kraja, mač s dvije oštrice, ubojitije od puške. Perom se bocka, ubada, bode, probada. S druge strane, drugom stranom pera se maže, mazi, miluje. Perom se i škaklji. Ponekad do smrti.
