sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

facebook iz kuhinje

Priča se, piše, da je začetnik, tvorac, štajaznam šta, valjda bog-otac, Fejzbuka osobno mladi Američanin Marko Šećerbregović. Neke glasine kruže kako iza svega stoji Centralna obavještajna agencija. Američka, naravno. I da im je taj Zucker-kommt-zuletzt, samo paravan, da su druženja, grupiranja, snubljenja, prijetnje i vrijeđanja tek krinka pod kojom mračne sile uz pomoć tajnih službi skupljaju podatke o svim bićima koji su se ulovili u ovu društvenu mrežu i onima koji će se tek uloviti.

Ovo drugo, možda, al ono prvo - tc. Nema šanse. Lažu. Svi koji to tvrde, bezočno lažu. To o ideji. Ukralo! U-kra-lo! Znam iz prve ruke. Lijeve. I druge, desne. Ukralo je tu ideju jednoj Savki i jednom Hrvoju.

Dotični je par, a evo danas im je, baš na Praznik rada, kako to doliči sljedbenicima ideje o ravnopravnosti ljudi na ovom svijetu jer drugoga niti nema, okruglih pedeset godina otkako svo zlo dijele međusobno, a dobro i međusobno i uokolo (što im ovom prilikom i čestitam! i to dijeljenje i te godine, jel), krajem šezdesetih godina prošlog, po mnogima nesvršenog, stoljeća, u strašno socijalističko, koje neki od milja zovu i komunističkim, bezinternetsko i bezmobilnokomunikacijsko doba, doba jednog od viđenijih neviđenih mrakova, osmislili Fejzbuk.

Ne vjerujete?!

U kuhinji na drugom katu stambene dvokatnice iz sredine jedne od glavnih sporednih ulica malenoga grada, iza samih vrata drvena okvira i triju vodoravnih reljefnih okana, bio, kako i priliči stambenoj jedinici čvrste gradnje, komad zida. Te godine kuhinjski zid je bio svijetloplave boje. U ovo nisam baš apsolutno siguran, možda je bio svijetlozelen ili boje marelice, ne znam, ali nije to toliko važno. I sin Savke i Hrvoja bio je svijetloplav. Ne nebeski plav, ne zidno plav, ne od batina plav, već onako plav, plave kose da je i stog slame izgledao tamno. I taj je tih kasnih šezdesetih već postojano kročio svijetom, hodao na dvije noge bez zadrške. Hodao je od spavaće sobe do kupaonice, od dnevne do balkona i od kuhinje do ulaznih vrata. Hodao je i izvan tog mikrosvijeta, doduše ne tako samouvjereno, ali mogao je i po kockom popločanoj ulici, i po travom zaraslom dvorištu i po zemljom posutom školskom igralištu, skoro ko oni iz Churchillovog govora. I gdje god da je išao i što god da je radio, imao je potrebu to svoje iskustvo, saznanje prenijeti.

Kako baš i nije bio rječit, dadoše mu, otac Hrvoje i majka Savka, taj komad zida, a on se tom plavom zidu sa svih svojih istraživačkih putovanja vraćao i na njemu osobne utiske bilježio. Bilo je tu slika sunaca i oblaka, livada i brda, kuća, kućica, igrališta i igračaka. Osim slikovnih, bilo je tu i tekstualnih poruka, o trenutnim stanjima i stremljenjima, idejama. Slova su za tu priliku bile pomalo grbave kopije onih iz novina koje je pratio sjedeći ocu za vratom dok ih je ovaj, ležeć na kauču, čitao. Našlo se tu i poruka za udaljenu blisku rodbinu, za prijatelje i roditelje, za virtualne likove. A vidjelo se tu i raznih zemljopisnih karata, nevješto precrtanih s metalnog globusića - kasice prasice (ukoliko se kasicom prasicom može nazvat nešto što izgleda više kao kasica globusica)... Opa! I Guglmeps bi tu imali štogod za priznat! Kradljivci!

Osim slikovnih i tekstualnih poruka i kontura zemalja svijeta, bilo je tu, a bit će u nedostatku videozapisa, i trodimenzionalnih oznaka. Te rupe u zidu, arheološki su dokazi o postojanju cijele jedne civilizacije. Tajne i malene, ali ipak civilizacije. Čuda poput volumenskih negativa maleckih glava sa Uskršnjih otoka, patuljastog Stonehengea ili sićušnih piramida u dolini Stavnje, sićušni da jedva vrh mine olovke u njih stane podatno su se širile usljed djelovanja dječjih prstića. Naravno, sav iskopani materijal, boja i žbuka, nije završio na kuhinjskom podu, nešto je otišlo i u usta, ali to već spada u medicinske fenomene nedostatka određenih tvari u organizmu.

Tu se rodilo i jedno prilično radikalno poimanje volumena, prostora. Ispod prvog sloja iz tih rupa iskopane boje bio je drugi, a potom sljedeći... znači da je nekad davno, pradavno, u doba prvobojanja, kuhinja morala biti veća. Ali ako broj farbanja zidova u dolazećem vremenskom periodu povećavamo, stambeni volumen će se smanjivati i smanjivati i smanjivati. A to je značilo samo jedno, da u stanu mjesta za život neće biti. Tko zna, možda je i to bio razlog selidbe koja se dogodila desetak godina kasnije.

I sad, možebit da su mračne sile tu ideju zida i fejzbuka ukrale, tamo neke sedamdesetprve, kad je Hrvoja i ženu mu i sina, iz daleke Australije došla vidjeti njegova sestra Cecilija s mužem i mlađim sinom, pa su to krišom snimili Kodakovom idiotkamerom koju su im kao poklonili (jer da moderna tehnologija i kolor fotografija sigurno je bolja od prevaziđene crnobijele snimane nekim smiješnim aparatom na kojem se predmeti vide naopako), a čije su ispucane, iskoritene snimanjem jel, kazetice s negativima odnijeli sa sobom. Može bit. Ne kažem. Ideju ukrali, konzervirali i čekali rođenje i odrastanje interneta do faze kad ga se može cijepit, oćureć zarazit, društvenomrežnim virusom. To da. Ali cijela ideja osmišljena je krajem šezdesetih na jednom svijetloplavom komadu kuhinjskog zida iza vrata, u stanu na drugom katu zgrade solidne gradnje, u jednoj od glavnih sporednih ulica malenog grada.