Jutros veš iznio na balkon sušiti da ne smeta u sobi dok spremam doručak pa zaboravio unijeti, od minusa skloniti.
Nekada, dok je svijetom žario Hladni rat, smrznute na vjetru sušene kuhinjske krpe nisu me podsjećale na bakalar jer, ako ćemo pravo, za bakalar, imenicu, pojam, biće, nisam ni znao kao što bakalar nije znao za mene, a ni dandanas ne zna. Sa sušenim dimljenim šaranom stvari stoje malo drugačije. Taj mi je uvijek ličio na predimenzionirane smrznute gaće na štriku. Nisam ga volio jesti jer sam više energije trošio na vađenje kostiju nego li je energetski hrana vrijedila, dobro, nisam tada tako sebi i drugima to objašnjavao, ali općenito ribu radi kostiju nisam volio. Ali sam šarana volio mirisati. Mirisao je na dim i papriku, na sol, na Dunav. Na zore koje smo tiho namatali na kotače bicikala dok smo ujak i ja na pecanje vozili kroz selo, na prve zrake sunca koje su probijale nebo, na udice koje nisam znao svezati bez da ih barem jednom ne usidrim u jagodicu kažiprsta, na titranje vatre i pucketanje drva, na komad slanine na štapu. Na komarce.
Kasnije, kad sam upoznao bakalar, sušeni, podsjećao me na smrznute na vjetru sušene kuhinjske krpe, a šaran i dalje na jednako tretirane nemalene gaće na štriku. I ta sušena hrana i to smrznuto rublje fasciniralo me i raspirivalo maštu. Pustimo li još snijeg pasti, dobivamo sve preduvjete za smrznute prste. I na rukama i na nogama.
Ne znam zašto su paketi iz Kanade stizali baš u vrijeme kad se i Djed Mraz nalazio na proputovanju kroz naše krajeve, ali uglavnom taj prednovogodišnji period bio je odjeven u pamuk i čokoladu. Majice hokejaške, crvenobijeloplave, Montreal Canadiens (u to doba pretplaćeni na Stanley's Cup), majice obične s likovima još nepoznatih filmskih i strip junaka, traperice neobično prošivenih stražnjih džepova, niska obojanih pera, poglavice su ih samo nosile na glavi, revolveri bijelih drški s kožnim futrolama, metalna šerifska značka, plavobijeli skejt od kevlara, bijeli frisbee tanjuri s crvenim javorovim listom. Kaubojske čizme. Ej, kaubojske čizme! Prave! Naravno da se na igranje po snijegu iza zgrade nije ni slučajno moglo ići nego u njima. I ta igra traje sve do doba kad prestaneš osjećati prste na nogama, kad prestaneš osjećati prste na rukama, kad usne poplave kao da iz mora satima izlazio nisi. Pustiti me da se u tim čizmama smrznem bio je posljednji pokušaj da me se odgovori od nošenja tih kaubojki po snijegu. Nije im baš uspijevalo jer sam znao da im je vijek trajanja takav da ih u proljeće neću moči nositi. Tati su čizme mogle trajati i dvije godine, mami isto, samo što nisu bile usamljene, a moje su se smanjivale dok kažeš polugodište.
Sjedim u sobi, tik uz vreo kamen i brojeći zaboravljene, lopatanjem snijega probuđene mišiće, kroz prozor gledam kako se na vjetru klate ukočene kuhinjske krpe.
