Prvo pomislim da nisam platio račun i da su mi teleoperateri prerezali žicu. Ne moš druge napadat prije nego sebe provjeriš, jel. Provjerim - platio. Onda je do njih. Pao im sistem, sustav, mreža, šećer, vlada, šta god. Nakon par minuta idem provjerit jel radi. Ništa. Nakon još malo opet. Opet ništa. Prođe petnaestak minuta, opet provjeravam, resetiram mobitel. Ništa. Prođe još sat. I dalje ništa.
Shvaćam! Ne provjeravaj više, ne pokušavaj ni resetirati stroj, uživaj u miru, neš ga dugo imat ovako spontanog! Uostalom, što me sprječava da mobite jednostavno ugasim na sat-dva, ili možda čak tri! Četri, pet sati?! Ali u periodu kad me nitko ne bi trebao... ček, ček. Nema ali. Moja nedostupnost neće povećati rizik od katastrofe svjetskih razmjera ni za frtalj desetinke promila od desetinke promila. Možda malo više, ali ko da je važno. To i tako nije zadatak računanja eksponencija nego samo svijest o bitnosti.
A da probam postupno? Ko s prestajanjem pušenja? Ne! Ni pušit nisam prestao odvikavanjem nego rezom oštrim da dim možeš prerezat. Onda da naglo? Odmah po pet sati pa da vidimo! Tako će bit najbolje! Ali, idem još jednom resetirat mobitel. Da provjerim. Evo ga! Radi! Dobro je. Već su mi svakakve ideje počele padat na pamet.
