​ljubavnica para noja

Ranopopodnevnu tišinu blagovaonice razbijaju satni mehanizam i zveckanje rostfraja o porculan. Još do jučer vitalan, visok starac ustaje od stola, odlazi na zahod. 

Za stolom se starica i mlađa žena gledaju preko zdjele s juhom.

Starica, Anđa, ispod glasa progovara.
- Znaš Keko moja, Zdenko mi ima ljubavncu.
- Šta strika Zdenko ima?
- Ljubavncu.
- Ama strina, odakle ti to?
- Katikažem. Ima. Ljubavncu.
- Izmišljaš strina. Tebi je osamdeset i koja, stric će skoro devedeset...
- Pust ti devedeset. Vako ti je već četeres godina, moja Keko.
- Kojih četeres godina?
- Zadnjih, proteklih, nije valjda sljedećih. Imam ja i dokaze!
- Kake dokaze, majke ti?
​- Prave pravcate dokaze!
​
Iz džepa kuharske pregače vadi ​Anđa ​crvenom gomicom pov​e​zan snopić blago povijenih fotografija reskastog obruba​, kako su nekad fotografi obrađivali rubove na stolnoj rezalici. Gura ih Keki u ruke.​
- Eot, na, vid.

Keka pregledava fotografije, prvo na preskokce, a onda redom, pomno proučavajući sadržaj svake. Na fotografijama naočit muškarac, njen stric Zdenko, u manje ili više tamnom odijelu u "namjestuvoljno" pozi, katkad s cigaretom, katkad bez, gleda u objektiv.
- Strina Anđo, pa na svim fotkama stric sâm samcat pred ulazom u rudnik. Bio tamo direktor do pemzije.
- Je, i to u razna godšnja doba, vid svo to zelenlo oko njega na ovoj, a na drugoj jesen! Godnama su skupa! Znam ja!
- Crnobijele su fotke, strina. I da nisu. Nigdje ti se ne vidi nikako zelenlo, nema zelenla oko rudnika. A i na svima njima - stric sâm. Nema nikake ljubavnce.

Iz daljine dopre šum vode iz kupaoničke keramike. Stric će svaki tren nazad. Anđa stiša glas.
- Pa to ti i govorim, on je nju godnama skrivo.
- Gdje ju je skrivo?
- Čuj nje, đe!? Pa iza aparata. Šta misliš ko ga je svo to vrijeme snimo.