Da dvasjtosmi! Naravno da smo dvajstosmi kad mi pijemo potajno. Te da ne zna šef ili šefica, te da ne zna druga bračna polovica, da ne znaju susjedi, prijatelji... I jest, pijemo mi i pivo, i rakiju i sve ostalo, ali svejedno po ovom ispadosmo svi fini i trezveni, svijet nas vidio nije. E moj RankingRoyals, statistika je kao i politika, treba te FAO podatke čitat malo i između redova.
Dvajstosmi. Moj deda Vlado je imao običaj, a poslije sam shvatio da nije bio jedini, ujutro prije doručka otić u špajz sa štamplicom u ruci. Tamo natoči jednu, prevrne je na brzinu pa natoči još jednu i vrati se u kuhinju da s bakom, baka Nakom koja se inače zvala Anka, ali tako to rade s imenima ponegdje, započne doručak uz čašicu šljivovice. Kad nije u službi, a služba mu je bila na željeznici, dio dana je provodio u bašti, a pauze između kopanja i okapanja kratio bi odlaskom u podrum. Emajlirani tamnoplavi politreni lončić svaki bi put uzvrlom natankao vinom iz bačve pa ga s užitkom sasuo u se. To što je na godišnjoj razini proizvodio trideset do četrdeset litara rakije šljive i tristotinjak-četiristo litara vina, kako koja berba, značilo je da se tu i tamo pića u kući moglo naći i za goste. Za poklone nije bilo. "Nije to tako dobro da se nekom poklanja", znao bi objasnit svoju skromnost. I nije deda Vlado bio usamljeni slučaj, iznimka. Bio je možda malo iznad prosjeka. A i nije ulazio u statistiku.
Dvajstosmi. Pa dobro, moguće da ove nove generacije koje su, to jest nisu pile u godini corone i nisu reprezentativne. Možda su zdravstveno svjesnije. I pohvalno je to i zdravstveno korektno da se pije manje. Ili se i dalje pije statistički neobradivo po kućama.
