dan antifašističke borbe

Pred zatvorenim vratima dućana stoji mlada žena. Na nogama japanke, lepršava suknja s cvjetnim uzorcima, bijela bluza. s podbočenih ruku vise joj s lijeve strane ceker, a s desne zbunjenost i nevjerica. Zaboravila je da je danas praznik, neradni dan. Pored nje u nekom svojem ritmu pleše djevojčica od nekih četiri godine. Mlada žena gleda u izlog, okrene se poludesno pa pusti pogled niz ulicu kao da će rješenje za nastali problem upravo doći nekim dostavnim vozilom. Djevojčica cijelo vrijeme pleše. Još nije svjesna da neće biti ništa od obećanih palačinki, ili su u pitanju bili pohani pileći odresci, možda i sladoled. Nakon dobrih sedam-osam minuta mlada žena nesigurnim korakom krene prema prolazu između zgrada, vjerojatno kući. Djevojčica vesela u neznanju odskakuće za njom.

dan antifašističke borbe

Sutra je praznik, Dan antifašističke borbe, hrvatska tekovina civilizirane Europe. Neradni dan, a srijeda. Do subote i Dana državnosti daleko ko do protekle nedjelje, baš za nespojit.

Svejedno.

Sa zgrada će, poput jedara na jedrenjacima, vijorit velike državne zastave, one malo manje će s retrovizora tramvaja lepršat na vjetru kao leptiri. Državnici će, i državnice će također, i krupniji i sitniji dužnosnici, okupljenim masama držati pozdravne govore pred vratima novosagrađenih hidroelektrana i novorazvučenih kilometara autocesata, pred upravo dovršenim bolnicama i školama, pred vijencima okićenim spomenicima onima koji su život dali za slobodu, veličat će njihova djela i imena, prisjećati se anegdota, oni stariji izvorno, a malo manje stari prepričane, iz druge ruke ili koljena, i tako mladima prenositi taj virus antifašističke borbe za slobodu.

Sve nešto razmišljam, kako će ga provesti floskule izvjesnih bića. Hoće li i te floskule, i te sitne filofašističke pizde sutra, neradni je dan i većini njih, bacit kakav roštilj u dvorištu, otići na neki izlet do mora ili barem do najbližih toplica, hoće li se češati po punim trbusima i praznim glavama dok natežu poluispijene boce ili čaše? Hoće li uz kakvu literaturu sumnjivog karaktera uživati u neradnom danu i u slobodi dok u hrvatskoj državi, u debeloj hrvatskoj hladovini hrvatski bezbrižno pripremaju nove podvale, zakrivljujući povijest smišljaju nove laži, čitaju i lupetaju na hrvatskom jeziku?

Svakako, ovo s državnicima i spomenicima i ovo sa hidroeletranama i cestama, i školama i bolnicama, pa čak i ovo sa zastavama i zgradama i tramvajima, naravno, bila je samo neka stilska figura i zato to uzmite s velikom rezervom.