s ponistre se vidi vatikan

 - Moji su ti, priča mi Iva neku večer, kad su doselili u Kaštela skoro nakon misec dana ošli nazad. Bilo je onako, di smo došli mila majko. I to sve zbog susida. "Di si Frane!? Pomoli se!" stalno zvalo malog Franu u toj susidovoj bašti pa mu još nešto al malo tiše govorilo. Posli smo tek saznali da je Frane mali. E, a prvo je did iz Boke preselio u Kaštel Stari, zbog posla, a za njim, kad se skućio, došla i baba s dicon, mojon mamon i ujkon. Did bio inženjer, građevinarstva mislin, a baba brinula o kući. I o didu i o dici. Nije ti to bila neka velika kuća, al ipak je bilo nje nako. A dica sitna. I sve ti to ona stizala, i još bilo vrimena za zajedno sist popit kafu, malo vina. U kujni, na verandi, kako kad. Jedino to "Pomoli se, Frane!" što su znali čuti iz susjednog dvorišta, to neka komšinica Mare, babu pravo uplašila. "Mužu moj, lijepo je ovdje, ma su komšije malo čudne" (pocrnogorči Iva izričaj), znala je baba reć didu, a on bi je nako pogleda, otpuhnija dim, onako filmski, i sav kul ko Džon Vejn je smiriva (sad Iva još malo i spusti tonalitet glasa): "Ne brini ženo, navići ćeš se". A kako'š se naviknit?! Znaš, malo je to skeri kad stalno slušaš jedno te isto. Frane, pomoli se, Frane, pomoli se.U Vatikanu, božemeprosti, sigurno manje zovu na molitvu. Tako ti iz dana u dan, svako malo ta Mare, Franina mater, vikala kroz prozor. Baba se nije navikla, a sad se i did malo bio zabrinija. Ne moš virovat čoviče, kako to može izludit čovika. Trajalo to, ja mislin jedno misec dana, i onda jedan dan baba čuje Kate kako se dere: "Frane, pomoli se! Ama, pomoli tu glavu kroz ponistru ka te zoven! Nemo da ti sad uđen u kuću!"

dragi bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Naslov. Pomisliš da nam je Dragi Bog dao, nama Zemljanima, još jednu šansu da se uozbiljimo i sačuvamo svoju vlastitu pikulastu kuću od požara i poplave, da se prestanemo neodgovorno ponašati prema jedinom poznatom ljudima prijateljski nastrojenom staništu, da prestanemo uništavati i zagađivati jedino dvorište koje imamo i donekle poznajemo. A nije. Varaš se. Nije to.

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Bog, jasno je ko dan, osim što pazi na to moli li Mu se Štefica iz Pisarovine redovito i navlači li potajice mladi Ante iz Voštana višak kožice i ljuti Njega osobno, uglavnom navija za Hrvatsku. Navija za Hrvatsku u rukometu, navija u ratu, u arbitraži Hrvatske sa susjedima, navija u borbi protiv virusa, navija za Hrvatsku i u utrici u svemirskom programu pa onda tako navija za Hrvatsku i u nogometu. Jest, ako Ga pitate i sam će priznati, nije On baš predani uvijek vjerni navijač hrvatske nogometne reprezentacije, dogodi mu se tu i tamo neki propust. Trepne okom, pogleda na drugu stranu ne bi li odlučio nešto o Billu Gatesu i njegovim nastojanjima da čipira cijelo zemaljsko stanovništvo i ima pristup svakom biću, nešto kao Bog sam, i propust se dogodi i umjesto da Hrvati te božje navijačke sklonosti materijaliziraju, oni, da prostite - zajebu. Ti propusti uglavnom imaju neke francuske nazive, kao na primjer Lillian Thuram ili Nikola Karabatić, Antoine Griezmann ili Thierry Omeyer, Kylian Mbappé ili Zlatko Dalić. Dobro, ovo zadnje nije baš francuski naziv propusta, ali nema veze, nećemo sad brojiti baš sva crvenobijeloplava krvna zrnca. Ali ipak, Dragi Bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Po malo prije spomenutom Zlatku Daliću, Bogu je Škotska tek negdje iza Japana. Ne geografski, u geografiji ne postoji pojam "iza", nego redoslijedom, po bitnosti. I bit će da je tako jer je jedan od važnijih razloga i to što Škoti nemaju potpisan ugovor s Njegovom PR agencijom čije je sjedište u jednom rimskom kvartu. O prilično anglikanskoj Engleskoj ili nedajbože ateistički dosta orjentiranoj Češkoj da ni ne govorimo.

O Dalićevoj religijskoj sebičnosti kao egzemplaru opće hrvatske sebičnosti kad je Bog u pitanju, išta govoriti vjerojatno je bespredmetno znamo li da su vatikanski sportski i ini stručnjaci na sličnim valnim duljinama kad su u pitanju Bog i Nogomet. Evo na primjer, državni tajnik Vatikana osobno, kardinal Tarcisio Bertone jednom je prilikom natuknuo da bi Vatikan mogao osnovati svoj nogometni tim od katoličkih sjemeništaraca ma gdje oni bili. Bertoneov je prijedlog bio da igrači Vatikana sačinjavaju članovi Katoličke Crkve iz cijelog svijeta, a ne samo Vatikanjani. Poznato? "Ako bismo uzeli brazilske studente iz naših Papinskih sveučilišta, mogli bismo imati odličnu momčad." Našao bi on barem još jednog sjemeništarca u Švirarskoj, drugog u Argentini, par njih u Bosni i Hercegovini, a sigurno bi se našao i kakav neprotestant u Njemačkoj. Ako njih sve pridoda spomenutim Brazilcima, tko bi im bio ravan!? I što bi se dogodilo da se u nekoj utakmici sretnu Hrvatska i Vatikan, rećemo u finalu svjetskog ili barem europskog prvenstva? Kome bi Dragi Bog nabacio centaršut na trepavicu robusnog i nemilosrdnog centarfora u šesnaestercu u posljednjoj minuti sudačke nadoknade? Kome bi Dragi Bog dao još jednu šansu? Ha?

Kako god, ja nekako ipak ne znam što Bog ima za reć po tom pitanju, pogotovo jer nogometna udruga te Njegove ovozemaljske PR agencije nije članica FIFA-e. A s obzirom kako se FIFA ponaša, to bi mu mogla bit prilična prepreka. Uostalom, za razliku od Boga, FIFA postoji.

1982.

Jučer mi susjed ponudio čašu vina. Hoće on to. Hoće on, hoće i njegova supruga. I prije podne, u doba kave, i popodne, u doba čaja, i u međuvremenu ili kasnije, oni ponude čašom vina. U najvećem broju slučajeva jako dobrog vina, a ponekad to bude ponuda koju se jednostavno ne može odbiti. I baš je to ponekad bilo jučer.
 

"Pogledaj ovo čudo! Probaj! Ostalo od juče.
 

"Ovo "ostalo od jučer" nije, naravno, ni blizu onome kad u doba pred kraj ručka nenadano banu susjedi, pa ih nudiš ostacima: "ajte, ajte, pojedite, ionako ćemo bacit svinjama". Ovo "ostalo od jučer" znači da je vino prodisalo i razotkrilo svoju pravu sliku, i godine i stil života.
 

Probao sam, naravno. Arhivsko vino. Opa! Boja zlaćano jantarna, miris blag, a okus još nježniji. Svi tokajci svijeta i Mađarske mogu se sakriti pred ovom divotom. Ni nježnosti ne nedostaje. Dekantiranjem se izgubila trpkost, ostao čist med, bez mlijeka. Baršun na nepcu. Kadifa. Svila i kadifa. I misterija. Skoro kao u Lynchovom Plavom baršunu. Iločki traminac iz 1982. godine. S Principovca. 

 

Opa, opa! Ovo se ne događa svaki dan! A pije se još rjeđe. Skoro nikada. Blažena Prokleta avlija! Ne poznajem toliko vino koliko godinu. E, a koja je to tek godina bila.

Stolno računalo, tada se to jednostavno zvalo kompjuter, a Commodore 64 je 1982. ugledao svjetlo dana. Baš kao i Thriller Michaela Jacksona. Možda upravo zato, zbog Thrillera, osoba godine po Time magazinu prvi put nije bila osoba, bio je to kompjuter.
 

Sydney Pollack je snimio Tootsie s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi i Jessicom Lange u prvoj ženskoj sporednoj ulozi koju je prepoznala i nagradila i američka filmska akademija, a Jessice se sjećamo od godine prije, s kuhinjskog stola neke američke vukobejine u kojoj joj poštar Jack zvoni dvaput. Spielberg je snimio Vanzemljanina, E.T., film kojeg sam gledanje uspio dogurati do preko pola, a Ridley Scott je snimio Bladerunnera po romanu Sanjaju li androidi električne ovce, Philipa K. Dicka koji je baš te godine otišao u vječna lovišta ostavivši za sobom pregršt pisanog materijala u formama romana i kratkih priča, izvor inspiracije za mnoge kasnije filmske uratke iz žanra znanstvene i ine fantastike kao što su Total Recalla, Minority Report, Man In The High Castle. Za razliku od E.T.-a, Bladerunnera sam odgledao do kraja. Preko nekoliko puta.
 

S Philipom K. Dickom, nepovratno su otišle i Grace Kelly, Romy Schneider, Gala Dali (ranije udana i Eluard) i Ingrid Bergman. Umro je i Reiner Werner Fassbinder. Godinu-dvije kasnije u Studentskom centru u osječkoj Istarskoj ulici prikazivat će retrospektivu njegovih filmova u deset večeri. Izdržao sam do devete. Danas se mnogi mogu naći, samo mi nedostaju neki titlovi. Gilles Villeneuve je poginuo na belgijskoj F1 stazi Spa. Otišli su zauvijek i Nikola Šop, Henry Fonda, Jacques Tati i Martin Feldman. Arthur Rubinstein, Frano Kršinić. Umrlog je Leonida Brežnjeva zamijenio Jurij Andropov.
 

Te se godine rodila državna tajnica za sport Janica Kostelić. A uz milijarditog tada trenutno živućeg Kineza, glavu su na ovaj svijet promolili i nogometaši Adriano, Kaka, Darijo Srna i Petr Čech, atletičarke i atletičari Jelena Isinbajeva, Ezekiel Kemboi, Tyson Gay, Asafa Powel i Justin Gatlin. Rodili su se i lijepa Anne Hathaway, najjači vatrogasac na svijetu, Stipe Miočić i mnogi drugi. Neki još ne.
 

Tu će, tisuću devetsto osamdeset drugu, mnogi pamtiti po Dinamovom osvojenom prvenstvu Jugoslavije. Ćiro s bijelim šalom toliko je zaludio navijače Plavih, da su na osječkom gostovanju nedovršene zapadne tribine Gradskog vrta, uz ilegalno provaljivanje ograde tamo gdje je ograde bilo, bile dupkom pune. Bio.
 

Italija je usred Španjoslke u finalu svjetskog nogometnog prvenstva pobijedila Zapadnu Njemačku. Reprezentacija Jugoaslavije je, s Pudarom na golu, s Gudeljem, Šurjakom i Jerkovićem, sa Zajecom i Deverićem, s braćom Vujović, Šestićem i Šljivom, Halilhodžićem, Petrovićem i Sušićem, iako jedan od favorita za Rimetov pokal, ispala već u grupnoj fazi. Vele teoretičari zavjere da su rezultati bili malo čudni. Bit će neka osovina Informbiro - Vatikan. Nisam bio.
 

U jeku jednog od najbesmislenijih od svih besmislenih ratova u povijesti čovjeka, rata za Malvinsko otočje, kraljici i Commonwealthu bliskima zvanom i Falklandskim, Nobela za književnost dobio je Gabriel Garcia Marquez i bio je hit u knjižarama i knjižnicama, onako, poput Stonesa, Floyda ili Beatlesa. Španjolska se upisala u NATO, a Helmut Kohl je postao njemački premijer.
 

Kraljici Elizabeti II bilo je samo 52, i dvadeset devet godina je tada bilo prošlo od kad je na svojoj svadbi probala tada pet godina odležani iločki traminac iz istog vinograda na Principovcu. Te godine joj se rodio unuk William.
 

Joža Manolić je imao 62 godine, Keithu Richardsu je bilo tek 37 godina, a ja sam imao 16 i bio (u)zbunjen samoupravnim socijalizmom, participacijom u upravljanju, Azrom i Idolima, Šarlom i Aerodromom, općenarodnom obranom i društvenom zaštitom, teorijom i praksom samoupravnog socijalizma, Nečistom krvlju Bore Stankovića, Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, Puškinom i Proustom, Ljermontovljevim Junakom našeg doba i cjelokupnim Šuvarovim usmjerenim obrazovanjem. Moji su, iako su mi ostavljali slobodu izbora, intimno željeli da upišem treći razred za tv-mehaničara ili barem za zubnog tehničara. Ja sam, i bez bacanja pogleda na naslovnicu Timea, odlučio svoj obrazovni put nastaviti u smjeru nula i jedinica. Ne ocjenama, informatici. A kad smo kod tog usmjerenog obrazovanja, Šuvar je, za razliku od mnogih mu suvremenika i kolega, svoj dio posla dobro odradio. Ali džabe sve. Otkopalo, zakopalo, a Mujo, koji je trebao postavljat cijevi, nije taj dan došao na posao.
 

Od Brecelja i Buldožera opjevani Štulić izdat će 1982. svoj trostruki album Ravno do dna. Idoli će snimiti Odbranu i poslednje dane, a Aerodrom Obične ljubavne pjesme. Umjesto Šarla pojavit će se Katarina.Te je godine dio Zemljana vidio najdužu pomrčinu Mjeseca u 20. stoljeću. Te sam godine znao za postojanje Iloka, čak i njegov položaj. Pojam traminac bio mi je poznat u istoj mjeri kao i mravinac.

I tako, dok pabirčim po sjećanjima potpomažući se slijednikom Timeove osobe te godine, u ustima mi, normalno, ni traga tom jučerašnjem tramincu. Samo je neki zapis u glavi ostao o nekom skladu aroma, ravnoteži koju pruža nosu i nepcu. Sjetim se Aldove priče o slučaju dvije tisuće godina starog taloga na dnu neke amfore. Zagrebao je nešto što se ispostavilo skramom nad dobro čuvanom vremenskom porukom. Miris onog doba koji je osjetio ostao je samo njemu u sjećanju jer do jutra cijeli se skriveni talog pretvorio u bezličnu mrtvu prašinu. Koja još uvijek živi u njegovoj priči.

vijesti iz susjedstva

Rim – Ljubljana – Zagreb, 16. trava 2014.

Kako javlja L'Osservatore Romano, a prenose ljubljansko Delo te zagrebački Glas Koncila i Njutanji, Sveta je stolica, oduzimanjem biskupskih palica i prstenja, onemogućivši im time obavljanje krštenja, krizmi, vjenčanja i sprovoda, kaznila, sad već bivše, mariborskog biskupa Franca Krambergera (75) te ljubljanskog nadbiskupa Alojza Urana (67).

Posljedica je to terećenja dvojice velikodostojnika za financijske malverzacije, očigledno podmetanje komunističkog podzemlja, u koje su se upustili osnivanjem banke i dvaju holdinga za investiranje na financijskom tržištu, Zvon Ena i Zvon Dva, a koji su zbog krize i loših ulaganja propali, kao i plaćanjem nelegalne gradnje turističkog kompleksa u Sutivanu i ulaganjem u slovensku TV mrežu koja posjeduje ni više ni manje nego nekoliko pornografskih kanala. Tim su radnjama prouzročili ukupnu materijalnu štetu vrijednosti veće od osam stotina milijuna eura. Uz ostalo, sumnja se da su s direktoricom građevinskog poduzeća Vegrad sklopili lažni ugovor o obnovi dvorca Betnava, u vlasništvu Crkve, na temelju kojeg su, uz izdavanje fiktivnih dokumenata o izvršenom plaćanju, čak i iz europskih fondova izvukli, za ovu priliku skoro pa zanemarivih 1,8 milijuna eura, a čime su označeni i kao najodgovorniji za bankrot Mariborske nadbiskupije.

Krambergerova je krivnja u domeni “objektivne odgovornosti” jer je za financijski kolaps Mariborske nadbiskupije kriv prije svega jer je poslovanje prepustio nadbiskupijskim financijašima na čelu sa svećenikom Mirkom Krašovcem, glavnim ekonomom Mariborske nadbiskupije u posljednjih 25 godina.

Neki slovenski mediji objavili su kako je, za razliku od Krambergerova, Uranov prestanak djelovanja u slovenskoj biskupskoj konferenciji ipak posljedica zahtjeva Vatikana da pristupi testu utvrđivanja očinstva, no Vatikan je takve navode odbacio u pismenoj izjavi.
"To su sve obična crvena podmetanja. Nikad od nikoga nisam dobio zahtjev za utvrđivanje očinstva. Izjavljujem da su nagađanja o mojem očinstvu neutemeljena, jer ja nisam te seksualne orjentacije.", izjavio je 67-godišnji Uran.

Kako piše L'Osservatore Romano, a dalje prenose ljubljanske i zagrebačke tiskovine, oglasili su se i neki hrvatski građani.

Nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić kratko je komentirao događaje u susjedstvu:
"Ja u potpunosti imam ratumijevanje za kolege. Bili su primorani baviti se poslovima koji bi im mogli osigurati egzistenciju jer bi u protivnom bili osuđeni na neimaštinu, što naši Hrvati katolici jako dobro razumiju. Mi na sreću, a zahvaljujući blagopokojnom Franji Tuđmanu, Juri Radiću te mnogim drugima, nemamo taj problem jer sve naše potrebe pokrivaju svi koji žive u Hrvatskoj, i katolici, i inovjernici i bezbožnici."

Hrvatski i regionalni velmoža najavio je pokretanje pregovora oko preuzimanja bankrotirane Mariborske nadbiskupije.
"Za razliku od svoje hrvatske sestre, Katolička crkva u Sloveniji financijsku pomoć od države ne prima, ali se zato, na sliku i priliku svoje hrvatske sestre, upušta u prikladne poduzetničke vode. Samo s puno manje uspjeha, a što je vrlo vjerojatno u korelaciji s prvospomenutom činjenicom. Iz tog sam razloga ja ovdje. Da pomognem. Zato što mi imamo kapital, imamo infrastrukturu, imamo ljudske resurse, imamo iskustvo s kupovinom trgovačkih lanaca po Sloveniji, s Hrvatskom biskupskom konferencijom surađujemo već godinama, imamo robnu marku i prepoznatljiv logo koji simbolikom korespondira s njihovim već postojećim, a imamo i ambicije da ulaskom u ove institucije te preko novopostavljenog rektora Borasa prodremo i do Zagrebačkog sveučilišta. Naglašavam samo da velikih preinaka biti neće. Osim možda u molitvi u kojoj bismo na tjednoj bazi, po ugledu na izmjene govornih poruka velečasnog Zlatka Sudca, onaj spominjani kruh mijenjali nekim drugim prehrambenim ili higijenskim proizvodom koji bi taj tjedan bio na akciji." izjavio je poznati hrvatski biznismen.

krušna svagdašnjost

Institut zdravlja i istine dr. Andrija Hebrang putem eminentnog znanstvenog časopisa Like u nakladi EPH, europske kuće mode, javnosti otkriva dugoročni projekt Vlada, Ministarstava zdravstva, povijesti i nacionalnog jedinstva, a u suradnji sa Hrvatskom pekarskom komorom. 

Projekt olakšavanja nacije, gostiju i svih ostalih građana i građanki Republike Hrvatske je, a nakon višegodišnjih faza razvoja i testiranja, pušten u produkciju još ranih devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Autori projekta su odlučili, a sve kako bi smanjili unos štetnih tvari u hrvatski organizam, poput soli, modificiranog kukuruznog škroba, maltodekstrina, šećera, emulgirane masti, emulgatora E322, E471, E472e, E481 , E482, konzervansa E200 i E300, regulatora kiselosti E330, umjetnih aroma, bojila E160a, nekretnina, tvari za rahljenje E500 i E339, i ndustrije i tvari za otpuštanje E541,  stabilizatora E263, sredstava za sprečavanje zgrudnjavanja E170, zgušnjivača, prirodnih resursa, amilolitičkih enzima, sojinih proteina, te regulatora kiselosti E270, a u skladu s rupama u Pravilniku o žitaricama, mlinskim i pekarskim proizvodima i Pravilniku o općem deklariranju, po kojima naziv i točna težina pekarskih proizvoda moraju biti vidljivo i čitko istaknuti na prodajnom mjestu, nastalim kao posljedica nepostojanja inspekcije za provjeru normi propisanih pravilnicima, smanjiti masu pojedinih vrsta kruha.

Procjena arhitekata ovog projekta pokazala se točnom jer u praksi ovaj sustav prevencije pokazuje visok stupanj učinkovitosti. Tako je vidljivo da se pojedine skupine građana hvale kako sve više novca izdvajaju za nabavu kruha. Skupine građanki također.

Osim povećanja potrošnje kruha (komadno, naravno) povećan je i broj usrećnica što se dade vidjeti skoro na svakom uglu križanja ulica, a ima ih i interpoliranih u ulične zgradorede. Tako je posredno i u praksi dokazano kako su stari Rimljani svoju poznatu krilaticu "panem et circenses" zapravo naučili od Hrvata, a što razrješava povijesnu dilemu o dobu dolaska Hrvata na ove prostore te se vremenska lenta razmotava u povijest puno dalje od stoljeća sedmog.

Iako se po kuloarima može čuti kako i Vatikan, preko svojeg zemaljskog izaslanstva na Kaptolu sudjeluje u projektu kao suinvestitor, a sve radi, unatoč pritiscima predstavništva Coca-Cole za Europu, očuvanja ugovora sa Europekarskim parlamentom u kojem se definira nasušnost kruha.

Iz izvora bliskih švedskoj kruni (1,00000 SEK = 0,871569 HRK, sr.teč. HNB), projekt kolokvijalno prozvan "Olakšanje Hrvata i gostiju" veliki je konkurent za laskavu titulu dobitnika Nobelove nagrade u superkombinaciji medicina/kemija/ekonomija za 2014. godinu. Medalja na Olimpijskim igrama nije isključena.

mi hrvati ili veliki plus za hdlu

Da sam ja Boris Dežulović, a nisam, i da pišem za sarajevsko Oslobođenje, a ne pišem, sigurno bih imao prijatelja Kožu koji bi me oko dva u noći probudio da mi ispriča neki vic. E sad, tko čita Borisove kolumne u Oslobođenju, primijetit će da su Muju i Hasu zamijenili Bobi i Rudi, što me neodoljivo podsjeća na jedan vic o Mujinoj ispovijedi radi stiskanja s Fatom uz hladnjak sa smrznutim mesom u Konzumu koji je izmijenjen u Bobija i Rudija jer šta će Mujo u crkvi, a koji se pričao po Sedmici baš malo prije nego što su Borisovi Mujo i Haso sjeli na klupu za rezervne igrače. Ali to je jedna sasvim druga priča.

U ovom vicu koji mi nije ispričao neki moj jaran Kožo, Mujo i dalje ima glavnu ulogu na terenu. Podigli Hrvati veliki križ na brdu Hum, kraj Mostara, zapadno od Neretve. Došli novinari iz cijelog bijelog svijeta da se čude ovoj velebnoj građevini koja bi mogla zasjeniti i sâm Hajrudinov most koji je bit će nekima kad dokoni zalegnu malo previše sličio polumjesecu (o piramidama da i ne govorimo), škljocaju fotoaparati (digitalni doduše, ali imaju onaj zvučni dodatak što fotografskoj struci daje onu potrebnu dozu nostalgije iz doba promišljane, a ne probirane fotografije), rade kamere, reporteri s mikrofonima naganjaju Mostarce po ulicama ne bi li ih priupitali što misle o novom bosanskohercegovačkom monumentu pa tako, nesvjesni Neretve, mosta, odnosa desno-lijevo, prešli na istočnu stranu i naletili na Muju pa ga pitaju što misli o tom križu na Humu, a Mujo promisli, zagleda se negdje u daljinu, reklo bi se preko 450 godina daleko, pa odgovori: "Mislim da je ovo jedan veliki plus za Mostar."

Elem. Početkom veljače u Džamiji, HDLU-u (Hrvatskom domu lajk... likovnih umjetnika), otvorena je monumentalna izložba kipara Marina Marinića "Mi Hrvati". Ne mislim ja sad tu nešto previše stručno glumatati pa naglašavati monumentalnost ovog Marinovog opusa, prepoznatljivu pomalo iščašenu figuraciju (kakav svijet - takva figuracija), o težini sarkazma i kritike upućene na sve adrese društva jer ne da nisam Boris Dežulović, nego nisam ni Enes Quien, ali s obzirom na nereakciju vodećih medija u Hrvata, stvarno ispada da je ova izložba tek jedan plus za HDLU.

Izložbu stignete, a trebali biste stići, pogledati još kratko vrijeme, do kraja Đej Arovog mandata u Vatikanu.

cipelić

Nekad par kupiš iz proračuna, vlastitog ili tuđeg, a nekad pola dobiješ od šefa.



Vrag odnio i Pradu!

 

subotom ujutro

Kad je već bilo na snazi pravo prvokupa, zašto taj Ugovor nismo sklopili s Islandom? 

 

iz vatikanskih podruma

“Mi ni o raskidanju niti o reviziji (ugovora) govorili nismo... Što je potpisano, je potpisano.Hrvatska strana se uglavnom toga drži, imamo neke zaostatke od prije 10 godina, ali se uglavnom korektno drži...”

Laže Zoki, laže...