biftek i bicikl

Taman dođem na red, a mesarica se umjesto meni obrati postarijem paru koji su došli poslije tebe i s njom se šalili dok je posluživala prethodne kupce. Ne moš vjerovat!

- Gospođo. Nisam li ja na redu?

Totalni ignor. Obratim se ovom paru.

- Oprostite, vi preko reda?

Ni oni ne obraćaju pažnju na mene. Pa nisam valjda nevidljiv!? Plate oni, uzmu svoje meso i odu van. Mesarica se konačno obrati meni.

- Šta ćete?

- Mislio sam kupit dvije i pol - tri kile bifteka, ali neću ništa.

 

Iziđem iz mesnice sav ponosan na osvetu i odem u drugu koja se nalazi odmah pored ove. Kupim pola kile junećeg buta, malo rebaraca i kostiju za juhu i u povratku pored izloga one prve mesnice mahnem onoj prvoj ignorantskoj mesarici podižući vrećicu i pokazujući joj da je u njoj, u vrećici ne u mesarici, moglo biti njezino meso. Čini se kao da me nije ni registrirala. Jebiga, osveta se ne servira s kostima. Čak ni umotanim u masni papir. 

 

Odem do parkinga pored benzinske, otključam bicikl i krenem prema kući. Čim sam krenuo, nešto mi je bilo neobično i sumnjivo. Bicikl je prilično raštiman: kotači rade "osmice", a pedale "preskaču". Malo bolje pogledam, rama nije tirkiz-kiwi nego crna. Jebate, nekom sam ukrao bicikl! U tom trenu čujem nekoga kako se dere. Okrenem se, a ono za mnom trči lik u Ininom kombinezonu vičući "vrati biciklo!"

 

Zaustavim se, pričekam ga. On se uspuhao od napora trčanja, usporava udarajući punim stopalima po asfaltu. Ne zna trčat, očito.

- Uzeo si mi biciklo, čovječe! Koji ti je kurac!?

- Otključao sam ga svojim ključem. Mojim lancem je bio vezan.

- Misliš onda da je biciklo tvoje?

- Ne. Ne mislim da je bicikl moj jer sam skužio da je sav razdrman. Moj je samo lanac.

- Ostavi si lanac, vrati mi biciklo.

- Oću, ali gdje je moj? I kako je tvoj bicikl vezan mojim lancem?

- Otkud ja znam, čovječe, ja radim na benzinskoj. Pitaj u mesnici.

 

Prvo što sam napravio kad sam se probudio bilo je da sam otišao do prizemlja provjerit jel mi bicikl zaključan za rešetke. I je li moj.

 

Kotur, točak. Bicikla, biciklo, bicikli. Bicikl, superhermafroditska naprava sklona promjeni i roda i broja. I vlasnika.

boje

​Imaš te neke stvari i čini ti se skroz normalno da ih imaš, nešto kao disanje, na njih uopće ne obraćaš pažnju jer postoje da su tu. I ne obraćaš pažnju na njih sve dok se ne pokvare ili nestanu. Slično, na žalost zna biti i s ljudima, ali to je malo teži i tužniji oblik.

Oveći ceker preko ramena, dva štapa ua brzo hodanje prenamijenjena u par štaka. Ulicu prelazi polako, ne polako, prelazi je sporo da se svaki put kad je vidim zabrinem hoće li stići na drugu stranu prije nego li se u našoj relativno sporoj ulici pojavi neki vozač koji baš u nekom krivom trenutku skreće pogled s pravca kretanja. Susjeda iz ulaza iza ćoška. Osim nogu, i oči je slabije služe.

Pozdravljamo se otkad sam jednom prilikom usporio prelazak na pješačkom kako bih joj pravio društvo u neko prometno doba u kvartu. Desetak sekundi je puno možda u sportu ili u nekim drugim presudnim trenucima u životu, u odlasku do dućana i natrag tek beznačajna sitnica vremenski ništa dulja od ponovnog vezanja odvezane cipele, od traženja ključeva po ruksaku, desetak sekundi prođe dok deset puta kažeš "deset sekundi". I cijela naša komunikacija može se svesti na desetak sekundi i desetak-dvanaest riječi: dobar dan, kako ste, dobro, pomalo, a kako bih ovakva drukcije mogla.

Danas, u dućanu.

- Dobar dan susjeda.

Ništa.

Dobro, nema veze možda je zadubljena u traženje namirnica po prerazmještenim policama

Malo kasnije, ispred dućana:

- Dobar dan. To ste vi bili?

- Dobar dan. Jesam.

- Nisam Vam ja uopće skužila da ste to Vi, onaj sused s ukrajinskim biciklom.

- Nema veze. Al hvala vam za bicikl.

Eto, imam bicikl sa skoro pa ukrajinskim bojama, a da to ne primjećujem.