đole

Nije da me je nešto zanimalo tko se rodio, tko je umro ili što se sve u to doba događalo, a događalo se svašta, jer sam krajem proljeća te sedamdesetsedme punio jedanaest i još uvijek mi se znalo dogoditi da mi je za jutarnje ustajanje za otić u školu trebala majčina asistencija u obliku ispravnog gađanja glave i ruku majicom predviđenom da taj dan vidi svijeta.

Crni radioprijemnik bakelitskog kućišta sa 13 tranzistora i s natpisom 13 transistors u naš je stan pristigao iz daleke Amerike prije nekih pet-šest godina, imao je otvor za baterije sa stražnje strane. Iza stijenke tog spremišta nije se ništa vidjelo, a ja sam zamišljao tko su ti tranzistori i što sve njih trinaest radi u toj kutiji. Znao sam da nisu mali ljudi jer sam ne jednom već vidio televizor otvorenih leđa i uza sav napor da škicnem preko majstorovog ramena i ruke, viđao sam silose, vodotornjeve i rakete, viđao sam ulice i avenije, zgrade tvorničkih pogona, viđao sam stambene zgrade i željezničke kompozicije, nikada, ali baš nikada nisam vidio niti jednog jedinog malenog čovjeka. A kamoli njih trinaest. Dakle, mali ljudi ne postoje.

Na radiju su se izmjenjivale pjesme i neki govornici. U jednom trenu, taman mi se glava promaljala iz majice, pucketala naelektrizirana kosa da bi i Tesli nešto pametno palo na um, vruć se kakao hladio u šalici, a iz radija je krenula neka vijugava pjesma. Kad je pre mnogo leta bal pravio baron, Von Liegenstuhl je pozvan da naiđe u on... oblačenje rukava s izvrtanjem ramena dekoncentrira i sljedeće što čujem je: u razdeljak te ljubim, aaaa... Taj dan sam tu neznanu i nikad ranije primijećenu pjesmu čuo još jedno dva tri puta, sljedeći dan također, i onaj iza isto. U međuvremenu, od emitiranja do emitiranja, u glavi su odjekivali razdeljci, Fonligešluli, baroni, dame, poljupci. Tako valjda nastaju hitovi.

Znao sam tada da su friško umrli Gustav Krklec, Elvis i Charlie Chaplin, za druge ću smrti, one Howarda Howksa, Joan Crawford, Mariu Callas, Jacquesa Preverta i Borisa Demidoviča čuti tek kasnije kad mi to bude nešto značilo kao informacija, a to što su se te godine rodile Shakira i Jelena Rozga, Liv Tyler i Marija Škaričić, Bode Miller, Tom Hardy i Manuel Macron, svijet tada pa tako i mene, uopće nije zanimao. Znao sam da je poginuo Džemal Bijedić, tadašnji jugoslavenski premijer i da su počela testiranja letova Space Shuttlea i da su lansirani Voyager I i II i otkriveni prstenovi oko Urana. Nisam imao pojma da su te godine održani prvi demokratski izbori u Španjolskoj nakon smrti diktatora Franca, ne sjećam se da je na čelu SAD-a Carter naslijedio Forda, i da je u Miamiju prvi put u povijesti, a to je ono što čovjek bilježi i pamti, pao snijeg. Star Wars pušteni u kino dvorane bez mojeg znanja, a i Concorde počeo s komercijalnim letovima. U dućanima počeli prodavati kompjutor Apple II. Moj susret s inačicom IIe Lisa koji će označit početak informatičke ere mojeg života dogodit će se šest godina kasnije, a tada sam već slušao i Balaševića. I nisam ja bio pasionirani pratitelj njegovih muzičkih uzleta, ali sam ga rado slušao. Bio mi je drag, ali nisam rezao vene na prve taktove njegovih hitova. Nikad nisam bio na koncertu Đorđa Balaševića. Jednostavno nam se dogodilo da se ne sretnemo na istom mjestu u isto vrijeme. Dok je on bio u Novom Sadu, bio sam u Brezi, ja odem u Osijek, on je u Ljubljani, ja u Ljubljanu, eno njega u Puli, ja u Ilirskoj Bistrici, on u Zagrebu, ja u Zagrebu, on u Sarajevu. Čak i kad se potrefilo da smo obojica u istom gradu, nije me ništa toliko vuklo na njegove koncerte. Je li mi žao? Jest.

Nemam ni jednu njegovu ploču. Zapravo, mislim da imam jednu Ranog Mraza, ali kako ne znam gdje je, to je kao i da je nemam. Zato imam njegova Tri posleratna druga i Jedan od onih života, do preostala tri romana još nisam došao, al doći će i oni na red. Kako god

da je to pisao, čita se s lakoćom i nekom toplinom oko srca da ti usne zatitraju, da ti se povremeno oko oznoji. Oni koji su ga voljeli i vole ga slušati, trebaju ga i čitati jer Đorđe piše onako kako peva.