prvomajski

Porazi su nekad bolni, nekad nisu. Kad su kakvi, ovisi o utakmici, o protivniku, a najviše o tebi samom. Nekad ih pretvoriš u pobjedu, nekad baš i ne. Nekad i nije utakmica. Nekad ih proživljavaš, nekad sanjaš, nekad ih zaboraviš. Dobro, ovo sa zaboravljanjem je nekom čista utopija.

 

Radijske vijesti govore o prvomajskim paradama sjećanja na borbu protiv ugnjetavanja radnika. Autobus nenadano uredan, sjedala čista s krpicom preko naslonjača za glavu. Prva dva reda sjedala okrenuta su jedna prema drugima sa stolićima između, nešto kao u autobusima s dva kata. Vozač, vrlo vjerojatno latentno ugnjetavani radnik, mijenja radijsku stanicu: Radio Sljeme, evergrini i pop šlageri. Upravo svira ​​Zar Je Voljeti Grijeh.​ Zorica Kondža i Tedi Spalato.​ Pa jest, bolje od vijesti.

 

Sjedim uz prozor desne strane negdje oko sredine. Stakla na prozorima su skroz spuštena tako da možeš promoliti glavu kroz prozor. Ispred mene, možda baš s tog obrnuto okrenutog sjedala jedna se glava pojavi. Smeđa kosa podrezana na duljinu do ramena, I se ošišala. Z​akoluta očima: "otkud ti?!" Kako otkud ja, pomislim, pa vozimo se iz Dalja prema Zagrebu, iz sela mojih bake i dede. Preko puta nje izviruje glava njezine sestre. Sestra ostaje na svojem sjedalu, a vidim da se I premješta na drugu stranu i sjeda pored Severine. Sa Seve sjede dvije dosta stare bake s maramama na glavama. Jedna štrika, druga drži krunicu. Iza svih nas šačica je momaka koji se trude izgledati poput huligana i glasati se poput huligana, počinju s nekim arlaukanjem i pjesmom. Seve se okreće i dobacuje im kao djeci da se smire porukom da su ljudi platili karte za lošu vožnju, a ne za loš koncert. Sestra dobacujući dodaje da će ih tužit jer pjevaju bez dozvole. I se osvrće prema nazad, uhvati mi pogled kroz razmake između sjedala pa glavu okrene prema naprijed. Ne znam šta sam skrivio, ne znam ni jel razgovaramo, al najbolje da ništa ne pitam. Kroz zvučnike dopire Don't Go Breaking My Heart, Eltona Johna s Kiki Dee. Vožnja stvarno jest loša. Vozaču je kolna traka ponekad preuska, a u preticanju se osjećamo kao što se, da se, osjećaju krumpiri u čika Draginom kombiju. A čika Drago svladava makadam prepreke bez sata škole, auto škole, one obične ipak ima 4 razreda položena plus 4 gratis. Bolje bi mu bilo da se pekvalificira. U DJ-a ne jer muzika je s radija. Poželim iz ruksaka izvaditi knjigu, čitanje započeo u odlasku tamo, knjigu u čijoj je prvoj priči R vozio Mercedes, a Z brojao zvijezde, a onda shvatim da sam je zaboravio kod svojih. 

 

Vjerojatno sam zaspao jer kad sam pogledao kroz prozor uspio sam ovlaš uhvatiti dio zelene table s podatkom da do Zagreba imamo još osamdeset osam kilometara. Ili je pisalo osamdeset šest? Ne možeš sve kratkim pogledom razaznati u toj brzini. Ali zato sve možeš ako zatvoriš oči.

grah

Svoj prvi grah sam skuhao u Ljubljani nedaleko od vojnog zatvora u kojem je baš u to vrijeme svoj privremeni boravak imao prema najvišim partijskim komitetima okarakteriziran i optužen kao kontrarevolucionarni djelatnik Janez Janša skupa s ostatkom uredništva časopisa "Mladina". Sjeckanje luka, mrkve i peršina, ispiranje graha, blanširanje i dovršavanje, sve silne cake učili su nas kvalificirani kuhari. Učenička je rajngla mogla imati pet-šest litara. Te iste godine nakon pada nekog vojnog helikoptera s nekim generalima u kasnu jesen negdje po slovenskim gorama zaslužio sam odlazak prema zapadu, prema Jadranskom moru. Kad je zapad u pitanju, sve se svelo naravno samo na geografski pojam i nikako ekonomski ili geopolitički, a blizina mora se prefrtaljila. Imitirajući sate govor i hod našeg crnogorskog zapovjednika s kapetanskim činom u sitne noćne što se poklopilo s njegovim povratkom iz potrage za ostacima letjelice i ljudi stekao sam njegovu privatnu simpatiju i službenu selidbu. Ovo bi se sigurno moglo nategnuto okarakterizirati kao podrivanje mrskog sustava specijalnim metodama, ali mi se čini da sam zakasnio s prijavom. Ili nisam?

 

Zapad se zvao Pivka. Tamo sam prvi put vidio što se može dogodi Artudituu (R2D2 za englesko govorno područje) kad ga se bez nadzora ostavi u kuhinji. Za one upućenije, nisam pobrkao crvene petokrake i Star Wars, nego je kazan za kuhanje bio zapremine 300 litara. Tri stotine litara! Dotaknuo dno bilo mi je moguće samo ako se naglavačke presavinem preko ruba toliko da mi stopala budu u zraku barem pola metra. Kuhanje graha u tom kazanu bila je jednostavna operacija: sve potrebno iz recepture s obuke trebalo je množiti s količnikom mjera kazana i rajngle, dakle sve puta oko otpilike pedeset-šezdeset. Osim ruku. Osim kuhanja, na takvim mjestima postoje i drugi radni zadaci. Dijeljenje. Hrane. Ono množenje mi nije bilo teško palo, ali dijeljenje jest pa sam nakon nekoliko neodgovornih širokogrudnih podjela maknut u stranu ko svećenici koji se ogriješe o svjetovne zakone. I ovo bi nekima vjerojatno bilo podrivanje sustava iznutra. Završio sam na strelištu iznad Istre, nedaleko Ilirske bistrice. I vratio se na kuhinjsku opremu malo veće obitelji. One od desetak članova.

 

Slovenska avantura je skončala, s njom i obavezna upotreba Vegete po peesu, i sljedeći grah sam kuhao nekoliko godina kasnije kad su se stvorili uvjeti za postojanje samostalne kuhinje. Kraj je osamdesetih i minimalizam je bio u trendu, a to "samostalna kuhinja" je u danom trenutku i malenom prostoru nedaleko od Britanca značilo niski hladnjak i kutu i na njemu kombinirani mini štednjak - pećnica nad kojom su bila dva ringa za kuhanje. Na vratima pećnice pisalo je "Fidel Gastro". Natpis je nastao krajem osamdesetih usljed djelovanja mladosti na život i sigurno nema nikakve veze sa autentičnim pojmom koji se pojavio na zagrebačkoj gastrosceni u trećem desetljeću ovog stoljeća. U tom sam kutu naučio kuhati noćni grah. Nije to nikakvo posebno tamno ili crno zrno nego se po danu nije imalo vremena za kuhanje. Tu sam naučio i da je zagorenu mljevenu papriku na češnjaku i ulju bolje baciti pa makar je neimao više nego li je ubaciti u kipuće grah varivo i od njega napraviti nešto gorko i neprovarivo. Mislim, situacija je bila takva da sam ga ipak pojeo, ali sam. Jer ne moš takvu sramotu nikom ponudit, a ne moš ni bacit, nije hrana za bacanje. Od tad sam bio pažljiviji, ne apotekarski, ali pažljiviji.

 

Mnoge smo i mnogo voljeli, napisao je Šoljan. Mnoge sam i mnogo kuhao. Za razliku od Šoljana, mislim na grah. U životu sam grah skuhao preko dvjestotinjak puta i niti jedan nije bio jednak nekom od prethodnih. Sličnih je naravno bilo, a bilo ih je i različitih. Bilo je gustih, bilo je rijetkih, s više povrća, s minimalnom količinom povrća, s rebarcima, sa slannncom, bilo ga je s kobasicama, bilo ga je i s govedinom, svjetlijih, tamnijih, bilo je zelenog, bilo je bijelog, a bilo je i šatiranog, bilo ga je svih boja, uvjerenja i konfesionalnih zabluda. I svi su bili jestivi osim onog jednog.

 

Fotografija: grah od prekjučer, nije fotogeničan, ali je najbolji u našoj zajedničkoj povijesti. Jedina mu konkurencija možda može biti sljedeći. Možda.

 

 

dokolica do kolica

 Vrućina je nekako kompatibilna s dokolicom. Siesta, fjaka ili snatrenje i meditacija, sve to kao da, ali dokolica je prava stvar. Stvaralačka je, inventivna, izazovna, zavodljiva. Dokolica. Do kolica.

Sve je u brzopoteznoj komunikaciji Zagreb-Silba krenulo vicem da auto od grada možeš sačuvati odvozeći ga na selo. Dogodi se i ljubav na putu. Ne na spomenutoj relaciji nego bukvalno, uz tijelo spuštenih ruku da ni sudac Anthony Taylor ne bi mogao svirati penal, glavom, čelom i bradom ljubav se klečeći pridržava za asfalt. Onda se u jednom trenu pojavio zločinac koji ne zna već v. Ovo ako je politički ili bilo kako nekorektno, neka je. Pakao ili raj, pa onda vaj, pa onda because I need to know, onda shvatim da za njega nikako ne može biti vaj, to jest raj nego hell, pa se to hell transpozicijom postojeće govorne mane pretvorilo u well, potom se nametnulo hamletovsko pitanje i u glavi se upalila žarulja s volframovom niti. Heaven or hell? Vaj or well? Prvo je iskočio Neven Orhel sa svojim medicinskim trilerom Uzbuna na odjelu za rak, ime i naslov na koji sam nebrojeno puta nalijetao po gradskim knjižnicama Osijeka i Zagreba, a onda i Eric Arthur Blair, što će reći George Orwell. Or Well. Or? Well? Ako on nije taj svoj pseudonim baš ovako smislio, stavit ću ruku do lakata u hladnu vodu! Obje ako treba!

Stvarno je vruće.

minority report

Tramvajsko okretište kod zoološkog vrta, otprilike preko puta Retfale. Sjedim i čekam da krenemo. Tri kompozicije čekaju na polazak ko zapeta puška. Naša kreće prva. Linija ide mostom preko Drave i sljedeća stanica je na Trgu Republike Austrije. Nakon toga ide pošumljena Savska u koju se prije Tehničkog muzeja infiltrirao put prema kompleksu brezanskih bazena. To ovaj put prođemo. Poslije, nakon nekoliko stanica koje su posuđene i prenesene iz Tratinske, Proleterskih brigada i Lučićeve, onaj dio kod filozofskog, dolazimo do mosta preko isušenog savskog korita. Negdje oko rotora tramvaj se pretvara u autobus sa sjedalima presvučenim skajem boje pudinga od čokolade.

Parkirani smo. Ulazimo u neku gostionicu. Nalik je kerestinečkoj radničkoj menzi u krugu tvornice olovnih i aluminijskih proizvoda s kraja osamdesetih. Vrijeme je ručka i mnogi su stolovi zauzeti. Sjedimo i jedemo pileći ajmokac. Na kariranim stolnjakom prekrivenom stolu pored tanjura su novčanici, dokumenti, cigarete. Ručak traje, obilan je i jednostavno zahtijeva pauzu. Slavica me moli da joj zapalim cigaretu. Blijede je puti. Oči su joj plave, usnice mat bordo crvene, čelo visoko, a kosa stegnuta u visoko postavljenu pletenicu. U tom trenu mi se dva stola udaljen obraća Zdravko Mamić. Moli me da vidi moju putovnicu. Broji mi žigove. Nisi ti puno putovao, veli mi pokazujući na desetak-dvanaest, možda trinaest pravokutnih i eliptičnih tintnih tragova na zelenkastim stranicama. Odbrusim mu nešto zbog čega me začuđeno pogleda, uzmem mu iz ruke svoju putovnicu. Umjesto da nastavimo s ručkom, izlazimo van. Na stajalištu pored našeg katni je bus prepun daleko istočnjačkih lica. Mašemo si, veselo se pozdravljamo bez progovorene riječi. Riječi bi ionako vjerojatno bile suvišne jer ona Babel kod mene još nije dosanjana.

 

Sad uz jutarnju kavu sve nešto razmišljam o nedostupnosti progonjenih kažnjenika našim javnim službama, o Minority Reportu Philipa K Dicka i čini mi se da sam onog lika komotno mogao ubacit u bus, a poslije kad se taj bus pretvori u tramvaj, sve postaje dostupnije.

 

 

(fotografija je ilustrativnog karaktera, istarska kafanska lokacija na kojoj nema nikoga od spomenutih likova)

moji razgovori s krležom

Matvejevićevi Razgovori s Krležom. Džepno, šesto, prošireno izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1987., iz doba zagrebačke Univerzijade, moje druge godine života u Zagrebu, za tu priliku ušminkanom najvidljivijim kozmetičkim zahvatima: dovršenim renoviranjem Trga Republike i na križanju Savske i Končareve podignutim Ciboninim tornjem pored dvorane, "Mirkova cigara" znali su ga zvati, uređenim studentskim domovima na Cvjetnom i Savi i mnogim drugim sitnicama. 

 
Knjigu sam kupio jedne sunčane nedjelje otprilike tridesetak godina od izdavanja na sajmu na Britancu za svaki slučaj jer bolje dati deset kuna za knjigu pa bila i duplikat nego li propustiti takvu priliku. Poslije se ispostavilo da čak jednaku takvu već imam pa je ova čekala par godina svoju priliku da je netko otvori. Prilika se počela nazirati u subotu. U Gavelli je, nakon dodjele regionalne književne nagrade Predrag Matvejević Robertu Perišiću za roman Brod za Issu, odigrana predstava rađena po fragmentima Matvejevićevih Razgovora s Krležom. Dodjeli sam prisustvovao, predstavu nisam imao vremena odgledati, ali sam knjigu obećao nekome tko je nije čitao.
 

Vanesina posveta noni datirana je 06.11.1992. godine. Po izboru poklona, a i po rukopisu, dalo bi se zaključiti da je Vanesa bila mlada studentica. Vrlo vjerojatno je studirala komparativnu književnost, ali nije isključen niti jedan drugi studij. Naime, tada su svi studenti imali vremena i za čitanje knjiga. O noni manje: bila je Vanesina nona i sigurno je bila ponosna na svoju unuku.
 

Točno trideset i jednu godinu kasnije knjiga će opet doći u nove, ovaj put jedne nenonine ruke.

 

 

 

kate ili dan pobjede

Ljeti je lijepo. Lijepo je krenuti od Male Rijeke, penjati se i spuštati niz planinske padine i sve tako do Budoželja. Budoželjske planine. Četvero nas je: Rus, ja i dvije mlade djevojke, Kate i njezina sestra su angažirale Rusa da ih fotografira u prirodi. Ja - vodič. Znam kraj.

 

Spustivši se prema odmaralištu, srećemo domaćina: i Rus i ja ga znamo, ali mu se imena ne možemo sjetiti. Nema pasa od prošlog posjeta. Tad su bila dva ona, kako se zovu, nisu rotvajleri, nego, ček, nije receiver,... retriever! Da, bila su dva retrievera, zlatna. Nema ih. Ugošćuje nas, onako planinarsko domski, lagan ručak, pivo, ležaljka za odmoriti. Nakon okrijepe krećemo dalje. Približavamo se dnu padine i osjetimo nesnosan smrad truleži. Nailazimo na neku rupu čije dno vodi uu neki tunel kroz koji izbija svjetlost. Izlaz iz te rupe je kontejner bez jedne bočne stijenke. U njemu mrtvi psi. Kontejner je ukopan na visini od par metara. Iznad te izlazne rupe crna je gusana okrugla ploča s natpisom Jasenovac. Shvatili smo da je vrijeme da zbrišemo iz kandži psihopate. U podnožju Budoželja izlazimo na desnu obalu Dunava. Rus djevojke ukrcava u čamac i kreće veslati, ja ostajem u zasjedi pričekati Peru psihopata. Da, Peru, sjetio sam mu se imena, ali ne i otkud ga znam. Ovaj se pojavljuje na obali, ispaljuje nekoliko metaka u smjeru čamca, a onda, vidjevši mene i puca i u mene. Promašuje sve. Uspijevam ga svladati, vezati vrbovim prućem. Ne pitajte kako se to radi, to su posebne sposobnosti. Rus vraća čamac i svi četvero odlazimo prema zagrebačkom željezničkom Glavnom kolodvoru, a onda i dalje. Pješke.

 

Na travnatom platou odmarališta kod TEŽ-a neka je plesna predstava. Redateljica, ili je to glavna glumica s ulogom redateljice, dolazi u gledalište, hvata me za ruku i izvodi na podij: "Tu stani, kasnije ćeš plesati". Pokušavam se oduprijeti tom izboru uloge time da ne znam pesati. Neuvjerljiv sam. U međuvremenu podij se puni i nakon najava i predgovora kreće radnja. Vodvilj i cabaret s elementima plesa, tako nešto. I drama. Moja osobna. Taj ples. Uspio sam nekako za cijele plesne stavke izbjeći gaženje nogu plesačice u krinolini. Mislim, tko je ikad uspio uopće i dotaknuti, ma vidjeti, bilo cipele bilo noge žene koja hoda ili pleše u krinolini? To me spasilo. 

 

Po završetku predstave travnati plato se mijenja, širi se, gledatelji se odmiču, plesačica i najavljivačica nestaju, travom niču pravilne široke bijele crte. Nogometni teren i nogometna utakmica. Mješovite su ekipe, po godinama, stasu i spolu. Teren je, unatoč tim iscrtanim bijelim crtama neravan i ne odaje karakteristike nogometnog igrališta nego ima sve osobine obične prirodne livade. Čak su i maslačci kroz gustu travu promolili glave. U protivničkoj ekipi prepoznajem Žeželja, Dracha, Beckinsale i sestru joj Anu, tako je rekla da se zove dok smo planinarili. Za nas igramo Džo, Coa, Sanja i ja, ostale zapravo ni ne vidim. Rezultatskim preokretom s 0:2 na 3:2 naša ekipa uspijeva pobijediti. Da se za kraj sna malo i pohvalim, dva od tri gola sam zabio upravo ja. Tko ne vjeruje da je tako bilo, slobodno nek pita one koji su bili tamo. Sve ostalo je jasno. Ako. 

 

A i Dan pobjede je. Taj nam isto svima čestitam!

 

 

sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

san o javi

Ima tih dana kad čovjek misli kako se probudio, a nije. San je da ne može drugo ni biti: iza Zapruđa se proteže Vatrogasno naselje s Gradskim vrtom, iznad Kvatrića pokockana ulica vodi do mjesnog groblja, ulica se prelazeći mostom preko rijeke pretvara u željezničku prugu, vlak se pretvara u voz i eno ga baš prolazi kroz Vinkovce, vuče kompoziciju prema Sarajevu, a Charlize te moli da joj oprostiš, jer si sinoć zaspao dok si gledao remake Dobrog posla u Italiji. 

 

Ima i dana kad čovjek misli da još sanja, a u stvari je budan, eno ga već hoda, kavu kuha i razmišlja o dnevnim obavezama, a te obaveze za taj dan dalijevski nadrealne, čak i vrijeme curi kao da prati morfologiju Dalijevih satova: prvi sat proletio u tili čas, a drugi se razvlači kao, šta ja znam, kao slavonski naglasak, vuku se kazaljke polako, s noge na nogu jer ima se svega pa i vremena, evo samo u tom satu ima vremena za dva.

 

Ima i ovih dana kad mu ništa nije jasno: možda sanja da se probudio i tako budan počeo snatriti, a možda skroz budan snatri i u tom snatrenju mu se učini da se budi iz sna kojeg uopće nema jer ne možeš budan sanjati osim u snu. A zapravo možeš.

trg žrtava hrvatskih velikana

Svako vrijeme nosi svoje, rekli bi neki iz prošlog vremena. Obilježavanje svojeg postojanja na nekom prostoru normalna je ljudska potreba. Netko izgradi nešto, netko nešto sruši, netko tom mjestu promijeni naziv. Tko što zna i tko što može. A kad se sve to u određenom vremenskom periodu dogodi na istom mjestu, onda to može biti i zbunjujuće. Mijenjanje naziva ulica pogotovo može biti dosta nezgodno pogotovo ako se naziv seljaka po procijenjenim zaslugama nositelja naziva. Zato poštarima i drugim dostavljačima i taksistima nije nimalo lako obavljati svoj primarni posao. 

 

Nekadašnja Adžijina ulica nedaleko Trga žrtava fašizma danas je Ulica Kneza Borne, a nekadašnja Ulica Kate Dumbović na Trešnjevci danas je Adžijina. Mjesecima pa i godinama to je preseljenje ulice blio košmar, noćna mora i utjelovljenje Strave u ulici brijestova i poštarima i dostavljačima i mnogim drugima.

 

I Trg žrtava fašizma, mnogima poznat po Džamiji, Meštrovićevom Domu hrvatskih likovnih umjetnika i po sjedištu HDZ-a i po sjedištu pravomoćno osuđene koruptivne i kriminalne organizacije, nekadašnji je Trg N, poslije je bio Trg Petra I. osloboditelja (misli se na Karađorđevića), kasnije se zvao Trg III pa Trg Kulina bana i nakon toga Trg žrtava fašizma. U jednom je novijem periodu, devedesetih godina prošlog stoljeća, taj trg bio čak i Trg hrvatskih velikana, ali mu je strujanjem vjetrova novog milenija vraćen predzadnji naziv i od tad je Trg žrtava fašizma Trg žrtava fašizma.

 

A Trg hrvatskih velikana? Trg poznat prvenstveno po Kovačićevoj zgradi Hrvatske narodne banke unutar koje su uredi guvernera Hrvatske narodne banke i mnogih njegovih suradnika? Trg hrvatskih velikana nekadašnji je, kronološki gledano, Trg Burze, Trg minhenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića, pa jedno novije vrijeme opet Trg Burze, to u doba dok je Trg žrtava fašizma nosio naziv Trg hrvatskih velikana, a nakon toga, sve do današnjih dana Trg hrvatskih velikana je Trg hrvatskih velikana.

 

Zbunjujuće? Naravno. Mislim, naravno da je dosta zbunjujuće to mijenjanje adresa, a zanemarimo li mnoge druge ljude i razloge traženja određenih adresa, posao poštara, taksista i dobavljača može biti prilično nezgodan unatoč automatizaciji i digitalizaciji. Dok trepneš okom može ti se dogoditi da pri isporuci pošiljke zamijeniš, rećemo, Trg hrvatskih velikana i Trg žrtava fašizma, a HNB sa Trga hrvatskih velikana od jedne nacionalne središnje banke iz eurozone posudi nekih 350 tona novčanica eura za distribuciju banaka radi predopskrbe i opskrbe građana i poslovnih subjekata. Silna je to količina tona, kamiona, a i čak GPS može zakazati.

 

O svemu više na:

"Stiže nam 350 tona novca! HNB će prevoziti blindiranim vozilima novčanice eura, zna se otprilike kad i kome"

 

https://bit.ly/3cGDJGV

navodne novine, vijesti dana, iz zemlje

Danas, u srijedu, čuj mene utorak, u srijedu 23.03.2022. Vlada RH održava svoju redovitu sjednicu. Na samom početku zasjedanja predsjednik Vlade, premijer Andrej Plenković uvodno se obratio ministrima, članovima Vlade. Govorio je o aktualnim stvarima, o Odiseji, Versaillesu i Jalti, o obnovi nakon potresa, prihvatu ukrajinskih izbjeglica i dronu koji je nedavno pao u Zagrebu, sjedištu Vlade Republike Hrvatske.

“Na nama je da ubrzamo sve procese djelovanja društva, od mirovnih sporazuma do obnove, zgrada, kuća, javnih institucija. Sredstva su tu i ona su za sad rezervirana. Zadaća svakog novog ministra koji god bio i kojeg god resora bio da ubrza sve procese nastavka potrošnje rezerviranih sredstava", uvodno je izjavio premijer.

Izvijestio je članove Vlade i kako je Vlada potpisala ugovor o Caritasu koji će pridonijeti da Vlada podupre humanitarne aktivnosti s godišnjim iznosom od 15 milijuna kuna. Preko posrednika. Jer svaka ruka više je dobro došla. Također je spomenuo Vladi da je Vlada potpisala i pravni sporazum sa svim fakultetima gdje će svi resori napraviti sustavnu suradnju s pravnim stručnjacima kako bi pomogli pri formiranju zakonskih rješenja, što znači da će se zakonima baviti i pravnici.

Priopćio je Vladi i aktivnosti vezane uz istragu pada bespilotne letjelice. “Istraga traje, važno je da sva vještačenja budu dovršena i precizna. Iako je u istrazi još nejasno, ono što je od strane državnog pirotehničkog odvjetništva potvrđeno jest da je na besposadnoj letjelici, inače izvorno izviđačkoj, bila postavljena jedna vrsta aviobombe i da je ta letjelica bila naoružana. Sve ostale manje bitne detalje čut ćemo po završetku istrage stručnjaka i prilagodbi za javnost od strane navedene institucije”, rekao je Plenković.

Iako je dron ruske proizvodnje, stručnjaci još dvoje o proizvođaču bombe: Lego ili Playmobil.

stres, san, stres, nešto

Ne moš poslije radnog dana prepunog stresa, tišine i prašine, ni popodnevnu dremku bacit bez da te iz sna trgne kakav potresan udar. A taman krenuo na put.

Vozim bijeli kabrio, ostao mi od sinoćnje priče, sicevi bordo crveni, Panama šešir, sako bež boje ko slovo mi na vesti iz ranog djetinjstva. Sunčane ove iste. Cigara u ustima punim osmijeha, dodajem gas lagano, ritam klipova u motoru se poklapa s onim iz zvučnika. Skupljamo se. Idemo nešto pojest i popit pa na koncert. Fat Freddy's Drop.

Odjednom - ŽBAM!

Cigara završila u šajbi, šešir također. Šleper iz Klagenfurta mi se zabio u zadnji dio auta! Zdrmalo me gadno. Otvorim oči, trgnem se. Sanjam. Nema Jaguara, nema Panama šešira, al nema ni šlepara. Dobro je, u krevetu sam.

Kako dobro!? Nije dobro! Nije valjda opet?! Mora da je preko 4° po Richteru. Hoće li sad i repriza?! Žmirim, osluškujem. Čujem svaku ptičicu iz parka ponaosob, usporene korake starca sa štakom, pašče šapicom čeprka oko žbuna.

TRES! 

Bez imalo nježnosti i ljubavi, pneumatika zatvara otvorena ulazna vrata u zgradu: susjeda izlazi van. Cvrkutavo pozdravlja starca sa štakom i psom.

samoizolacija, dan sedmi

Dan sedmi, nedjelja. Naspavan se čovjek lako budi rano. Pet je i nešto, završavam s gledanjem filma. Total Recall. Ne onaj s hatevea sa Schwarzenegerom, ovaj noviji, s Kate Beckinsale i Jessicom Biel, dobro i s Colinom Farrellom. Pickbox. Redatelj, prezimenjak mi tetkov, dosta se potrudio: kad je već autor romana ujedno i autor Sanjaju li androidi električne ovce, nije se Wiseman libio posuditi dosta toga od Ridleya Scotta. Nema veze, gledljivo, zavodljivo do mjere da se ufuraš u virtualnu realnost, koronična samoizolacija daje rezultata, a i taman će mi vrijeme proći do prvog jutarnjeg mjerenja temperature, koja se, hvala na pitajnu, drži i dalje u granicama pristojnog. Film završio, perem zube, pristavljam vodu za kavu, pregledavam poruke, odgovaram, provjeravam vremensku prognozu. Bit će i snijega, vele.

I tad kreće.

Zaljuljalo ko na Petru Hektoroviću kad more udari! Potmula buka. Zatresle se police, monitor zaplesao po stolu, krcka negdje u zidovima! Tajac. Otvorim prozor. Ni c od cvrkuta proljećem razbuđenih ptica, lišće se, ono malo što ga ima po granama, ukočilo. Nema ni vjetra. Netko je jebeno naglo stisnuo pauzu na daljinskom. Po podu se hodnika poput stakla razbila boja sa zidova. Napuknut zid iznad ulaznih vrata. Šta sad?! Šta jebeno sad?! Ruksak mi je spakiran za eventualni odlazak iz samoizolacije u zaraznu, uzimam punjač za mobitel, cigarete.

A onda opet!

Zatreslo da iz kuća istjera i neodlučne! Skupim stvari, obučem neku proljetnu jaknu, shvatim da nije dovoljno, obučem još jednu zaključam stan i bjež van! Uz zgradu nikoga, svi se od nje odmakli onako kako bi i međusobno zbog korone trebali. Pasa je skoro ko i ljudi. Pahulje lebde zrakom. Zamotani u deke, ljudi, drže cekere, torbe, kofere. Svima mobiteli u ruci, tipkaju, tiho razgovaraju. Držim dvostruku distancu. Samoizolacija u prirodi. Pogledam u mobitel, baterija na 28%. Jebiga, dok traje, traje. Kapa mi i rukavice ostale u stanu. Uopće nemam predodžbu što raditi, što napravit. Sad, za sat, danas. Uopće. Zapalim, zbrojim se. Neki ljudi ulaze u zgradu, mašu sa svojih balkona, vraćaju se natrag. Kad će sljedeći udar? Nije pitanje, hoće li nego kad će. Jesam li trebao skoknuti po rukavice? I kapu, naravno. Je li zakon velikih brojeva i matematičko očekivanje na njihovoj kamikazičnoj ili na mojoj kukavičkoj strani? Nema smisla, nisu to neovisni događaji. Zapalim još jednu. Šta mi je ono jučer B. spominjao? Da! Obilazi mater, donijeti hranu, lijekove i to, kad ovaj put, zazvoni joj fiksni. Frizerka. Nudi usluge po doma. U rukavicama. Stara se premišlja, B uzima slušalicu i frizerku šalje u tri pičke mile matere. Ne čudimo se. Debili su oko nas.

Kružeći po travnjaku nedefiniranim putanjama povremeno se približim zgradi. Gravitacija radi svoje. A i hladnoća. Da skoknem po kapu? Ili ipak ne? Strah. Sad je možda ipak na redu novi udar. Odšetam dalje. Odgovaram na pozive, odgovaram na poruke, mobitel pao na 26%. I D. mi se jučer povjeravao. Pisat će dnevnik. Ima odličan naslov. Naslov je za pet. I za dobru britansku seriju kriminalističkog karaktera s elementima misterije. Par dana kasnije ću skužit da je nešto slično ugedalo svjetlo dana. Ali, reći će, ja sam se prvi sjetio! Možda. Možda i nisi. Al napisao sigurno nisi.

A da ipak? Na brzinu trknem. Valjda neće baš sad. Ili hoće? Trebao sam prošli krug. Mobitel blipće, zvoni, vibrira. Još poruka, još poziva. 24%. Morat ću racionalizirat potrošnju na nižim temperaturama. Ajd još jedan krug pa ću onda. Vidit hoću li. Pričao jučer i sa F. On je do grla u svojevoljnoj staračkoj izolaciji. Nismo se čuli godinu i više. Taman da se prisjeti djetinjstva u Zadru, oca, majke, svojih nepodopština i nestalih običaja. Šetnje po rivi su izmišljotine novijeg doba, toga nekad nije bilo. Slobodno vrijeme se koristilo za objede, odmor, za ubit oko, a ne za besmisleno šetanje.

Pahulje su nestale. Neke su prizemljile po parkiću, neke je vjetar odnio dalje. Prošlo već previše vremena. Prsti na rukama mi se smrzavaju, prsti na nogama također. Gledam meteorološku prognozu za sljedeći tjedan. Snijeg stiže minuse. Ovo nema smisla. VAR je kriv za sve, i to onajna tekmi Dinamo - Šahtjor, neki dan je to lijepo obrazložio banjalučanin Dragan Bursać. Samo, on je malo iskarikirao talijansko istraživanje nulte točke korona booma. I napisao je to prije potresa. A šta sad? Penal i kazna?

Prijateljičine prijateljice poznanica ima kćeri. Tinejđerke. Prepričava mi priču. Cure svaku večer idu na Cmrok. Korona party. Dok je takve omladine, ne trebamo brinuti za budućnost.

samoizolacija, dan šesti

Da dan šesti. A ko će ga se opće sjetit nakon ovakvog jutra i dana sedmog!? Lagano stanje šoka. 

Sjetit ću se. Prije nego snijeg padne.

ozbiljan kriminal

Ponoć prošla, čarolije nestale. Teba ić kući. Noćni tramvaj u obliku autobusa. 

Vozač otvara vrata. On vadi novce iz džepa, neodređen smotuljak.
- Kartu jednu molim.
- Noćne su skuplje. Petnes. Eo ti ova od šes, al daj sitno molim te.
Neobična ponuda. Pristaje.
- Eo dese ko da je šes. Fala ti.
- A fala tebi. Živio.

Platio pet kuna manje, vozač dobio četiri kune. I Grad i ZET, I Holding i Univerzum oštećeni za devet kuna.

Ozbiljan kriminal događa se pod okriljem noći.

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.

 

tries, al ko džaba

Britanac nedjeljom. Nađe se svega, nema samo igle i lokomotive. Šesti štand od Ilice, drugi red slijeva. Ona i on s jedne strane, ja s druge.

Ja:
- Pošto su?
On:
- Dvaes.
Ja:
- Oba?
On:
- Eh, oba! Svaki dvaes.
Ja:
- El može oba za tries?
Ona:
- Ne znate Vi, gospodne, šta je to i kolko to košta.
Ja:
- Možda i znam.
Ona:
- Svaki vrijedi bar seandeset.
Ja:
- Može il ne može?
On:
- A šta ć Vam to?
Ja:
- Da zamijenim pregorjele na staroj lampi.
On:
- A onda možebit da ipak znate.
Ja:
- Možebit. Može li?
On:
- Može.
Ona:
- Ovo Vam je ko da ste ih džaba dobili.
Ja:
- Pa nije tries kuna džaba.
Ona:
- Nije, al ko da je.

sanjaju li ZET-ovci električne putnike

Polugužva, poluprazno, tramvaj zvan šestica subotom popodne. Sjedim, ima mjesta - gluho je doba: nit za plac, nit za doktora. Monoton ritam sraza metalnih kotača i tračnica umotan u šum motora i nemušte udaljene glasove kao podloga za razvučene slike gradske jeseni u nijansama sive, žute, crvene, zelene i plave, spušta utege na očne kapke. Opirem se - ne ide. Nadljudskim naporom podižem kapke, ko da stoj na njima radim, tako su teški, nakratko progledam, a ovi se, kao pod dodatnim opterećenjem, odmah spuste...

Službeni kontrolor putnih karata zagrebačkog javnog prijevoza (SKPKZJP, nadalje: kontrolor):
- Dobar dan, kartu na pregled, molim.
Neslužbeni aktivni putnik u zagrebačkom javnom prijevozu (NAPUZJP, nadalje: putnik):
- Dan. Neam.
Kontrolor:
- Osobnu molim.
Putnik:
- Ne dam.
Kontrolor:
- ​Morać ​zvat ​policiju.
Putnik:
- Zovite.
Kontrolor:
- Zvaću policiju, ozbiljno.
Putnik:
- Zovite.
Kontrolor:
- Stvarno ć zvat policiju!
Putnik:
- Pa zovi, čoeče božji, šta čekaš!?

Kontrolor vadi aparat za zvanje policije. Zove. Možda policiju. Putnik nezainteresirano gleda kroz prozor. Tajac ko u filmu. Ne čuje se ni ž od žamora ostalih putnika. Samo se tiho, poput ulaska Doca Hollidaya u legendu, otvore tramvajska vrata. Putnik i dalje nezainteresirano gleda kroz prozor.
- Ejebiga. - promrmlja kontrolor i izađe van.

Kapci postaju lakši, dižu se kao hipnotizirani. Pogledam. Progledam. Tramvaj izgubljen u prometnom zastoju. Nema kontrolora, automatski nema ni registriranih putnika bez karte. Žamor prekriva zvuke ulice.

Šta li ZET-ovci sanjaju?

kako sam proveo nedjeljnu večer na periferiji grada koja se tada za mnoge pretvorila u centar zbivanja

Na početku bješe žamor. Potom zatišje pa opet žamor. Žamor se u jednom trenutku pretvorio u glas(ov)nu eksploziju oduševljenja pa se sve kao malo stišalo, stopilo i nestalo u zvuku koji se razlio cijelom dvoranom. Taman pomisliš kako je sve dobro, a onda krene demanti...

Na "Breathe" mi je "skroz sjebalo desni far na pežou pa će u nedjelju na Hrelić" - maknuo sam se; kod "Déjà Vu" joj "nestala sva šminka iz torbe na poslu, sumnja na jednu kolegicu, al joj neugodno" - maknuo sam se; na "Wish You Were here", usred sredine središnjeg instrumentala otac kćeri netiho objašnjava da "treba slušat i gledat ovaj koncert bez obzira što je njoj draži Gilmour jer da je ipak sve ovo napisao Waters" - maknuo sam se; na "Pigs" sam po drugi put otišao do šanka nahranit svinje za dvajspet kuna za pola litre parapivske tekućine; na "Money" sam trpio ritmičko pljeskanje odsvuda uokolo kako valjda jest na rozgama i sličnim nuspojavama; na "Brain Damage" i susjedi progovorili "vedno, zmaga, prau za prau, Mojca, Kekec, jutri bom pujsa razbiu, samo ljubezen in žarnica, vatra, tobak, trava in sploh vprašanja katera nekikurac" - maknuo sam se.

I kako ja nađem zgodno mjesto s dobrim pogledom (čitaj: nevisoka čeljad ispred mene), tako ti ovi ispred mene osjete neodoljivu potrebu da grupno dignu mobitele objema rukama (treba održavat ravnotežu) u živi zid i nasnimavaju koncert ne bi li se mogli pohvalit, jal odmah, jal malo kasnije. Izmaknem se, naslonim na ogradu, zapalim, povučem dim kadli eto redara. Moli me da ugasim cigaretu jer se u dvorani ne puši. Ne puši se, uopće, dimi se sve u šesnaest: od glicerina i nikotina do kanabisovih mješavina. Sve na par koraka. Al, jebiga, naslonio si se na ogradu iza koje je tribinica za sto kuna skuplja od partera: nema majci pušenja!

Na pojavu teksta "NEMA JEBENE ŠANSE" napisanog na hrvatskom radi veće težine koju će osjetit masa, a kao podlogu za uvod u "Mother" - sveopći delirij, kolektivna ekstaza, masovne ovulacije. Na zadnjem je koncertu, na turneji "The Wall" na istoj glazbenoj numeri istu je scensku poruku slao. I moći će i na sljedećoj. Ovdje će to uvijek bit aktualno.

Svo to gore pobrojano čeljade, skakuće, vriska, priča, krešti, pišti u Pink Floyd majicama raznih godišta, dezena, boja, a bogami i oblika.

Mnogi su prisutni i nazočni, jebiga, fulali lokaciju. Arena, Arena Centar, slično je. Promaši to čovjek dok kažeš keks.

Možda je bolje bilo bit na tribinama, ne znam, ja sam se barem mogao maknut. I znam samo da je moja tolerancija na mase bilo kojeg predznaka svedena na infinitezimalno malenu vrijednost koja teži ka nuli.

Inače, čovjek je Roger Waters odlično odradio socijalno angažirani antikapitalistički, antifašistički i antiglobalistički glazbenoscenski performans uz pomoć odlične ekipe (Jonathan Wilson, Ian Ritchie i još njih par muzičara i duo pratećih vokalica), uz jednu lokalnu crticu iz života o jednom i jedinom pravom putu.

(https://www.setlist.fm/setlist/roger-waters/2018/arena-zagreb-zagreb-croatia-4bec47ea.html)

pozivnica

PLIIIIP! Tako nekako neugodno zvuči, skviči, plipeće zvono mi na ulaznim vratima.

PLIIIIP! PLIIIIIIIP! Dvaput stisnuto, jel zbog straha il iznenađenja, to električno cviljenje dvostruko je neugodnije.

Deset je, niti koga čekam, nit sam koga u zgradu pustio. U pidžami, otvorim vrata, a pred njima stoje dvije žene. Kasne tridesete ili rane četrdesete. Pomalo bezizražajna lica, pristojne frizure, sakoići i haljine koloristički usklađeni sa već zaboravljenom jesenskom sezonom. Ispod njih se naziru neskromne tjelesne obline. Jednobojne debele čarape ulaze im u cipele na nevisoke potpetice. U rukama im neke brošure, letci, lifleti.

- Dobar dan. - uglas će.

- Dan. Trebate? - skratim.

- Došle smo Vas pozvati na predavanje... - započne lijeva.

- Predavanje? - papagajski prekidam.

- ... o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - završava desna.

Lijeva mi pruža kompletić propagandnog materijala kao da dila indijskim Dormeo madracima, kompletom turskih Zepter lonaca i kineskih Solingen noževa.

- A je li okrugla? - pitam.

- Šta je li okrugla? Zemlja? - zabrinu se i naglas zapita lijeva.

- Ne Zemlja. Obljetnica. Je li obljetnica okrugla? - pojašnjavam.

Nastalu tišinu poremeti pokretanje lifta koji je u tek sazidanoj zgradi upogonio politehnički inženjer David Pajić davne 1957.

Podignem obrve ne bih li ih potaknuo na odgovor, onako kako su profesori znali od studenata izvlačiti korijen korijena odgovora za neku nategnutu dvojku, a ove dvije ni da bi. Čist pad na prvom pitanju.

- Ne znate? Onda, doviđenja.

Zatvorim vrata i odem do zahoda ispraznit mjehur.

Eto, tako bi to bilo da sam bio reagirao kako sam poslije zamišljao da sam mogao.

A sve se zbilo u par sekundi:

Zazvonilo mi pred vratima stana. Otvorim vrata - dvije žene.

- Dobar dan. - uglas će.

- Dan. - skratim.

- Došle smo Vas pozvati na predavanje o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - jedna će od njih.

- Hvala, doviđenja. - ne snađem se.

Zatvorim vrata.