"Ajmo žene, dođite do mene! Priđite mi bliže, nešto mi se... prodajeee!!"
Nije
ovo nikakav citat lascivnih deseteračkih stihova kuće Huljić ili kuće
Tucaković, već marketinški slogan glasnog trgovca parfemima umotanih u
jeftini celofan kako bi zablistala ambalaža odsjajem skrenula pažnju
mušterija s pokojeg tipfelera u nazivu, opisu ili mirisu. Kao da to ove
uopće brine. Dobro znaju gdje su...
Kreneš jutrom put jugoistoka.
Nemaš neki plan, popis, listu, ne treba ti ništa određeno, tek izlet u
dobrom društvu koje je u potrazi za izgubljenim detaljima u prostoru i
vremenu po prostranstima zapadno od novozagrebačke jakuševačke gore.
Hrelić. Šoping centar iz druge ruke na otvorenom.
Držićeva ko
Držićeva, brza i beskompromisna, siječe naselja bez imalo
druželjubivosti, prisnosti. Okomita asfaltna preslika Save na kojoj i
završava. Nazivom. Sve ostale karakteristike preuzima most i kilometar
kasnije ih predaje Sarajevskoj koja se gubi u bespućima javnoprivatnih
partnerstava.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Mosta
mladosti prema Hreliću usporen je podnošljivo, kolona se kreće ipak
dovoljnom brzinom da ti ne padne na pamet prošetati pa pričekati auto
koji će se tek dovući do tebe. S desne strane puta proteže se prazno
područje poligona i parkinga bivše vojarne, asfaltne plohe išpartane
travnatim trakama izmjenjuju se s travnatim plohama izrezanim asfaltnim
prilaznim cesticama. Tek par kamioneta i dva tri zaboravljena automobila
razbijaju monotoniju. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao
šaren bedem, kolone ljudi hrle ka odredištima, jedni s ranojutarnjim
ulovom bluzica, šarafa, retrovizora, čarapa, igračaka, drugi s nadom da
je po sklepanim štandovima i prostrtim najlonima ostalo nešto i za njih.
Skretanje
za parking. Pet kuna. Blagajnik uz kusur od dvjesta kuna prilaže i
fiskalni račun. Malo dalje razmahani, svijetlećim prslukom obilježeni
djelatnik Zagerbparkinga usmjerava pridošlice ka slobodnim mjestima na
utabanom šljunku obraslom kratkolistim zelenilom, izdaleka bi čovjek
mogao pomisliti da su i tepison prostrli.
"Ženoooou!!!" - sitan se
tenor probija kroz metež, a prati ga krupni muškarac unezvjerena
pogleda, uplašen mogućnošću gubljenja svoje definitivno ljepše polovice u
vrevi pogonjenom kišnom prijetnjom:
"Alo, jel pada?"
"...."
"I pala i stala? Odlićno buraz, neće poso da trpi."
Lutke
sa posebnim potrebama, rasparene i nerasparane cipele, alat za sve i
svašta, ručni i električni, plinsle lampe i fenjeri, mobiteli kojima bi
se svaki muzej tehničke robe rado pohvalio, kablovi i žnjore, noževi:
"Ajde dam ti oba za šeset, vidim da se razumeš u materiju, a ode nema neke filozofije."
Čaše
kristalne, kristalno čiste, čaše lijevane s finim filmom osušena
taloga, Remingtonka, ne puška, naravno, iako bi se i to vjerojatno ispod
pulta moglo nabaviti. Pored nje Olivettica, dobrodržeći fonograf za
četiri stotine eura, nalivpera, a nedaleko od tog vjerojatno
najskupljeg, ali i najopremljenijeg štanda, kamare krame. Do pola
iskorištene grafitne olovke za one koji znaju da neće trebati puno slova
ispisati, rabljeni jednokratni upaljači za one koji prestaju pušiti,
raspareni escajg pomiješan sa nekompletnim beštekom, PEZ figurice, one
jeftinije, sa stopicama, one bez stopica su vjerojatno već stigle do
Britanca, šljivovica iz dvijeitrinaeste, malo dalje i grafičke kartice:
"Imaš li bilokakvu grafičku?"
"Naravno, eno tamo."
"Garancija?"
"Određene imaju, a bilokakve ne."
Polja
matičnih ploča, jata harddiskova, cijele konfiguracije utekle zubu
vremena čekaju nove vlasnike. Gobleni sa ramom ili bez, stare
razglednice, fotografije gradova, obitelji i familija, golih teta i
drugih monumentalnih prirodnih ljepota. Gallaxu se i u relativno kasni
sat zalomila jedna odlična. Ne teta.
"Neć ti ja šetat, jebo te ćaća. Nisam vođe došla šetat već radt." - tigrasta trajna u povećoj grimiznoj plišanoj trenirci viče na dijete slične frizure vukući ga prema šarenoj hrpi zgužvane odjeće.
U
trenu mi se u kadru ukaza jedan detalj na tamnozelenoj prostirci.
Pružam ruku i dohvaćam prizmatičnu poznatu topložutu kutijicu s crnom
bojom otisnutim nazivom i zaštitnim likom pokojne firme. Kartonska
kutija za dijapozitive. Fotokemika. Tvrdi karton kaširan žutim papirom
sa otisnutim logotipom u tri poze. Jedan je takav godinama na Trgu
Republike, a poslije i na Trgu bana Josipa Jelačića fotografirao
prolaznike s krova zgrade u koju su se smjestili i književnici, kućni
broj 7a, dok ga nisu deložirali jer mu nakon smrti roditelja stanarinu
više nije imao tko plaćati.
"Pošto?"
"Dvaes."
"Eo deset."
"Daj i nosi!"
Lokomotivu
nisam vidio, iglu također, al dam se kladit u grah s repom (ne mišjim)
da bi vam i to netko mogao ponuditi, samo što nije bilo vremena za
izložit robu, mjesto nije upitno. Mislim na lokomotivu.
Mirisi
termički obrađene sumnjive smjese oblikovane u valjuške, mutanta
poznatog orijentalnog specijaliteta miješaju se sa vrelm palminim uljem,
šibenska travarica i pivo, neizbježan okus prašine u ustima, nešto kao
pijesak u očima nakon neprospavane noći.
Promet Jakuševačkom
cestom u smjeru od Hrelića prema Mostu mladosti ubrzan je podnošljivo,
kolona se kreće dovoljnom brzinom da kotači usljed vrtnje sa suha
asfalta podižu pramenje prašine. S lijeve strane puta proteže se prazno
područje poligona i parkinga bivše vojarne, travnate plohe izrezane
asfaltnim prilaznim cesticama izmjenjuju se s asfaltnim plohama
išpartanim travnatim trakama. Monotoniju razbijaju tek dva tri
zaboravljena automobila i par kamioneta. S lijeve se pak strane po hrptu
nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi umornim korakom vuku se prema
odredištima. Nedjeljni ručak već čeka. Ili je napola gotov. Onima koji
ga imaju.
