san u jutru predizborne šutnje

Sve izgleda normalno: šumski put s dvije ugažene staze - traktorski kolotrazi, rijetka lijeskova šuma prošarana nevelikim livadama s gustom visokom travom, maslačcima i nekim drugim meni nepoznatim biljem, zuj pčela, poj ptica, sunce probija s visoka kroz krošnje, vjetra tek u tragovima. Proljeće u prirodi. Za poželjeti.

Ali. Čemu idealizirati? Vozim bicikl s jednom pedalom. Ne znam gdje sam s drugom. Nije lako, ali se ipak krećem. Odjednom, s desne strane šumske staze, na sred livade sjedi medvjed. Veliki smeđi medvjed. Ni sad nisam siguran jesu li nam se barem u jednoj milisekundi pogledi sreli ili sam to izmislio, ali sam shvatio da imam problem jer je medvjed zamukao kao krava i gledajući u mom pravcu počeo ustajati. Dodao bih gas da sam na motoru, ovako sam se odgurujuć se jednom nogom i drugom hvatajući ritam po pedali krenuo hvatat maglu. Nije lako. Nije nimalo lako. Ni malo. Ni ma lo. Znoj mi se počeo slijevati niz čelo pa preko stakala naočala curiti niz obraze poput suza. Kapu sam već izgubio. Kroz glavu mi prođe misao da me medvjed poput svakog psa tragača sad može naći prateći miris. Ne moram reći da su nestali i zuj pčela i pjev ptica. U glavi samo odzvanja škriputanje nastalo okretanjem pedale oko svoje osi nastalo usljed promašivanja zaveslaja i ono mukanje medvjeda. Nisam siguran glasa li se medvjed dok trči za mnom jer taj zvuk, to mukanje, za razliku od mnogih koji uđu na jedno i iziđu na drugo uho, nikako da napusti moju glavu. Ali to nije sve, rekao bi Queneau.

Koliko god žurio, gladao sam u stazu ispred sebe izbjegavajući zamke poput gruda osušene zemlje ili busena bilja, očito nisam pazio na smjer jer u jednom trenu na stazi ispred sebe ugledam svoju kapu! Šit!!! Bježeći ja vozim u krug! O sranje!!! Panično bježeći u pokušaju da spasim vlastiti život od nasilnog prekida skroz sam zaboravio na orijentaciju! A o orijentaciji u prirodi smo nešto naučili i od Kreleta iz Kiklopa. Ne mogu se sjetiti je li to u Marinkovićevu romanu ili je to Vrdoljakovoj adaptaciji za film. Hej!!! Halo!!! Koji mi je!? O čemu to ja razmišljam dok panično bježim od zvijeri!? Dižem pogled u daljinu, nema tu puno daljine jer staza je krivudava, bojeći se da sam možda toliko brz u bijegu da ću vidjeti medvjedovu guzicu ispred sebe. Nema ga, ipak. Okrećem se za sobom. Nema ga ni tamo. Vrtim, guram. Sad mi na pamet pada ideja da ostavim bicikl i krenem trčati. Možda ću biti brži? A šta ako dođem do neke nizbrdice? Tad na biciklu mogu bježati i štediti noge i energiju. Bacim pogled u desno, na onu istu livadu na kojoj sam vidio medvjeda. Medvjed je i dalje tamo, nepomično sjedi. Zastanem. Znatiželja je jača od straha. Na tom počivaju svi hororci. Zato ih i ne volim. Pogledam medu malo bolje i shvatim: nije to medvjed nego velika kamara, da prostite - govana. Kamen mi sa srca pao. Na sreću pored stopala. Gledam u to nepomično govno i razmišljam kakav je to strah morao biti da sam od govna vidio medvjeda? Počinjem se smijati, pomalo nekontrolirano. Čuj nekontrolirano, kao da ima kontroliranog smijeha osim pred kamerom. Obrišem znoj sa čela, hukanjem ovlažim stakla na naočalama i obrišem ih o jedva nađen suh dio majice. Gledam u livadu pa gledam u pedalu i nije mi jasno zašto sam, kada i kako ostao bez te jedne pedale. Pomislim kako to nije više toliko važno.

Krenem kući lagano stazom. Pazi na oznake, govorim sam sebi, nemoj se izgubiti. Nije to tako teško kao što si umišljaš. Ili kad sanjaš.

Rolete su spuštene i nemam pojma u kojoj je dan fazi. Razmišljam o snu. Spasio se jesam, to je jasno. Osim toga, bio je to ipak samo san. Uvijek se možeš probuditi. Osim valjda jednom u životu. Samo, tek sad mi budnom pada na pamet jedna stvar. Ono govno. Ono golemo govno veličine medvjeda. Nije ono tamo samo naraslo. Tamo se nešto golemo posralo i to je onda ozbiljan problem. A opet, lakše možemo izaći na kraj s govnetom nego li s medvjedom.

manolić

Prevrćući snove, jorgan i jutarnje vijesti, zatekne me jedna o smrti Jože Manolića. Nema tome ni tri tjedna kako je iako već vidno slab navršio stotinu i četvrti, a sad eto ga na - ode. 

Kontroverzno je prilično kontroverzan pojam. Kontroverzno je pridjev koji se uglavnom koristi kad se kriminalce želi smjestiti u legalni poslovni milje. U slučaju Manolića, njegova cijela pojava jest kontroverzna. Barem iz točke gledišta nas skromnih nepoznavatelja njegova lika i djela. Kontroverznost postojanja njegove pojave u mojoj svijesti tolika je da mi je na vijest o njegovoj smrti prvo na pamet pala Šoljanova "Mnoge smo i mnogo voljeli". U glavi odzvanja Šerbedžijin glas. Niđe veze, rekao bi svijet: nit je živio kratko, nit je umirao intenzivno, niti sam ga ja volio. Živio je dugo, umro je diskretno. 

Šoljan. Nema veze s Manolićem. Mnoge smo i mnogo voljeli. A zapravo, mnoge nismo, mnogo jesmo.

 

Radio gornji grad: Antun Šoljan, Mnoge smo i mnogo voljeli 

 

tenis i knock out

Kad god krene neka priča o rekreativnom tenisu, ja se nesretnik počnem hvaliti kako sam izgubio samo jedan meč. A toliko sam ih i odigrao. Taj jedini meč sam u srednjoj školi odigrao protiv Šajne na osječkom Iktusu. Šajna je već kao junior bio seniorski prvak Slavonije i Baranje i uredno je dobivao Brunu Orešara u njihovim međusobnim mečevima. Osim toga, Šajna je protiv mene meč igrao s perajama na nogama, al i ni to mi nije pomoglo da mu serviranu lopticu vratim tamo gdje sam ja želio, a ne on. Htio je on igrati i s ronilačkom maskom na licu, ali smo napravili kompromis zaključivši da je to ipak malo prevelika prednost. Put ga je u životu odnio nekim svojim stazama pa je, koliko se sjećam, završio kao trener u nekom njemačkom teniskom klubu. To i nije toliko važno jer sve ovo nije o Šajni nego o meni, a cijela ta priča o tom legendarnom teniskom meču ionako je prerasla od jednog stvarnog zajebantskog izazova i prijetnje u mit jer taj se meč nikada nije dogodio osim u mojoj maštovitoj glavi i bio je to moj jedini izmišljeni meč u životu sve do danas.

Mješovito prvenstvo kvarta održavalo se na parkingu u dvorištu. Nećemo sad o detaljima kako sam, ali sam dogurao do finala. Finalni sam dvoboj morao predati zbog bizarne ozljede. Nije u pitanju bila ruka, nije u pitanju bila niti noga nego potres mozga izazvan udarcem tvrdim predmetom. Dvaput. Naime, reterniravši jednu moju lopticu udarcem iza leđa, potezom kakvom se na košarkaškim terenima danas dive Jokiću i Dončiću, a rijetki se sjećaju da je to Toni Kukoč izvodio maestralno u doba dok se u NBA igrala i obrana, umjesto teniske loptice, Martina je prema meni bacila teniski reket. Ploštimice me pogodio u glavu na što sam istom samo malo otresao i nasmijao se. Meč smo nastavili nakon blagog i lažnog negodovanja malobrojne publike koje je preraslo u opću zajebanciju na moj račun. Sljedeći servis isto nije završio dobro po mene. Umjesto OK bilo je KO - Knock Out! Opet sam po svojoj skromnoj teniskoj vještini poslao tešku lopticu preko mreže, a umjesto loptice prema meni je opet letio reket. Ovaj put sam vrhom reketa pogođen direktno među oči, u sam korijen nosa. To me pokosilo da sam se onesvijestio skoro kao kad me je trogodišnjeg čika Izo pogodio odbojkaškom loptom na treningu na odbojkaškom igralištu koje se nalazilo između zemljanog malonogometnog i dvorane Partizan u kojoj ću kasnije početi trenirati prvo gimnastiku, a poslije i karate. Čika Izo, susjed Izudin, takvog me onesviještenog odnio kući na opći šok i zamalo pa majčino onesviještenje. Nije mi bilo ništa. Tada. Nije mi bilo ništa ni sad u finalu. Kažem, opet mi, kao i ono s odbojkom nije bilo ništa. Nije mi ništa. Osim što probuđen malo teško stojim na nogama. Teško i sjedim.

Finale sam predao tako da od danas komotno mogu pričati da sam u životu samo jedan teniski meč izgubio i samo jedan predao. Jedan zbog peraja, drugi zbog nokauta. I nije mi ništa. Osim što ponekad izmišljam stvari i događaje. Da, zaboravio sam napomenuti da mi je protivnica u finalu kvartovskog teniskog turnira bila Martina Hingis. Na pitanje nekih susjeda otkud ona na kvartovskom turniru, suci su odgovorili da je neke igrače zbog senzibilizacije zajednice na strance AI generirao prema snovima pojedinih sudionika.

čestitka

Ništa čovjek ne stigne u penziji.

 

Zvoni mobitel. Hrvoje. Zvao sinoć, ja mu poziv skratio na minimum pa je sad opširan. O vremenu, o vrtu, o nogometu, vidim da okoliša.

 

- Reci šta treba.

- Znaš, danas je Bajram.

- Znam, Google kalendar me podsjetio.

- Bilo bi zgodno da se javiš Ahmedu u Švicarsku, da mu čestitaš i u naše ime i u svoje.

- Što mu ti ne pošalješ poruku? Nisi mu ni na dvadesetak prijašnjih odgovorio ti, nego ja o tom od njega saznam.

- Počeo sam pisati, pismo ću mu poslati. - bježi od e-maila ko vrag od tamjana - ali nema se vremena. Svaki dan nešto. Evo mi jučer onaj susjed pofrezao dvorište, danas sam mislio sadit travu, ali ima vjetra pa ne mogu, sutra ću isto nešto isplanirat.

- Što onda to vrijeme vjetra i frezanja ne iskoristiš za pisanje pisma?

- Eh, što. Ne stignem. Psihički smo rastrojeni i drugim sitnicama.

- Kako rastrojeni? Šta je bilo?

- Pa ništa, razmišljamo šta ćemo za ručak pa hoćemo li u šetnju po vjetru ili ćemo do grada.

- To je rastrojenost?

- Da.

- Dobro, javit ću mu se.

minority report

Tramvajsko okretište kod zoološkog vrta, otprilike preko puta Retfale. Sjedim i čekam da krenemo. Tri kompozicije čekaju na polazak ko zapeta puška. Naša kreće prva. Linija ide mostom preko Drave i sljedeća stanica je na Trgu Republike Austrije. Nakon toga ide pošumljena Savska u koju se prije Tehničkog muzeja infiltrirao put prema kompleksu brezanskih bazena. To ovaj put prođemo. Poslije, nakon nekoliko stanica koje su posuđene i prenesene iz Tratinske, Proleterskih brigada i Lučićeve, onaj dio kod filozofskog, dolazimo do mosta preko isušenog savskog korita. Negdje oko rotora tramvaj se pretvara u autobus sa sjedalima presvučenim skajem boje pudinga od čokolade.

Parkirani smo. Ulazimo u neku gostionicu. Nalik je kerestinečkoj radničkoj menzi u krugu tvornice olovnih i aluminijskih proizvoda s kraja osamdesetih. Vrijeme je ručka i mnogi su stolovi zauzeti. Sjedimo i jedemo pileći ajmokac. Na kariranim stolnjakom prekrivenom stolu pored tanjura su novčanici, dokumenti, cigarete. Ručak traje, obilan je i jednostavno zahtijeva pauzu. Slavica me moli da joj zapalim cigaretu. Blijede je puti. Oči su joj plave, usnice mat bordo crvene, čelo visoko, a kosa stegnuta u visoko postavljenu pletenicu. U tom trenu mi se dva stola udaljen obraća Zdravko Mamić. Moli me da vidi moju putovnicu. Broji mi žigove. Nisi ti puno putovao, veli mi pokazujući na desetak-dvanaest, možda trinaest pravokutnih i eliptičnih tintnih tragova na zelenkastim stranicama. Odbrusim mu nešto zbog čega me začuđeno pogleda, uzmem mu iz ruke svoju putovnicu. Umjesto da nastavimo s ručkom, izlazimo van. Na stajalištu pored našeg katni je bus prepun daleko istočnjačkih lica. Mašemo si, veselo se pozdravljamo bez progovorene riječi. Riječi bi ionako vjerojatno bile suvišne jer ona Babel kod mene još nije dosanjana.

 

Sad uz jutarnju kavu sve nešto razmišljam o nedostupnosti progonjenih kažnjenika našim javnim službama, o Minority Reportu Philipa K Dicka i čini mi se da sam onog lika komotno mogao ubacit u bus, a poslije kad se taj bus pretvori u tramvaj, sve postaje dostupnije.

 

 

(fotografija je ilustrativnog karaktera, istarska kafanska lokacija na kojoj nema nikoga od spomenutih likova)

sitnosatni razgovori

- Žika je najbolji. Nema boljeg!

- Šta? Koji Žika?

- Todorović, brate.

- Što jes' - jes'. Oca nadras'o.

- Mislim da mu ni'ko ravan nije.

- Eh, čekaj malo.

- Šta da čekam?

- Treba imat mjeru. Odličan je Žika, ali Danilo j'ipak d car.

- Auuu. Jeste. On da j'bio u većoj kinematografiji, Oskara b'imo.

- Ma šta!? On da j'iz veće filmske države, Oskaru bi Batin kipić dodijelili.

- Baš. E, a Zoran?

- Koji Zoran?

- Radmilović.

- Ejebigasad.

modesty blaze

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. Pod tim "imati" i to "svoje" ne mislim na neke materijalne stvari, mislim na nekoga na koga se možeš osloniti kad ti treba, a da nisu prijatelji, roditelji ili najbliža rodbina. Mislim na liječnika ili liječnicu, svoju mesnicu, štand-dva na tržnici, stol ili komad šanka u birtiji, svoju frizerku. Na tržnici kumica Marija zna kakav sir kupuješ, a suseda joj Ivana odmah gleda spremiti korenja, papriku dvije i malo onih ljućih feferona. Na šanku ti bez pitanja biva serviran kratki espresso ili baš ono pivo, ovisi o dobu dana, bez da zucneš išta osim "dobar dan". Kad sjedneš u onaj svemirski stolac, nikad nisi siguran jesi li u ordinaciji dentalne medicine ili u frizeraju. U frizeraju si, priprema za šišanje biva kratka, a nakon toga se, jer cijelo vrijeme žmiriš, samo čuje zveckanje škara i zujanje mašinice. Dobro, i glas frizerke Modesty Blaze Karle od koje doznaš čuda, čuješ za događaje i ljude za koje nisi ni pomišljao da postoje. I ne trebaš joj objašnjavati "kako ćemo danas" jer te uvijek ošiša na isti način: iza kraće, maknuti kosu oko ušiju, a gore može malo duže, ništa posebno, ništa zahtjevno. 

 

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. I važno je imati mjeru. Ja je nekad nemam. Tako sam se noćas nekako spetljao s frizerkom. Naravno da sam žmirio dok mi je radila o glavi, čuo se samo ritmični rad škara, a kad je sve bilo gotovo otvorio sam oči i imao šta vidjeti. Kosa mi na glavi ko u Georgea Harissona s još malo produženim šiškama. Daj to oko ušiju malo skrati, molim te, velim joj, a ona će na to da ću izgledati kao da imam srednjovjekovni šljem na glavi. Sad kao ne izgledam kao da imam kacigu, oči mi se ne vide!? Ne brini, samouvjeren sam, samo ću malo kosu u stranu i bit će dobro. Pristane, a ja opet zažmirim. "Glavu prema meni malo", govori mi. Umjesto škara čujem zujanje mašinice. Otvorim oči, a Modesty na sebi ima bijelu kutu i zubarsku zaštitnu prozirnu masku na licu. U ruci joj sprava za brušenje, ali ne zuba nego drvenih i metalnih ploha! Pokušam se obraniti rukama - ne ide! Ruke mi vezane! Dignem pogled prema stadionskim reflektorima koji me na tren zaslijepe. Zažmirim, otvorim oči, a sa stropa me dnevnog mi boravka gleda plafonjera sa svojih ekološki energetski prihvatljivih i preračunatih 100 Watta. Sinoć opet zaspao na kauču.