I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao
tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode
djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i
poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si
izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača
plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza,
od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući
očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i
ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.
Ugošćavao
je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i
Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav
koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I
taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i
prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni
svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko
od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih
bezimenih traperica.
"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's
good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom
pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom
poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog
sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog
mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se,
napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put
bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna
koji put pustit onaj singl s početka.
