pita od bureka

Ne znam ja kako to funkcionira, to sa snovima, koji su sve parametri da ih se pokrene i u kojem će smjeru ići, ali da im je uz ono pročitano upravo prije spavanja, pogonsko gorivo i hrana. 

Elem, probudio se, doručkovao i uz kavu pročitao tekst jednog književnika na osvrt jednog jezikoslovca o nazivlju izvjesnih jestvina u novoobjavljenoj knjizi, a potom i jezikoslovčev smislen odgovor na prozivke kojih u tekstu onog prvog ne nedostaje, ne fali. Radi se o pitama i burecima za koje se onaj prvi uhvatio ko pijan plota. Krucijalno lingvističko, sociološko, ako ne i antropološko pitanje sadašnjosti, a možda i budućnosti i opstanka i nacija, i država i jezika. Ja jezični laik u jednog od njih vidim ladanovsku predanost poslu, a u drugog tešku ambiciju. Da skratim, poslije kave se ispružio u položaj morske zvjezdače, malo da se istegnem i duboko nadišem, ali taj položaj lako prevari, oči kapci pokriju, umjesto bijeline stropa, zacrvene se kapilare od jutarnjeg svjetla...

"Ako nema nikoga od tih tvojih prijatelja iz djetinjstva odi, veli mi Josip, do nas prespavat. Jest u brdu, ali je lijepo. Prije toga svrati do Alije i njegovih, pojedi nešto kod njih i uzmi ključ. To ti je zadnja kuća prije uspona."

I ja napravih tako. Kad se prođu brezanski bazeni i dom zdravlja, dođe do škole i prijeđe na lijevu stranu ulice, dugačak je i strm put u brdo, skoro kao zagrebački Šipki. Prije nego li počne ozbiljnija uzbrdica, niz je kuća na široko postavljenih, skoro pa razbacanih. Dođem do posljednje, niske prizemnice s ogradom koja svojom visinom više označava i podupire cvijeće nego što ograđuje, uđem u dvorište. Pozdravlja Alija, pozdravlja i gospođa Aida. Iza kuće dječja graja, meketanje i mukanje. Donese Aida preda me tanjur s komadom janjetine na kosti i komadom bureka. Probam jedno, probam drugo, čini se da je ovo put u raj. Čista big-bang epifanija jednog zakletog ateista. Pruža Alija ruku prema mojima u kojima mi komad bureka, i taman da ću ga zagrist, on pipa taj komad, malo stisne pa se polagano uzmičući nasmiješi: "Mehko ko duša, pravo". Začuđenog njegovim diranjem hrane pred ustima mi, uzima tanjur ispred mene i odnosi ga iza rijetke živice kojom je veranda odvojena od radnog kuhinjskog stola, stavlja tanjur na pladanj, Aida na pladanj dodaje vrčić s vrhnjem i malenu zdjelicu s češnjakom pa se ponovo uhvati mesa koje je do tad mijesila. Alija se s pladnjem vrati: "Ovako je bolje, vidićeš". 

I ne pita Alija je li dobra pita, ne pita ni je li dobar burek. Aliji je, a dade se zaključiti po nježnom osmijehu ispod kratkih brkova, drago da je sve dobro i da je meni dobro ma kako to dobro nazvali. Aidi isto.

I baš da ću... onda je zazvonio telefon. Hrvoje. Pita je li me probudio. Nije. Razmišljam. O čemu? Dragi tata, kako o čemu? O krucijalnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima prehrane: postoji li pita od bureka i ako za pitu pitaš, burečiš li za burek? Spustio mi slušalicu. I ja bih napravio isto da sam bio na njegovom mjestu.

godišnjica

Prekopavam po kutijama s fotografijama tražeći nekoliko njih vezanih za današnji datum pa naletim na hrpu drugih, dragih. Mnoge smo i mnogo voljeli, govorio je s gramofonske ploče čika Rade Šoljana osamdeset šeste na jednom četvrtom katu na osječkom Sjenjaku. On od tada govorio, ja se upravo na to podsjetio. Nebitno danas, ostavljam to za neki drugi put.

Uglavnom, našao sam samo par od sedam-osam fotografija koliko ih je trebalo biti. Na njima jedan zgodan mladi par. Na crno bijeloj fotografiji, u kadru lijevo, ona ima devetnaest, on dvadeset sedam. Tisuću devetsto šezdeset pete, drugi maj. Piše na poleđini. Dan ranije su se, dakle na današnji dan vjenčali i eno ih još uvijek zajedno. Savka i Hrvoje. S desne strane kadra, iz pozadine gleda ih majka i svekrva Jacenta. Jacenta je umrla godinu i pol kasnije, na Dan Republike 1966., na dan kad sam imao točno pola godine. Za razliku od televizijskog prijenosa slijetanja čovjeka na Mjesec par godina kasnije, bake Jacente se ne sjećam.

Na drugoj fotografiji sretni bračni par ima sedam godina staža, sina od šest i kći od pola godine. Savka je vremenom postala Seka, Hrvoje je ostao Hrvoje. Žive u stanu na drugom katu u nevelkom bosanskohercegovačkom gradiću Brezi, u Ulici 6. aprila. Voze se Pony Expressom i zbog prirasta u obitelji planiraju kupiti auto. Izbor će uskoro pasti na Renault 4. Auto s kišobranom od mjenjača i prozorima koji se ne mogu otvoriti kao kod drugih normalnih automobila. To je karakteristika tog Renaulta 4 ako pitate njihovog šestogodišnjeg sina. Kćeri je tada sve bilo svejedno, a Savki, Seki, od Renaulta važnija robna marka bila je Bagat.

Prva je fotografija snimljena je fotoaparatom Zenit neznanog vlasnika. Kad smo već kod Zenita, tata je baš za ovu prigodu od svojeg vjenčanog kuma Krune dobio fotoaparat Rolleiflex model T, kao Ford, čini mi se. Ako nije tako, onda sam nehotice izmijenio prikaz povijesti.

Druga fotografija snimljena je aparatom Kodak Instamatic 104, jednom od prvih idiot kamera na svijetu, osmišljenom kako bi bilo pojednostavljeno baratanje aparatom i omogućilo svakome da se bavi fotografijom, da bilježi svaki tren svojeg života. To maleno čudo je 1972. dobio od svoje sestre Stelle iz Sidneya, kad nas je posjetila s mužem i od mene godinu mlađim sinom Williyjem koji je u međuvremenu postao Billy. Bio je to mamac ne bi li ga nagovorila da s obitelji odseli iz Jugoslavije u Australiju. Ili barem Kanadu. Nije joj uspjelo. Baš kao što to nije uspjelo ni Susan, tatinoj drugoj sestri koja je živjela u Vancouveru. Dok nisu otputovale u bijeli svijet, Stella Strozer se zvala Cecilija, a Susan Wiseman je bila Ljubica, obje Križan.

Tata je ostao Hrvoje, mama je ostala i Seka i Savka. Njih dvoje tako zajedno već pedeset i osam godina. Svaka im čast. I hvala im na svemu.

 

 

dan rudara

Na današnji dan, 21. decembra obilježavali smo Dan rudara u bivšoj federativnoj državi. Taj dan se i dan-danas obilježava u Bosni i Hercegovini. Pamtim kako je nekako svečano bilo na taj dan u našem rudarskom gradiću od svojih oko 6 tisuća stanovnika. Na nastavi smo pisali sastave i čitali o rudarima, posebno evocirajući uspomene na uspjeh našeg sugrađanina i svjetskog rekordera u kopanju ugljena, Aliju Sirotanovića i njegovu pobjedu i pobjedu samoupravnog socijalizma nad diktatorskim Sovjetskim savezom, rušenjem dotadašnjeg rekorda Rusa Alekseja Stahanova.

Većina stanovništva Breze živjela je od Rudnika, rudnika sa velikim R, jer je skoro svakoj obitelji netko u Rudniku radio: ili u jami, ili na separaciji ili u administraciji. Skoro cijela naša ulica se grijala na ćumur jer ga se moglo dobiti po povoljnoj cijeni, a tako je bilo u skoro cijeloj Brezi. Moja mama je kao domaćica radila na nama djeci, a tata je radio u INA-i. Mi smo se grijali na naftaricu. Iz istog razloga.

 

Umjesto ćumura po povoljnijoj cijeni, tata je kao lijevo krilo FK Rudara, od Rudnika dobio stan na korištenje. Sestra i ja smo bili ponosni što smo znali jednog pravog rudara, Jadrankinog tatu čika Smaju. Bio je suhonjav, ispijena lica, imao je malene podnosne riđe brkove i pušio je Filter Jugoslaviju, neobične cigarete šatirano smeđeg papira na filteru. Neobične su bile meni koji sam bio naviknut vidjeti tatin ?, svijetloplavi upitnik na bijeloj podlozi, LD s bijelim filterom (to ti je kao da pušiš kredu, petnaestak godina kasnije mi je jednom prilikom to rekla Slavica, a ja tad nikako nisam mogao spojiti okus krede i duhana; boja papira mi uopće nije padala na pamet jer su mi na pameti bile neke sasvim druge stvari). Dok je čika Smajo kopao u Rudniku, teta Mira je radi popunjavanja kućnog budžeta, a i zbog dosade, švercala farmerice, najlonke i kavu iz Trsta. Zato smo mi na televizoru marke RIZpored drvene čaplje koja je za mene bila obična roda, imali i venecijansku gondolu s lampicama koje svijetle u raznim bojama. Svijetle lampice kad ih se uključi, a to je bilo samo u posebnim prilikama. Struja se štedila, a i smetalo bi gledanju teve programa. Osim što se neformalno bavila trgovinom mještovite robe na malo, teta Mira je radila najbolju krumpirušu i brinula njihovom o hiperaktivnom djetetu.

 

Nekako odmah poslije ovog Dana rudara dolazili su duži dani, a i novogodišnji praznici s popratnom božićnom koreografijom, onom prije i onom poslije Nove godine. Mi djeca smo uživali jer tih je godina, barem mi se tako čini i Kurban-bajram padao u zimske mjesece pa se sve to spajalo s uskršnjim praznicima, i svako malosmo svi sve slavili, primali poklone i darivali, neopterećeni uživali.

 

Prilikom naše selidbe iz Breze u Osijek, stan je na jedan nekonvencionalan način vraćen Rudniku: po našem odlasku u prazan stan se tada bespravno uselio jedan rudar sa svojom obitelji. Legalizacija useljenja, ako se dobro sjećam, obavljala se potpisom dva svjedoka da je stan bio prazan i useljiv duže od dva dana.

 

Drugovi rudari, sretno!

sataraš

Ne znam je li kome blasfemično ili nije, ali dodavanjem sjeckane sušene rajčice u smjesu proprženih prodinstanih luka, paprike i češnjaka, sve još podliveno komadima zrelog paradajza, pomediteranio sam sataraš. E sad, jesmo li sataraš preuzeli od Mađara (szataras) ili od Turaka (satyr, potvrdio B. Klaić), ili je to svejedno jer su možda jedni od drugih prepisivali, ne znam, a nije trenutno ni važno. Važno je da još zera soli i ljutih papričica može zaokružit cijelu dinstanu priču. Faširanci bi dobro došli, čak i obični jednostavni medaljoni.

Kad smo kod faširanaca, od malih nogu mi nije bilo jasno zašto flaširano meso kupljeno u mesnici nije u flaši nego ga čika Alija zamota u debeli masni bijeli papir bacajući ga na vagu kao što se baca gust i vlažan malter na goli cigleni zid, a ona crvena kazaljka skače kao nad bikovim rogovima, na onim mjeračima snage u lunaparku. Onako kako mi je dnevnik bio nevnik, brašno bahno, a patuljak pasuljak, tako je i faširano meso imalo smisla jedino ako se zvalo flaširano. U istom omjeru smisla i besmisla bilo je i to da se na engleskom riječ opet ne kaže ofajv nego agejn. 

Čika Alije je mesar Alija Orhan i njegova je mesnica bila lijevo pored čika Softićeve fotografske radnje, salona i laboratorija. To je onaj isti mesar koji je bio prilično stiltan pitanjem i samo zato nije uspio prodati najlon čarape maloj Zrinki, prijateljici i vršnjakinji moje mlađe sestre, a koju je po njih u mesnicu poslao susjed čika Smajo iz čiste zdrave i prijateljske zajebancije. Orhan Alija je inače bio mesar velikog srca, velikog kao u vola. Jednom nam je prilikom, prije našeg puta baki i djedu, uvalio pola teleta kao znak male pomoći Bosne ponosne sušom ispaćenom narodu Slavonije.

Softićeva se pak imena ne mogu sjetiti, a upravo provjereno telefonom, ne mogu ga se sjetiti ni moji Savka i Hrvoje, uhvatio sam ih na krivom ispitnom pitanju. Javit će čim se sjete. I znam da hoće. Ime ću saznati, a prezime jednostavno nije bilo moguće izbrisati ni iz osobne ni iz kolektivne memorije jer skoro svaka treća fotografija iz arhive u kutijama za puzzle, za cipele, čak i u pravim fotoalbumima, po posljednjoj fotografskoj modi naoko nepravilno reckasto obrubljena, u kutu ima logo "Foto Softić". 

Kako god, čika Softić je, normalno, imao ime, čika Alija je imao sataru (satyr), a ja imam sataraš. Bez faširanog. Bez fotografije.

sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

haberdašerija

​Odgledao ponovo Tarantinov Hateful Eight, Mrzovoljnu osmorku. U dijelovima. Ne baš u šest kako ga je Tarantino snimio, ali ipak u dijelovima. Slatki je drijemež, obogaćen toplim kratkim snovima, činio svoje. Od svega ovaj put viđenog u filmu, za um mi zapela koliba okružena bezvremenskim bjelilom. Minnie's Haberdashery. Minnina galanterija. Ta riječ, haberashery, haberdašerija, galanterija, podsjetila me na jednu drugu, malogradsku galanteriju.

Galanterija, pojam urezan u sjećanje večernjim šetnjama s roditeljima u kojima smo svaki put prolazili upravo i pored teta Dragičine galanterije.

Zimskih večernjih šetnji na drvenim sanjkama bez naslona i bez Tarantinovog Wyominga. Sanjke su bile nevelike, jednosjed bez zaštitne košarice za noge i bez naslona. Sportski model, reklo bi se. A ja, bio sam već dovoljno spretan da sam uspijevao održati se u sedlu.

Ljetnih večernjih šetnji obogaćenim roditeljskim rukama pridržavanim letovima nad uglancanim svijetlosivim trotoarom obasjanim uličnom rasvjetom čiji su reflektori, sivi i visoki, na stupovima izgledali poput štapićastih prašnika. Tata je s lijeve strane, one bliže ulici, mama s desne, one uz zgrade i živicom ograđene parkove i dvorišta. Poput asfalta, sivo je tatino odijelo, majčina haljina plava poput neba i moje veste.

U međuvremenima, u doba kad je jesen ulazila u sve pore naše stambene zajednice, kad se bez obzira na nemogućnost otvaranja prozora, osušeno se lišće, onako vlažno, polijepilo po kišom ostavljenim obrisima đonova cipela po podovima svih katova stubišta, to isto lišće se zadržavalo na grubom teta Dragičinom otiraču spletenom od debele špage; u proljeće je vjetar uspijevao potajice, skoro pa i nevidljivo unositi pelud koja se skupljala po prostrtim tkaninama, a poslije u nosevima mušterija.

Bio je to jedan od najneprivlačnijih prostora u gradu. U sumornom prizemnom izlogu metalnog okvira na prljavorozoj fasadi preživale su role tekstila. Konci, klupka vune, dugmad i rajsferšlusi su se smrtno dosađivali, a kalupi za cipele i žlice, one za obuvanje, zarekle se na doživotnu šutnju. Unutrašnjost - tiha i sumračna. Za oblačnih dana zbog smanjene količine pristiglog svjetla, a za sunčanih zbog preko izloga navučenih zelenih platnenih zastora s malenim kvadratnim otvorima prekrivenim klapnama od iste tkanine. "Da materijal ne apšisa". Taj neki mir, to neko gušenje svih zvukova pamukom, vunom, lanom i žerseom, narušavalo je zvonce na vratima koje se oglašavalo pri ulasku mušterija. Strahopoštovanje je ulijevao teta Dragičin alt.

Teta Dragičina galanterija je imala i službeni naziv, ali ga se ne sjećam - nije mi bio nimalo važan podatak. Ta riječ, galanterija, trogodišnjaku je bila lako izgovoriva kao i ventilator, propeler i lokomotiva.Otorinolaringologija tada za mene nije postojala. Teta Dragica je imala veliku kestenjastu glavu, a razlog tome bila je uvijek dobro držeća natapirana trajna. Trajna, pridjev koji se tako dobro prometnuo u vrlo postojanu imenicu da joj trovremenski Taft ni dan danas ne bi došao do koljena.

Dobro, sad kad malo bolje razmislim, možda se teta Dragica i nije zvala Dragica. Možda je danas konfabulacija učinila svoje, ali mi se zvučnost njezina glasa​, oblik njene frizure​ i tog imena sad savršeno poklapa.

​​

dan oslobođenja

Šestog aprila šest. Djeluje poprilično zbunjujuće. Pojednostavimo. Ulica šestog aprila kućni broj šest. Moja adresa. Prva koje se sjećam. Upravo sam sanjao kako se kroz nepokošenu travu uz trotoar spuštam niz ulicu i mobitelom fotografiram detalje, promjene, ispravke sjećanja. Moja zgrada, preko puta rukometno/malonogometno igralište uokvireno jablanima, vrh Čengijine bašta sad je nova dvokatnica, malo niže, iza moje i sljedeće dvije zgrade - livada. Iza livade šumica, dvije paralelne nakupine grmlja koje su obrubljivale padinu - sanjkaonicu. Okrenem glavu prema vrhu ulice, položaj ulice je takav da padinom kućni brojevi rastu, a na broju jedan i dalje sportska dvorana u kojoj sam počinjao svoje karijere karatista i gimnastičara. Bila je to ulica s najneobičnijim nazivom u gradu. Ali i najponosnijim. 6. april, dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Za ulicu ne znam, ali u tom gradiću se kao Dan općine i ove godine slavi 6. aprila.

Sanjati sam prestao, mislim ovdje i sad, i to tamo negdje oko šumice.

Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!

Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!

facebook iz kuhinje

Priča se, piše, da je začetnik, tvorac, štajaznam šta, valjda bog-otac, Fejzbuka osobno mladi Američanin Marko Šećerbregović. Neke glasine kruže kako iza svega stoji Centralna obavještajna agencija. Američka, naravno. I da im je taj Zucker-kommt-zuletzt, samo paravan, da su druženja, grupiranja, snubljenja, prijetnje i vrijeđanja tek krinka pod kojom mračne sile uz pomoć tajnih službi skupljaju podatke o svim bićima koji su se ulovili u ovu društvenu mrežu i onima koji će se tek uloviti.

Ovo drugo, možda, al ono prvo - tc. Nema šanse. Lažu. Svi koji to tvrde, bezočno lažu. To o ideji. Ukralo! U-kra-lo! Znam iz prve ruke. Lijeve. I druge, desne. Ukralo je tu ideju jednoj Savki i jednom Hrvoju.

Dotični je par, a evo danas im je, baš na Praznik rada, kako to doliči sljedbenicima ideje o ravnopravnosti ljudi na ovom svijetu jer drugoga niti nema, okruglih pedeset godina otkako svo zlo dijele međusobno, a dobro i međusobno i uokolo (što im ovom prilikom i čestitam! i to dijeljenje i te godine, jel), krajem šezdesetih godina prošlog, po mnogima nesvršenog, stoljeća, u strašno socijalističko, koje neki od milja zovu i komunističkim, bezinternetsko i bezmobilnokomunikacijsko doba, doba jednog od viđenijih neviđenih mrakova, osmislili Fejzbuk.

Ne vjerujete?!

U kuhinji na drugom katu stambene dvokatnice iz sredine jedne od glavnih sporednih ulica malenoga grada, iza samih vrata drvena okvira i triju vodoravnih reljefnih okana, bio, kako i priliči stambenoj jedinici čvrste gradnje, komad zida. Te godine kuhinjski zid je bio svijetloplave boje. U ovo nisam baš apsolutno siguran, možda je bio svijetlozelen ili boje marelice, ne znam, ali nije to toliko važno. I sin Savke i Hrvoja bio je svijetloplav. Ne nebeski plav, ne zidno plav, ne od batina plav, već onako plav, plave kose da je i stog slame izgledao tamno. I taj je tih kasnih šezdesetih već postojano kročio svijetom, hodao na dvije noge bez zadrške. Hodao je od spavaće sobe do kupaonice, od dnevne do balkona i od kuhinje do ulaznih vrata. Hodao je i izvan tog mikrosvijeta, doduše ne tako samouvjereno, ali mogao je i po kockom popločanoj ulici, i po travom zaraslom dvorištu i po zemljom posutom školskom igralištu, skoro ko oni iz Churchillovog govora. I gdje god da je išao i što god da je radio, imao je potrebu to svoje iskustvo, saznanje prenijeti.

Kako baš i nije bio rječit, dadoše mu, otac Hrvoje i majka Savka, taj komad zida, a on se tom plavom zidu sa svih svojih istraživačkih putovanja vraćao i na njemu osobne utiske bilježio. Bilo je tu slika sunaca i oblaka, livada i brda, kuća, kućica, igrališta i igračaka. Osim slikovnih, bilo je tu i tekstualnih poruka, o trenutnim stanjima i stremljenjima, idejama. Slova su za tu priliku bile pomalo grbave kopije onih iz novina koje je pratio sjedeći ocu za vratom dok ih je ovaj, ležeć na kauču, čitao. Našlo se tu i poruka za udaljenu blisku rodbinu, za prijatelje i roditelje, za virtualne likove. A vidjelo se tu i raznih zemljopisnih karata, nevješto precrtanih s metalnog globusića - kasice prasice (ukoliko se kasicom prasicom može nazvat nešto što izgleda više kao kasica globusica)... Opa! I Guglmeps bi tu imali štogod za priznat! Kradljivci!

Osim slikovnih i tekstualnih poruka i kontura zemalja svijeta, bilo je tu, a bit će u nedostatku videozapisa, i trodimenzionalnih oznaka. Te rupe u zidu, arheološki su dokazi o postojanju cijele jedne civilizacije. Tajne i malene, ali ipak civilizacije. Čuda poput volumenskih negativa maleckih glava sa Uskršnjih otoka, patuljastog Stonehengea ili sićušnih piramida u dolini Stavnje, sićušni da jedva vrh mine olovke u njih stane podatno su se širile usljed djelovanja dječjih prstića. Naravno, sav iskopani materijal, boja i žbuka, nije završio na kuhinjskom podu, nešto je otišlo i u usta, ali to već spada u medicinske fenomene nedostatka određenih tvari u organizmu.

Tu se rodilo i jedno prilično radikalno poimanje volumena, prostora. Ispod prvog sloja iz tih rupa iskopane boje bio je drugi, a potom sljedeći... znači da je nekad davno, pradavno, u doba prvobojanja, kuhinja morala biti veća. Ali ako broj farbanja zidova u dolazećem vremenskom periodu povećavamo, stambeni volumen će se smanjivati i smanjivati i smanjivati. A to je značilo samo jedno, da u stanu mjesta za život neće biti. Tko zna, možda je i to bio razlog selidbe koja se dogodila desetak godina kasnije.

I sad, možebit da su mračne sile tu ideju zida i fejzbuka ukrale, tamo neke sedamdesetprve, kad je Hrvoja i ženu mu i sina, iz daleke Australije došla vidjeti njegova sestra Cecilija s mužem i mlađim sinom, pa su to krišom snimili Kodakovom idiotkamerom koju su im kao poklonili (jer da moderna tehnologija i kolor fotografija sigurno je bolja od prevaziđene crnobijele snimane nekim smiješnim aparatom na kojem se predmeti vide naopako), a čije su ispucane, iskoritene snimanjem jel, kazetice s negativima odnijeli sa sobom. Može bit. Ne kažem. Ideju ukrali, konzervirali i čekali rođenje i odrastanje interneta do faze kad ga se može cijepit, oćureć zarazit, društvenomrežnim virusom. To da. Ali cijela ideja osmišljena je krajem šezdesetih na jednom svijetloplavom komadu kuhinjskog zida iza vrata, u stanu na drugom katu zgrade solidne gradnje, u jednoj od glavnih sporednih ulica malenog grada.

susanine genealoške grančice

Proteklih pretprošlih godina znala je nazvati u neko doba kad su nam vremenske zone gledale u sunce, nekad je bila i debela noć. Imala je potrebu ispričati neke detalje iz života, detalje kojih se sjeća i neke koje je čula od drugih i htjela ih prenijeti dalje...

"Trebao bi tamo u crkve ići. You know, oni imaju sačuvane dokumente iz tog vremena. Sve ti je drugo spaljeno, nestalo. Za onog rata, za ovog..."

"Djed ti se zvao Marko. Well, Križan. Rodio se devestočetvrte u Priluci. Umro je četeresprve u Glamoču. Jedno ti je vrijeme radio kao stolar tamo negdje u Njemačkoj, hard work, you know. Enyway, tata mu se zvao Luka Križan, a mama mu je bila Jozefina. Imao ti je on i braću. Trojicu. Iliju, Matu... hm... well... i sestru je imao, Ružu. Hm, you know Ruža? Onu što se za Jerka udala i bila mu druga žena..."

"Baka ti se zvala Jacenta, djevojački Petro. I ona ti se rodila devestočetvrte, ali u Guberu. Umrla je šeesetšeste u Brezi kad si ti imao samo pola godine. Jako te je ona volila, htila je da se i ti zoveš kao naš Neđo. Otac njoj je bio Ilija Petro. On ti je bio isto stolar, bio je otišao i u Ameriku pa se vratio i umro u Livnu. A majka se zvala Stanka i djevojački se prezivala Jurić..."

"Osim nas, Cele, Neđe i tate ti Hrvoje imala je mama još dvoje djece, ali su umrli kao mali. Enyway..."

Imao sam ja i pitanja, ali su ostala bez odgovora. Jer u posljednje dvije godine obitava u svom osobnom svijetu bez povijesti. Umjesto sa svojim Lyleom, budi se i liježe s Alzheimerom. Susan.

izlet

Sjedneš na ulazne stepenice u haustoru, dlanovima se osloniš iza leđa, ispružiš noge i zažmiriš. Kroz zatovrene ti kapke probija crvenkasta svjetlost popodneva, na dlanovima osjetiš smirujuću hladnoću, a uši ti tek povremeno napadne vibracija rijetkog auta što ulicom promili.

U tren tako otputuješ jedno četiri stotine kilometara i četiri desetljeća pa uz rijetki auto čuješ graju djece sa ulice, klepetanje klompi po kamenu, škripu letvenih vrata iza jakoprljavobijelih podrumskih ulaznih. Hodnici podruma zgrade su spojeni i ulaskom na jedan ulaz zgrade može se doći do bilo kojeg njenog dijela.

Samo... podrum više nije podrum. Umjesto mraka, polusvjetlo, a umjesto drva i metala - keramičke pločice i umivaonici, tuševi, školjke... nepregledan labirint javnih zahoda. Krenem pronaći stube prema gore, prema prizemlju, široki su hodnici, no redovi umivaonika bez ogledala, pisoara i zahodskih vrata samo niču iza svakog kuta! Ne znam čijih je ruku ova dorađena scenografija, ali bih rado vidio jablane ispred zgrade! Breze barem! ...

- Dobar dan.
Prene me tih glas. Trgnem se. Dupe mi se ohladilo od sjedenja na stepenici, ruke ukočile, a naočale iscurile na vrh nosa. Svjetlinu staklenog haustorskog ulaza zasjenila ljudska kontura.
- U hladu odmarate sused? - namigne mi stara susjeda iz prizemlja.