Riknuo kotlić. Vodokotlić. Nije moj, al kao da smo u rodu pa kad nema koga drugog - aj ti (engl. IT).
Prvo pomisliš - plovak. Lakopopravljivo. Al nije. Nije to pecaljka da plovak promijeniš i gotovo. Raštimano sve bilo, par polomljenih dijelova od ranije (vide se sedimentne naslage iz čega se dade zaključiti da su neka tektonska pomijeranja nastala u doba između Trijasa i Jure, a neka između Jure i Bobana), a par stradalih u nedjelju, povijesno poznat dan kada dame energičnije povlače one pertle/vezice/žnirance na kotliću, a poslije se u maniri M.K. (identitet poznat autoru, a i drugima) pravdaju rečenicom: "Nisam ja!".
Otišao u Pipa-Midlton-centar u Ilici kod Krajiške i tamo prepoznao model kotlića: Liv-Ulman-Laguna. A tamo mi objasnili da se "zelena" (čitaj: "tirkizna") na vodokotlićkom kaže "calypso" (eng. kalipso) i da ga imaju, al nemaju, tojest, da sam dovoljno rano došao da oni mogu robu naručiti da im iz skladišta dođe isti dan oko tri sata (ono doba kad Sunce još razmišlja o zenitu). Pristanem na nemoralnu ponudu po zvizdanu doći po isti, odem se hladiti u radionicu skulptura i razglednica pa oko pola tri nazovem. Vele - stiglo. Ništ, do tamo tramvajem (tko bi lud praznih ruku hodao ulicom, Ilicom), a natrag pješke (tko bi normalan punih ruku hodao ulicom, Ilicom).
Otvorim kutiju, a unutra - svega. Plastike, gume, metala. Ima i papira: upute. U glavi odmah zazvoni: ČJU! (eng. read the fucking manual). Sjetim se koliko puta sam se poskliznuo čitajući upute. Otprilike jednako onoliko koliko sam se puta poskliznuo i ne čitajuć ih. Prvo mi uspije razlučiti prvu od druge stranice, imaju slike brojeve, al imaju i slova i ne znaš jel redoslijed alfanumerički ili numeroalfički. Prepoznam neke zadane elemente pa krenem. Posložim dijelove montažno redoslijedno, spojim dio metala s plastikom, poslije dio plastike s gumom i opet s plastikom... ima viška dijelova. O (dodati po vokaciji i bogatstvu vokabulara)!!!
Odustanem od uputa pa se prihvatim šalabahtera u obliku strganog kotlića na zidu. Skinem šalac sa zida, otvorim ga, a unutra, kako već ranije rekoh, kaos. Kao i na papiru. O (opet dodati ono po vokaciji i bogatstvu vokabulara) i informatiku i povijest umjetnosti i elektrotehniku i strojarstvo. Za ovo treba dvopredmetni studij arheologije i vodoinstalaterstva. Jer to su izgleda najprikladnije metode. Pažljivo povadim sve komadiće koji su preživjeli kotlićke cunamije, poredam ih na čistu plohu pa krenem metodom pokušaja i popušaja. Ravensburger i Clementoni skupa ne bi to tako oslikali, narezali i zamiješali. Spojim karpalne i metakarpalne dijelove, zguram ih u ležišta - stoji. Od lič no! Zakačim kotlić na nosače, spojim ga na privremeno zatvoreni izvor vode, pritegnem, pustim vodu, dotegnem da prestane curiti sa spoja, stisnem gumb/dugme/puce za ispuštanje vode - radi. Možda i bude nešto od mene. Oćureć od kotlića.
Ostalo je povijest. A možda i budućnost...
Prvo pomisliš - plovak. Lakopopravljivo. Al nije. Nije to pecaljka da plovak promijeniš i gotovo. Raštimano sve bilo, par polomljenih dijelova od ranije (vide se sedimentne naslage iz čega se dade zaključiti da su neka tektonska pomijeranja nastala u doba između Trijasa i Jure, a neka između Jure i Bobana), a par stradalih u nedjelju, povijesno poznat dan kada dame energičnije povlače one pertle/vezice/žnirance na kotliću, a poslije se u maniri M.K. (identitet poznat autoru, a i drugima) pravdaju rečenicom: "Nisam ja!".
Otišao u Pipa-Midlton-centar u Ilici kod Krajiške i tamo prepoznao model kotlića: Liv-Ulman-Laguna. A tamo mi objasnili da se "zelena" (čitaj: "tirkizna") na vodokotlićkom kaže "calypso" (eng. kalipso) i da ga imaju, al nemaju, tojest, da sam dovoljno rano došao da oni mogu robu naručiti da im iz skladišta dođe isti dan oko tri sata (ono doba kad Sunce još razmišlja o zenitu). Pristanem na nemoralnu ponudu po zvizdanu doći po isti, odem se hladiti u radionicu skulptura i razglednica pa oko pola tri nazovem. Vele - stiglo. Ništ, do tamo tramvajem (tko bi lud praznih ruku hodao ulicom, Ilicom), a natrag pješke (tko bi normalan punih ruku hodao ulicom, Ilicom).
Otvorim kutiju, a unutra - svega. Plastike, gume, metala. Ima i papira: upute. U glavi odmah zazvoni: ČJU! (eng. read the fucking manual). Sjetim se koliko puta sam se poskliznuo čitajući upute. Otprilike jednako onoliko koliko sam se puta poskliznuo i ne čitajuć ih. Prvo mi uspije razlučiti prvu od druge stranice, imaju slike brojeve, al imaju i slova i ne znaš jel redoslijed alfanumerički ili numeroalfički. Prepoznam neke zadane elemente pa krenem. Posložim dijelove montažno redoslijedno, spojim dio metala s plastikom, poslije dio plastike s gumom i opet s plastikom... ima viška dijelova. O (dodati po vokaciji i bogatstvu vokabulara)!!!
Odustanem od uputa pa se prihvatim šalabahtera u obliku strganog kotlića na zidu. Skinem šalac sa zida, otvorim ga, a unutra, kako već ranije rekoh, kaos. Kao i na papiru. O (opet dodati ono po vokaciji i bogatstvu vokabulara) i informatiku i povijest umjetnosti i elektrotehniku i strojarstvo. Za ovo treba dvopredmetni studij arheologije i vodoinstalaterstva. Jer to su izgleda najprikladnije metode. Pažljivo povadim sve komadiće koji su preživjeli kotlićke cunamije, poredam ih na čistu plohu pa krenem metodom pokušaja i popušaja. Ravensburger i Clementoni skupa ne bi to tako oslikali, narezali i zamiješali. Spojim karpalne i metakarpalne dijelove, zguram ih u ležišta - stoji. Od lič no! Zakačim kotlić na nosače, spojim ga na privremeno zatvoreni izvor vode, pritegnem, pustim vodu, dotegnem da prestane curiti sa spoja, stisnem gumb/dugme/puce za ispuštanje vode - radi. Možda i bude nešto od mene. Oćureć od kotlića.
Ostalo je povijest. A možda i budućnost...
