Koji će kadar iz pješačke
zone zapeti u oku promatrača? Možda najlonska vrećica dok s papirom
pleše po ulici. Možda titranje lišća u parku, na stablima i pod njima.
Možda biciklist u laganom slalomu. Možda tusti oblaci u dolasku. Možda. Možda.
Stara popločana gornjogradska ulica. Blag vjetar pred kišu. Ispred mene -
oni. On, otac, oko 35 godina, jablan. Uzan i prekratak sakoić, takva je
moda, cipele u tonu. Na crtu počešljan, njegovana brada. Ona, kćer,
sedam-osam godina. Tamne hlače, tamna vesta, šarena marama oko vrata,
tenisice. Preko ramena nevelika torbica. Ono, pas, francuski buldog,
dovoljno su daleko da ostane "ono". Nevezan trčkara, pregledava stupiće i
rubove uz kuće. Fejzbuk neki pseći. Njih dvoje šeću, nešto razgovaraju.
Vjetar pojačava. U trenu, kćer ocu daje torbicu i iz zaleta krene
pravilno raditi gimnastičarske zvijezde. Pas zastane, pogleda jednu tu
njemu neizvedivu vratolomiju i nastavi svojim putem. Nakon nekoliko dobro odrađenih zvijezda, otresa dlanove jedan o drugi, otac joj vraća
torbicu. Smijulje se, pomalo zavjerenički.
Nekima je ponedjeljak pred kišu bio lijep. Baš onako lijep.
