29. XI

Pomalo je bipolarno bilo kad nas na današnji dan. Osim što se s vjerom u bolju budućnost slavila 1943. i što se 29.XI kao slavio i moj polurođendan, na današnji dan kad sam brojio tek pola tuceta mjeseci života zauvijek je otišla baka Jacenta. 

 

Jacenta Križan, rođena Petro, dijete stolara Ilije Petre i žene mu Stanke Petro rođene Jurić, bila je jaka žena koja je uspjela držati uzde obitelji, na dalek put vodila i na dalek put izvela četvero djece, najvećim dijelom života bez muža Marka. Poznata je bila i po tome što je predložila svojem sinu Hrvoju i snahi Savki da svojeg sina nazovu Nedjeljko. Na sreću ili nesreću, to je uvijek vječna dilema kad su kondicionali u pitanju, stručni konzilij nije prihvatio prijedlog unatoč danu mojeg rođenja uz argument: "ti si svojeg tako nazvala, mi svojeg nećemo". Svaka sličnost s onom krilaticom "tuđe nećemo, svoje ne damo" nema nikakve ozbiljne podloge osim što su obje zaživjele u doba samoupravnog socijalizma, jednog od ispravnijih puteva iz klasnog u besklasno društvo. Većinu ovih detalja ispričala mi je za naših malih noćnih telefonskih razgovora Susan. Dok nije prešla Atlantik, Susan je bila Jacentina kći Ljubica. Živjela je dinamičnim životom sa svojim Lyleom Wisemanom do pred sam kraj života, a onda ga je prevarila s Aloisom. Taj se prezivao Alzheimer.

 

Da sam se kojim slučajem rodio u petak, skoro ništa od ovog ne bi imalo smisla jer niti bi taj neki drugi dan bio 29.V 1966. niti bi pola godine kasnije datum bio 29.XI 1966. To "skoro" je zato jer bi iz cijele ove gornje jednadžbe ispao samo Petko, to jest ja, a cijeli bi svijet, zahvaljujući mahanju krila jednog leptira na planini Fiji, bio malo drugačiji, ali tek od 1966., a ono što se dogodilo 23 godine ranije i dalje bi stajalo trajno zapisano u svjetskim povijesnim knjigama.

 

 

Protupamćenje AVNOJ-a 

20.07.

Tog 20. srpnja bio je juli. Imao sam tri godine i skoro dva mjeseca. Sjećanja iz tog doba se, kao i ona nešto ranija, vrlo lako i povodljivo nadopunjuju maštom ne bi li priča imala smisao, glavu i rep, jednostavnije rečeno: nečeg se sjećam, nešto izmišljam. Imali smo RIZ-ov televizor koji je na električnu mrežu bio spojen preko stabilizatora. To je ona naprava koja je sprečavala da oscilacije u naponu električne energije oštete televizor, a taj je hvala na pitanju, bio fascinantan. Pogotovo kad se pokvari i kad mu majstor otvori utrobu sa stražnje strane. Majko mila, kakav futuristički mini grad! Je li bio dan pa smo imali zamračenu sobu, da se televizijska slika bolje vidi, ili je bila večer, noć, toga se ne sjećam, ali se sjećam loše slike i škriputavih glasova, prijenosa tog spuštanja na Mjesec. Meni to nije izgledalo baš tako, ali mi istovremeno nije bilo nimalo nemoguće. To je valjda taj dosegnuti dobni uzrast kod ravnozemljaša, antivaksera, antiklimaša i drugih teoretičara zavjere. Samo oni nemaju onaj dio koji valjda svako dijete tog uzrasta ima, to da takve stvari nisu bile nimalo nemoguće. Crnobijela slika nerijetko je sniježila, tako da ni ovaj prijenos spuštanja na Mjesec nije izgledao sunčan, ali to je bilo manje bitno. Taj je događaj urezan u sjećanje i svojim postojanjem i fascinacijom koju su pokazivali roditelji i njihovi prijatelji u tolikoj mjeri da sam jedno vrijeme imao omiljenu slasticu - okruglu bijelu lizalicu nazubljenog crvenog ruba poput kovanice.

I dok je Neil Armstrong gacao po prašini Mjeseca, Honduras i El Salvador su završili svoj šestodnevni Nogometni rat, a Natalie Wood je slavila svoj 31. rođendan, dvanaest godina prije nego li će nas na sam Dan Republike rastužiti svojom smrću. I Francesco Petrarca bi na taj dan slavio svoj rođendan, ali bi mu to bio 665., a to bi značilo da je ili vampir ili highlander. Kako znamo da takvo što ne postoji, ništa od Petrarce, ali tu je tada bio Novozelanđanin Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se, skupa sa svojim pomoćnikom Sherpom Tenzingom Norgayem, uspio popeti na Tschomolungmu, ono što mi nazivamo Mount Everest. On je, baš kad se Neil Arsmtrong skupa s Edwinom Buzzom Aldrinom u lunarnom modulu Eagle spuštao na Mjesec dok im je u komandnom modulu Columbia ljestve držao Michael Collins, slavio svoj jubilarni 50. rođendan. 

 

Četiri godine nakon te 1969., na tadašnji i današnji dan umrijet će Bruce Lee, tada sigurno najjači čovjek na svijetu i borac za nemoćne i zlostavljane. Jedini koji je, uz Teslu, uspio krotiti čak i električnu energiju, tako je to meni izgledalo dok sam gledao njegove treninge. Tog istog datuma, samo sto tri godine prije, taman na dan Viške bitke, habsburškomonarhijska flota sačinjena većinom od hrvatskih mornara pobijedila je brojniju flotu Kraljevine Italije, umro je Bernhard Riemann, matematičar čiju hipotezu još uvijek odgonetaju najveći umovi svijeta, s kojim sam se prvi put sreo kad sam sreo Goldbacha i njegovu slutnju, a to je bilo u matematičkom trileru Apostolosa Doxiadisa naziva Stric Petros i Goldbachova slutnja prevedenu i izdanu u nas 2001. godine. Na taj su dan umrli još neki važni ljudi, poput Paula Valéryja i Guglielma Marconija. Čak i Pancho Villa.

 

Davne 1774. godine, 20. srpnja rodio se i Auguste de Marmont, Frédéric Louis Viesse, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, francuski general i istraživač, neko vrijeme zaposlen na rubovima francuskog carstva u doba Napoleona. Poznat je po Marmontovoj ulici u Splitu, jednoj od značajnijih ulica u smislu kasnijeg arhitektonskog oblikovanja središta grada, koja je poznata prvenstveno po ribarnici i sumpornom kupalištu koje cijelom kvartu daje jednu posebnu notu. Rodbina i poklonici će se tog dana sigurno sjetiti Dušana Bilandžića i Nam Jun Paika, Carlosa Santane i Frana Galovića, Gisele Bündchen, Sandre Oh i mnogih drugih.

 

Tisuću devetsto sedamnaeste, pred Oktobarsku revoluciju i pred pomalo nazirući kraj Velikog rata, od strane Jugoslavenskog odbora i ministarskog savjeta Kraljevine Srbije potpisana je Krfska deklaracija, okvir za jednu državu iz koje će nastati jedna druga država, a iz nje treća. Jugoslavija.

 

Okrugle tisućudevetstote godine, tog 20. srpnja nedaleko od Friedrichshafena poletio je prvi cepelin, lebdeća konstrukcija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, a već tri godine kasnije Ford je s tvorničke trake isporučio prvi automobil. Očito je taj datum značajan kad su putovanja u pitanju.

 

Maleni korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Jebiga Neile, čini se da unatoč odavno uteklima Vikinzima i Voyagerima, današnjim Couriosityjima, Roverima, i svima ostalima koji su slijedili nakon završene operacije Apollo 11, a kako vidimo danas kad gledamo prve i udarne vijesti s istoka Europe kao i one posljednje, meteorološke, od onog tvojeg koraka malenog za tebe i velikog za čovječanstvo nije ostalo ništa do li trag u prašini Mjeseca i kako stvari danas stoje, jedan od rijetkih tragova koji će u ovom svemiru još neko vrijeme ostati iza nas.

dvajzdeveti

Danas mi je polurođendan. 

Na današnji dan prije pedesetdvije godine, u svojoj prvoj godini života, napunio sam prvu polovinu godine života. Tog istog dana umrla je moja baka Jacenta, tatina mama i mamina svekrva. Ne sjećam je se, ali iz roditeljskih priča pamtim da je htjela da se zovem Nedjeljko jer sam rođen u nedjelju. Nek mi oproste svi nedjeljci, ali meni je to malo previše. S obzirom da je već svojeg najmlađeg sina tako zajebala, valjda ga je rodila u nedjelju, njen stariji sin i njena tada jedina snaha nisu joj ispunili tu želju. Dali su mi drugo ime. Nekako mi se čini da su se i oni malo zajebali, ali nema veze. Ne želim ni pomisliti kako je sve moglo završiti, odnosno početi, da sam se, rećemo, rodio u četvrtak.

Na današnji dan, ali prije tri frtalja stoljeća, rodila se i jedna država koja je definirala današnje granice naše sadašnje države. Službeno, dan je nazvan Danom Republike, ali je bio poznat i kao Dvajzdeveti. Pitanje "gdje ćete za Dvajzdeveti?" bilo je normalno i u rangu "gdje ćete za Prvi maj?" Ono "gdje ćete za Novu?" bilo je ipak par klasa i kopalja iznad. Božić se, i jedan i drugi, baš kao i Bajram, kako i pristoji, slavio u obiteljskim krugovima, a mi smo, djeca školarci, slavili sve odreda i jedni s drugima dijelili darove prikladne običajima. 

Zanemarimo li prešutno ritualno prinošenje žrtava u obliku klanja tovljene domaće svinje i pripreme mesojedne zimnice, danas spomena o tome danu uglavnom nema. I kako nema spomena Danu Republike, rođendanu bivše države i naše prve republike, tako nije bilo spomena niti neki dan kada se cijeli svijet okupio u Parizu na stogodišnjicu završetka Velikog rata. Nestanak i danas nekima omiljene Austrougarske i pojava mrske južnoslavenske zajednice nedugo nakon završetka Velikog rata, a taj dan pada baš na rođendan moje sestre, što će reć za dva dana, i nije nešto čega se današnji veliki Hrvat želi prisjećati. Malo je možda jedino nezgodno što su okviri i sadržaji ideja o nastanku zajednice prije sto godina, čija je slijednica temeljana dvadesetpet godina kasnije, bili zasnivani na ideji mnogih hrvatskih velikana tog i ranijih doba. 

Ispada, a prema glasnim i vlasti bliskim dijagnostičarima, da su  i Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, i Ljudevit Gaj i Đej Đej Štrosmajer, i Franjo Rački i Fran Supilo, i Ante Trumbić i Ivan Meštrović, kasnije i Josip Broz Tito te još neki tipovi poput Moše Pijade, danas znanog kao Pučko učilište ili Veljka Vlahovića, danas Park Stara Trešnjevka, imali gadne noćne more, bulaznili su u snu, vrlo vjerojatno i mjesečarili, skoro pa čistu shizofreniju imali. Jer, iz te malo prije navedene perspektive, takve snove o ujedinjenjima mogu sanjati samo bolesni umovi, mrzitelji svega hrvatskog. A opet, mnoge od njih, skoro sve osim nekoliko posljednjih, vrli bi stručnjaci možda čak i rehabilitirali, opravdali njihove ideje, težnje i politiku geopolitičkom konstelacijom, duhom vremena, nedostatkom nacionalne spoznaje, težnjom za golim opstankom, đenovskom ciklonom, manjkom vitamina C i anemijom. Ja njima ne vjerujem ni trunke. Jer kad vidiš ovo konačno svjetlo, onaj posljednji mrak ti se čini skroz dobrom opcijom.

Inače, na današnji dan, na Dan Republike, rodio se i izvjesni Ivan Miklenić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila. Sve nekako mislim, on sigurno na rođendanske zabave zove Tomu Karamarka, a ovaj mu tematski jednako gostoprimstvo uzvraća 25. maja. Sudba gora nego Udba. I, da je ne preskočim, na današnji je dan umrla Walburga Amalia Christina, u današnjim vladajućim krugovima posebno jako popularna modernizatorica hrvatske obrazovne i medicinske infrastrukture, inače poznatija kao Marija Terezija.

I šta sad? Jel da slavim il da tugujem? Il da pričekam čvarke?

paradigma o paradigmama

Kad te raspizdi petparački tekst prepun paradigmi dok govori o paradigmama, članak s portala koji je na jednom mjestu odlično okarakteriziran kao portal Dnevno za siromašne.

Ajmo redom, kako bi rekao autor.

"Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost."

Nije u Jugoslaviji bilo iPhonea, i nismo imali laptope. Laptopi su svijet ugledali osamdesetih i nisu bili namijenjeni osobnoj upotrebi, a Apple je osamdesetih na tržište izbacio stolna računala naziva Lisa (Lisa Jobs ili Local Integrated Software Architecture, kako vam drago), Lisa IIe i Macintosh. Jedan smo imali u školi, a drugi je imao, pričalo se, jedan profesor koji je i inače na osječkom ekonomskom faksu vodio informatički odjel). Mobiteli su bili stvar SF-a. Bilo je Spectruma (ZX) i Comodoraca (C64), no kako su nove tehnologije tek uzimale maha, ove su igračke bile ne još dovoljno interesantne najđširim masama mladih, a bile su i skupe. Fanta mi nije bila napeta, ali sam povremeno dobivao limenku Coca Cole i to je bio praznik. S obzirom na kvalitetu proizvoda, sreća da je nije bilo više. A bilo je, samo u bocama. Nekada je bila kriza u svijetu, i bila je kriza i u Jugoslaviji. Danas je u Hrvatskoj blagostanje. Limenki Fante i Coca Cole u svakom kontejneru. Potvrđuju beskućnici, umirovljenici i nezaposleni.

"Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti."

Nacionalizam. Nama u školi nije bilo bitno tko je što, slavili smo oba Božića i Ramazan, družili se i tukli zbog lopte, autića ili zbog prestiža, a ne zbog toga što se netko zove Ismet, Nebojša ili Zlatko (to su bila tri nerazdvojna predškolska i osnovnoškolska druga dok ovaj potonji nije odselio). Vjerojatno ga je bilo, nacionalizma, ali ga je Broz uspijevao zauzdati. Obračun s neprijateljima države nije bio ništa brutalniji nego u drugim državama svijeta, od zapada i SAD-a do istoka i SSSR-a. Ne treba zaboraviti da je razina ljudskih prava, pogotovo onih koji su se ogriješili o zakone, bila na prilično niskoj razini u odnosu na današnje doba kad nam cvjetaju ruže dok nas jebu anonimni sadisti skriveni iza telefonskih brojeva HEP-a, Vodovoda i kanalizacije (više ove druge), RWE-a, T-HT-a, VIP-a, Gradske plinare i Holdinga. Naravno, te cvjetajuće ruže puno bolje uspijevaju u vrtovima kriminalaca visoke klase, kodiranih imena u etablirane slojeve društva.

"Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa."

Droga i alkohol? Droga je bila pojam iz članaka o svjetskim estradnim zvijezdama, a alkohol dostupan u svakom kućnom podrumu ili bifeu vitrine dnevnog boravka. Bilo ga je i u svakom dućanu. U tvorničkim pogonima je bilo zabranjeno konzumirati alkohol, pa su se radnici dovijali kako do njeg doći i kako ga prošvercati. Bio je zabranjen iz sigurnosnih razloga. Danas alkohola nema u tvorničkim pogonima. Nema alkoholizma u tvornicama. Nema ni radnika u tvornicama. Nema ni tvorničkih pogona. Inače, za razliku od alatničara, biti PiaR znači stvarati nove vrijednosti.

"Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica."

O smrti Josipa Broza Tita izjašnjavati se kao o prisilnom žaljenju za nekim nepoznatim popišanim starcem je u najmanju ruku degutantno i pokazuje razinu autora napisanog, inače suvlasnika tvrtke koja se bavi PR-om, pablik rilejšnom, to jest odnosima s javnošću. Sve čestitke vjernim mu klijentima!

Fizičko kažnjavajne u školi? U svih osam godina osnovnog i četiri srednjoškolskog obrazovanja u dvjema socijalističkim republikama, u to mračno doba komunističke inkvizicije na kraju kojeg sam odbio biti učlanjen u partiju i ništa mi se zbog toga nije dogodilo, vidio sam dva pljeskanja po potiljku, jedno povlačenje za zulufe i jedno šibanje po prstima. Četiri fizička kažnjavanja u dvanaest godina obrazovanja u prosjeku sa tridesetak učenika u učionici. Stvarno svakodnevno. Imao sam očito nevjerojatne sreće da su me u školi podučavali rijetki mirotvorici onog doba. Danas, svako malo svjedočimo o zlostavljanjima koja proživljavaju učitelji i nastavnici. Jer, nekad su roditelji s pedagozima radili na našem odgoju, a danas roditelji vjeruju svojim princezama i prinčevima od djece u tolikoj mjeri da su spremni i fizički nasrnuti na učitelje koji njihovu djecu pokušavaju naučiti vrijednostima koje bi im trebale biti važne u životu.

"Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima."

Usporediti Tita i Hitlera na ovako banalan i maliciozan način vukući paralelu Hitler Jugenda i pionira može samo netko zločest i isfrustriran. Tko zna što bi čika Freud rekao.

"Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat."

Ne, nismo gledali Youtube (vidi gore početak), niti smo trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Šunda i petparačke glazbe je bilo, starlete su bile samo po magazinima tipa Arena (Start je bio ipak ozbiljna kategorija), dok su dnevne novine izvještavale o tome gdje po svijetu luta drug Tito, što se događa na istoku i zapadu, a što u prijateljskim i nesvrstanim zemljama. Danas je svaka tiskovina pretvorena u dnevni isprdak tipa Arene, prepuna je nepismenih žutocrnih tekstova o poznatima koji su poznati po tome što su poznati, o vladajućoj oligarhiji i njihovom potomstvu. O putovanjima svijetom državnice nema baš puno. Niti je tko treba, niti je tko zove. Osim glavnih poslodavaca. Kad je koriste kao poštaricu za ovaj balkanski zaselak Europe i svijeta. Glazba je, strana, dolazila s par mjeseci zakašnjenja, ali Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, kao i ostale kuće (PGP RTB, Helidon, Diskos i drugi) s polica su nam nudile svjetska glazbena imena i ista smo mogli slušati i kod kuće, u svoja četiri zida, i po diskotekama, klubovima i kafićima. U dvanaest godina školovanja u mračnom dobu nisam doživio niti jedan poziv na ubijanje neistomišljenika, niti nalik onome koji su djeca doživjela na vjeronauku u jednoj osnovnoj školi. Možda je razlog tome što nisam išao na vjeronauk.

"Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati."

Osim Zafranovića, gledali smo "sa školom", i Banović Strahinju Vatroslava Mimice. Krvav film da krvaviji nije bila ni Bulajićeva Kozara, ni Delićeva Sutjeska, ni svi filmovi Hajrudina Krvavca zajedno. Danas, na sreću, djeca gledaju samo Teletubiese. Propaganda? Da. Baš kao i skoro cijela svjetska filmografija. Počev od prvih ruskih, njemačkih i američkih studija i veličanja nacija do današnjih korporativnih uradaka skrivenih u scenarije i kostimografiju po narudžbi investitora.

"Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti."

Jest, imali smo u Jugoslaviji u školi i predmet marksizam, i TIPSS, teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, i općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, ONO i DSZ, ali smo imali i po tri-četiri sata matematike i maternjeg, kako god i kako gdje da se tada zvao, imali smo i domaćinstvo i prirodu i društvo. I nismo imali rupe u nastavi jer nismo išli na neki fakultativni, proizvoljno birani predmet uvaljen usred rasporeda jer se tada fakultativna nastava odvijala nakon ili prije redovne nastave, osvisno o smjenama. I da, vjeronauka nije bilo u školi. Bilo ga je tamo gdje je i pripadao, u crkvi i džamiji, koje su gle čuda, bile aktivne i nisu bile spaljivane.

Nije ono vrijeme bilo ružičasto, daleko od toga. Ružičasta je tada bila boja pudinga od jagode i maline, boja filova u kolačima, boja cipela članova Bijelog dugmeta. Ali, iako globalno živimo u najboljem svijetu do sad, nije bilo tako beznadno kako danas u ovom zapećku svijeta jest. Očito da 45 godina torture nije bilo dovoljno da se iskorijeni zarazna bolest zvana mržnja među ljudima, hranjena besprizornom pohlepom, gramzivošću, beskrupuloznošću i drugim najnižim strastima. A taj virus je i danas još živ i za sad laboratorijski kontrolirano hranjen.

Za kraj. Indoktrinaciju Titom i partijom iz Jugoslavije, Hrvatska je naslijedila indoktrinaciju zastavom, nacijom i vjerom, Franjom Tuđmanom i njegovom partijom. Nostalgija? Da, za propuštenim prilikama koje su nam se kao zajednici nudile, ali smo ih, tako masovno idoktrinirani, uspjeli propustiti, i sve zajebati. I naravno, nostalgija za bezbrižnim mladim vremenima kad je svijet samo nas čekao. Da nas upozna u najboljem svjetlu.

(originalni tekst autora na portalu Liberal.hr nosi u adresi sufiks: clanak.php?id=1566&p=1)

nedjelja kad je otišo hase

Dok čekate sabahe i sabahe sa šejtanima, danas sjećanje na Haseta i dan kad je otišo.

Što god tko rekao, on je bio svjetska klasa. A kad je otišo, sve sam sitni kriminalac i privredni promašaj postao fantazista i centarfor, krilo i stup obrane, borac za našu stvar. Prodaju tunele, sombrera, oksforde i slične driblerske zajebancije, ali nema Ronaldinha ni Ronalda, onog originalnog. Samo se neki šljam, jad i bijeda uhvatio lopte pa valja li ga valja.

Zato, danas u 15:05 barem malo zastanite i zamislite se.