dvije u nekoliko sati

Na tom je otoku uvijek dinamično, pijačni dan ili obični, svejedno je, čak i dan odlazaka. Hridi, bijele i naborane, baš poput onih otočkosvetačkih, skrivaju unutarnju pitomost pješčanih, skoro ravničarskoriječnih rukavaca. Avion je pun da mi se čini da tone. Ali, ako i tonemo, tješim se, tonut ćemo ravnomjerno. ​Ipak, polijećemo ko iz katapulta.​ ​Dobro je.​

Moram stić poslije posla na operaciju​: lolalna anestezija, zub. I već kasnim​. Pola​ je​ šest, a još nisam ni kući stigao. ​Penjem se uz renesansno razlivene stube. Ima ih ko u Šibeniku. ​Treba pospremit spavaću sobu. Dolaze gosti na otvorenje izložbe, a gosti kad dolaze, svugdje ulaze​: od ormara ​do špajze. I kako ne bi onda ušli u središnju ​prostoriju​ okruženu galerijom​. Pogotovo žene. U stanju su sve prepipat. Zatežem tu sivu posteljinu do trampolinske napetosti, prebacujem neki pokrivač preko svega, pogledam na sat - šest je. U kutu gomila najlona. Sjetim se da sam u sedam naruč​​en na još jednu operacijicu. Nešto kod, oko bubrega. Isto lokalna.

Pitam je li problem imati dvije u par sati. Nije, ​veli mi, ​samo drugoj reci za prvu​. I prvoj za drugu​​, naravno​. A ja, ja uvijek kažem. Ne znam lagat. Čak ni u snu.​ Prije bih se probudio nego slagao.

rok trajanja

Odlučio jesenas promijeniti kremu. Onu plavu Niveu od 75 mililitara prvokupljenu početkom devedesetih, frtalj potrošenu, bacio jer tko zna imaju li kreme za ruke rok trajanja. Ovaj put uzeo manje pakiranje, ono od 30. Tek da mi ne bude zadnja u životu.

Jučer bio na izložbi fotografija Slavice Subotić MacCormick u galeriji Stančić. Dobre fotografije. Neke i odlične. Baš za pogledati. Postav također.

Izložba sponzorirana. Glavni sponzor - Nivea. Uvalilo mi poklon paket. Bijela vrećica, a u njoj - krema za ruke od 250. Bokte, ako nema rok trajanja, i moj produžilo do sredine 22. stoljeća!

Bilo još i neko mlijeko. I ulje. Nejestivo.

mi hrvati ili veliki plus za hdlu

Da sam ja Boris Dežulović, a nisam, i da pišem za sarajevsko Oslobođenje, a ne pišem, sigurno bih imao prijatelja Kožu koji bi me oko dva u noći probudio da mi ispriča neki vic. E sad, tko čita Borisove kolumne u Oslobođenju, primijetit će da su Muju i Hasu zamijenili Bobi i Rudi, što me neodoljivo podsjeća na jedan vic o Mujinoj ispovijedi radi stiskanja s Fatom uz hladnjak sa smrznutim mesom u Konzumu koji je izmijenjen u Bobija i Rudija jer šta će Mujo u crkvi, a koji se pričao po Sedmici baš malo prije nego što su Borisovi Mujo i Haso sjeli na klupu za rezervne igrače. Ali to je jedna sasvim druga priča.

U ovom vicu koji mi nije ispričao neki moj jaran Kožo, Mujo i dalje ima glavnu ulogu na terenu. Podigli Hrvati veliki križ na brdu Hum, kraj Mostara, zapadno od Neretve. Došli novinari iz cijelog bijelog svijeta da se čude ovoj velebnoj građevini koja bi mogla zasjeniti i sâm Hajrudinov most koji je bit će nekima kad dokoni zalegnu malo previše sličio polumjesecu (o piramidama da i ne govorimo), škljocaju fotoaparati (digitalni doduše, ali imaju onaj zvučni dodatak što fotografskoj struci daje onu potrebnu dozu nostalgije iz doba promišljane, a ne probirane fotografije), rade kamere, reporteri s mikrofonima naganjaju Mostarce po ulicama ne bi li ih priupitali što misle o novom bosanskohercegovačkom monumentu pa tako, nesvjesni Neretve, mosta, odnosa desno-lijevo, prešli na istočnu stranu i naletili na Muju pa ga pitaju što misli o tom križu na Humu, a Mujo promisli, zagleda se negdje u daljinu, reklo bi se preko 450 godina daleko, pa odgovori: "Mislim da je ovo jedan veliki plus za Mostar."

Elem. Početkom veljače u Džamiji, HDLU-u (Hrvatskom domu lajk... likovnih umjetnika), otvorena je monumentalna izložba kipara Marina Marinića "Mi Hrvati". Ne mislim ja sad tu nešto previše stručno glumatati pa naglašavati monumentalnost ovog Marinovog opusa, prepoznatljivu pomalo iščašenu figuraciju (kakav svijet - takva figuracija), o težini sarkazma i kritike upućene na sve adrese društva jer ne da nisam Boris Dežulović, nego nisam ni Enes Quien, ali s obzirom na nereakciju vodećih medija u Hrvata, stvarno ispada da je ova izložba tek jedan plus za HDLU.

Izložbu stignete, a trebali biste stići, pogledati još kratko vrijeme, do kraja Đej Arovog mandata u Vatikanu.