Mirna večer u baru. Za šankom sjede žena i muškarac. Obadvoje u pravim tridesetim. Ona restauratorica, on geograf. Nastavljaju razgovor započet prije nego li je muškarac bio na zahodu
.
Ona: Jesi vidio pločice?
On: U toaletu? Aha. Plave su.
Ona: Tirkizno plave.
On: Ali, plave su.
Ona: To je samo jedna od dvadeset različitih plavih i tirkizne je boje. Nemoj me tjerati da ih sve nabrojim.
On: Pločice su plave, i nebo je plavo, i dan i noć, plavo. I more je plavo, i Dinamo je plavo.
Ona: Ne petljaj mi tu sad Buldožer. Jednostavno ne možeš tako, to su različite boje. Kako ćeš objasniti nekom koja je plava? Pariška plava? Tirkizna plava? Ultramarin? Petrolej? Kobalt? Azurna?...
On: Jel to sad kao toliko važno? Plavo je.
Ona: Važno je. Kako nije? Je li važno kako si se sparkirao? Je li važno ide li ti red niz padinu u vinogradu ravno?
On: Važno je, to je važno. A ovo je plavo. I to je dovoljno. Ostalo se zna iz konteksta. Kad kažem da je nebo plavo, jasno je ko dan da nije plavo ko ove pločice. Kad kažem da su Plavi igrali, zna se koja je plava. Dinamo plava. Okej, može bit Chelsea.
Ona: A Lazio i City nisu po tvom mogli igrati?
On: To je drugo. To je već parkiranje i to je vinograd...
Ona: A ne, po tvome, oni su isto plavi. I zato nije dovoljno reći samo plavo. Molim te, prestani. Molim te.
Prestao je. Njena posljednja molba bila je tiha i teška prijetnja da je se poput dima moglo nožem narezati. Bolje za njega.
fotografija: Margot Bonvallet, stranica iz romana Romanea Bladoua "Atlantique Nord"
