Kad je prestalo biti važno imaš li pony sa
ravnim dijelom rame ili onim zakrivljenim, dolje, na zglobu, i kad je
sve manje bilo važno je li ti prugasti dres (nisu nam priznavali
jednobojne dresove jer takve je mogla odglumiti bilo kakva majica)
plavo-bijel, crveno-bijel ili crno-bijel, okreneš ploču ka slušanju
ploča. I eto nove diferencijacije. Jesu ti draži Stonesi il Beatlesi? I
to strogo i isključivo. Meni nisu bili mrski ni jedni ni drugi.
Preferirao sam Floyde. Bend koji je izvjesni precijenjeni glazbeni
kritičar nazvao precijenjenim. Preferiram ih i danas.
Unatoč toj činjenici i činjenici da u nedostatku inventivnosti ljudi posežu za nečim prepoznatljivim pa čak i po cijenu toga da se u istoj ulici nađu dva lokala koji u nazivu i interijeru vuku u podmorje, i u konstelaciji s traženjem osigurača za neke sklopke, danas sam zašao u burgeraj Žutu podmornicu.
Menu otisnut na podlošku od debelog papira pomalo je nesretnom kombinacijom boja i rasvjete unutar lokala nečitak. Inače, okusu ne baš hruskave (iako je takvom opisana) pancete nema se što zamjeriti, mesu, junetini, također. Dimljeni sir (ima ga u burgeru Smokehouse koji sam naručio omaškom, i to s integralnim pecivom kojeg me pak spasilo osoblje pripremivši mi i donijevši mi uz ispriku - bijelo) i nije neka sreća, baš kao ni rukom pometene mrvice sa stola. Sos Barbie Q, štoćereć barbecue umak obilnošću ne može skriti sličnost s prosječnim ketchupom. Zelene salate ne nedostaje, ali, kad se već furaju na neku visoku priču, nedostaje zrnce estetike. I funkcionalnosti. Papirna podloška koja se našla između peciva i daske, suvišak je sklon petljanju u hranu. Sve u svemu, neloše, ali i nejeftino. Jezik veli tridočetri, nos baš ko i oko daje trojku, a uho bi, poput džepa, dalo dvojku.
Možda netko istančana okusa i profinjena nepca vičan peru može onaj Marinov RougeMarin nazvati rock'n'roll ikonom Rolling Stonesima burgerajstva, dok bi netko jako maštovit i nedovoljno kritičan ovu podmornicu mogao čak i poistovijetit s Beatlesima, a i to više rad imena nego klase, no meni su Floydi i dalje najdraži. A ćutim ih skoro svaki dan dok mi harmonija mirisa nadire kroz vrata terase i sinestetski dočarava hamburgersku kompoziciju prve mi susjede.
Unatoč toj činjenici i činjenici da u nedostatku inventivnosti ljudi posežu za nečim prepoznatljivim pa čak i po cijenu toga da se u istoj ulici nađu dva lokala koji u nazivu i interijeru vuku u podmorje, i u konstelaciji s traženjem osigurača za neke sklopke, danas sam zašao u burgeraj Žutu podmornicu.
Menu otisnut na podlošku od debelog papira pomalo je nesretnom kombinacijom boja i rasvjete unutar lokala nečitak. Inače, okusu ne baš hruskave (iako je takvom opisana) pancete nema se što zamjeriti, mesu, junetini, također. Dimljeni sir (ima ga u burgeru Smokehouse koji sam naručio omaškom, i to s integralnim pecivom kojeg me pak spasilo osoblje pripremivši mi i donijevši mi uz ispriku - bijelo) i nije neka sreća, baš kao ni rukom pometene mrvice sa stola. Sos Barbie Q, štoćereć barbecue umak obilnošću ne može skriti sličnost s prosječnim ketchupom. Zelene salate ne nedostaje, ali, kad se već furaju na neku visoku priču, nedostaje zrnce estetike. I funkcionalnosti. Papirna podloška koja se našla između peciva i daske, suvišak je sklon petljanju u hranu. Sve u svemu, neloše, ali i nejeftino. Jezik veli tridočetri, nos baš ko i oko daje trojku, a uho bi, poput džepa, dalo dvojku.
Možda netko istančana okusa i profinjena nepca vičan peru može onaj Marinov RougeMarin nazvati rock'n'roll ikonom Rolling Stonesima burgerajstva, dok bi netko jako maštovit i nedovoljno kritičan ovu podmornicu mogao čak i poistovijetit s Beatlesima, a i to više rad imena nego klase, no meni su Floydi i dalje najdraži. A ćutim ih skoro svaki dan dok mi harmonija mirisa nadire kroz vrata terase i sinestetski dočarava hamburgersku kompoziciju prve mi susjede.
