Neku
večer, subota je bila, negdje prije ponoći, gledam u nebo. Niski
čipkasti oblaci vidno brzo jedre ka istoku, miljeić kao da po crnoj plohi stola
vučeš. Mjesec pun, srebrn, blješti. Sve imaš osjećaj da se spustio
skroz, skroz, skroz ispod tih oblaka - visi luster, a iznad njega paučina
treperi. Čarobno.
Mogao bi čovjek u takvo nebo gledati baš kao u more ili u vatru, odlutati beskrajem prostranstava mašte, zalutati, izgubiti se, nestati. Mogao bi tako ne znam do kad. Znam! Do trenutka kad te trgnu ljudski glasovi, kad te žamor spusti na zemlju i odvuče u nutrinu sobe, skrivenu od Mjeseca, od neba i oblaka.
