Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.
Uz
sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz
rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće
životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz
ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da
je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana.
Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje,
dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce
samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle
samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi
ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze
pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski
željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih
glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput
pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu.
Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge
skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama?
Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova
dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi
fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju
informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to
znao.
Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u
svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu
nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima
crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja
sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke,
stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac
trošeći vrijeme.
Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i
zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte
aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.
