prvi maj, pedeset deveti put

On, objašnjava mi.

- Daljinski nam prestali radit. Jednostavno neće. Kupio u Tisku nove baterije, one od jedan i pol Volta, stavio i malo radili pa prestali. Jednostavno, ne rade. Stavio ih malo na sunce i onda proradili, ali na kratko. Mora da su baterije bile slabe, stare, tko zna od kad im stoje u dućanu.

 

Ona, gleda me, smije se i koluta očima.

 

On, nastavlja s objašnjenjima.

- Onda sam kupio druge baterije, isto od jedan i pol Volta, naglašava kao da ne zna da ima i drugih parametara, ovo "kao", jer znam da zna. I te druge malo radile i stale. I ja, šta ću, opet sam ih morao malo podgrijat. A vani kiša bila.

 

Ona i dalje koluta očima i previja se od smijeha.

 

Jenga? Ne. Lamelice parketa? Ne. Kineski čarobni štapići? Ne. Letvice podmetači? Drvca za podložit vatru? Ne. Ne. Ostaci - viškovi Ikeina police? Ne. Držači za pogrijavanje daljinskih upravljača na plinskom štednjaku? Da!

 

Ona, 78. On, 87. Na današnji dan zajedno - 59.

 

 

 

dune: part two

SF sam u početku čitao nekritički, sve što mi je palo pod ruku, ​uostalom kao i bilo koji drugi žanr, a to ​esefovsko sve je počelo sa Julesom Verneom i H. G. Wellsom, Sirius​e sam gutao od korica do korica, među starim džepnim izdanjima tatine biblioteke znao se naći Aleksej Tolstoj i još neki. Nešto kasnije sam upoznao i Asimova i Clarkea, Franka Herberta, Raya Bredburyja, Stanislava Lema, Zamjatina i Orwella, Douglasa Adamsa i Philipa K. Dicka. Ursulu Le Guin, Gibsona, Nivena, Silverberga i Zelaznyja kao i mnoge druge koje u nabrajanju preskačem - nikada. Za neke jednostavno nisam bio čuo u doba dok me SF zanimao, a nekih unatoč postojanju u knjižničkom katalogu, a zahvaljujući popularnosti nikad nije bilo na policama gradske knjižnice. Za kupovinu u knjižarama se nije uvijek imalo, a po tim policama je bilo i većih prioriteta. ​Neki su se jednostavno pojavili za mene prekasno. Bed luck, rekli bi domoljubi. U poretku SF stripa prednjačili su Aster Blistok (Le Vagabond des Limbes), Flash Gordon i Srebrni letač (Silver Surfer)​, a kad spomenem Srebrnog letača, ne mogu preskočiti dragog Marinka Prlića, dragog prijatelja, vrsnog i grafičara, i biljaristu i zajebanta. Franka Herberta sam čitao sa svojih nepunih dvadeset, znam da to danas sigurno ne bih ponovio, a Lynchovu ekranizaciju s Kyleom MacLachlanom pogledao s priličnom dozom nesimpatija, tolikom da mi je i Vadimova već tada prastara Barbarella s Jane Fondom bila remek djelo SF filma. Blade Runner Ridleyja Scotta bio je, naravno, kopljima i miljama daleko iznad svega toga. Sferakon nisam pohodio.

​Danas konačno gledao ​Villeneuveov drugi dio trilogije Dina.

I? I ništa.

Prvo najavu, a onda i prvi dio trilogije Dina snimljene pod palicom Denisa Villeneuva čiji su mi filmovi Arrival i Blade Runner 2049 prilično dragi iako je ovaj drugi vjerojatno i nepotreban, ali je atraktivan, gledao sam s teretom u glavi. Teret je bio svijest o dvogodišnjem periodu čekanja na drugu trećinu. O trećoj do daljnjeg ne treba ni razmišljati. Oduševljenja filmom već zbog samog tog tereta nije bilo. Odlična kamera, eksterijeri impozantni, interijeri pretjerano monumentalni, ali fotogenični. ​Timothée Chalamet kao Paul Atreides i Zendaya kao Chani ništa više od jednog prosječnog okej. Ostali ništa bolji, ništa lošiji.

Drugi dio se čini dinamičnijim od prvog, efektni su fremanski partizanski diverzantski pokušaji, glamurozne su masovne ​artistički obeskrvavljene bitke prsa u prsa, ​koje su unatoč taktikama i stilovima ratovanja, sve nalik jedna drugoj, od Dalekog istoka do Mediterana i od Mediterana do dalekog Arrakisa​. Malo su nategnuta jahanja crva​, krasni su zalasci i djelomične dvostruke pomrčine Canopusa, pijesak je očaravajući. Sve kad zbrojiš, ne možeš se oteti dojmu da se, kao nerijetko i drugdje, sve svodi na tri točke: ​na Mesij​u, Kuran​ i Biblij​u, tri točke na kojima, ogolimo li fantaziju o fantazij​ama do kraja, počiva cijela radnja, a to ne možeš shvatiti čitajući tu knjigu ili gledajući loš film kao adolescent. Za to ti treba kilometara u nogama, i pročitanih knjiga i knjiga, i odgledanih filmova i filmova. Paul Atreides ​nakon što popije tekućinu koja je za obični puk otrov, a za izabrane voda života, ​i koja ga odvede do ruba života i smrti, ​mijenja ime u Muad'Dib​. I kad smo već kod nekih već spomenutih motiva i mitova, pokušate li izgovoriti Paulovo fermensko ime, Muad'Dib, osjetit ćete melodiju, vrlo poznatu zvučnost slogova i cijelog imena.​ Mater mu, Paulova, vidovita benegeserićanka Lady Jessica, što će reći ​Rebeca Ferguson, definitivno ​je pozicionira​na kao bogorodica, car Christop​her Walken utjelovljuje na neki način galaktičkog kralja Heroda, ​a Zendaya Chani je prava ​arakiška Magdalena​. Golem je carev namjesnik barun Vladimir Harkonnen, ​Stellan Skarsgård,​ veća od njega samo je njegova Arena​, veća ​i od pjongjanškog prvomajskog nogometnog stadiona, brutalnija od sve brutalističke spomeničke arhitekture​. Javier Bardem i ​Josh Brolin​? Likovi kojima bi se svaki dobar film rado hvalio.​

​Sve u svemu, ​hvala Villeneuveu na pijesku i suncu. I oku i kameri. I na Jordanu, Norveškoj, Ujedinjenim arapskim emiratima i Mađarskoj. Jer sve bolje lokacije za "odglumiti" Arrakis neusporedivo su i dalje i skuplje.

Da se razumijemo, nije to ni do Franka ni do Denisa. Do mene je.

ručak

Kad ti na terasi restorana stolova rastrtih po sitnom žutom pijesku uz more u sred dana serviraju sivu juhu od cijelih listova kiselog kupusa uz otvorenu crvenu papriku punjenu klicama boba, graška, češnjaka i još nečega čemu ime ne znaš, i to sve s poširanim jajem u sredini, a smjeste te za stol sa lijepom ženom kose nalik onoj Esperanze Spalding, na kojoj ti se ona i ispričava iako ti ne kužiš zašto bi, ti onda sigurno znaš da nisi ni u kakvom restoranu s Michelinovom zvjezdicom na Craven Cottageu uz Temzu, nisi ni na obali Maroka ili Tunisa, a nisi niti u Namibiji, niti si na pacifičkom rubu čileanske Atacame, nego pouzdano znaš da su te, unatoč serviranoj dibidus neobičnoj hrani i u zanimljivom i lijepom društvu, na tako lijep san potaknuli burgenlandski chardonnay iz Kalka i mendoški malbec iz San Rafaela koje si večer prije pio uz lički fino prodimljeni kozji sir, flis-papir tanko rezanu đakovačku dimljenu suhu govedinu i nogomet, prvo engleski onda španjolski.

 

A onda još shvatiš da je ponedjeljak.

 

 

zagreb - mostar - liverpool

Po bespućima, ne vlastitim nego ovim internetskim, naletio na fotografiju iz 1973. ili 1974. godine. E sad, ako se i točna godina ne zna, zna se sezona. 1973/74. Kao već iskusni dinamovac sa plavim stažom dan kraćim od samog života, te sam tisuću devetsto sedamdeset treće otkrio crveni Velež. U doba prije te godine, ono predškolsko naganjanje loptom u jednom je trenu bilo zamijenjeno šahom. Čak sam i svoju prvu drvenu garnituru dobio u siječnju 1973. godine kao nagradu za odličan uspjeh na polugodištu svog prvog razreda šarolikog školskog obrazovanja. U šahu sam uživao igrati, tokom godine s tatom, a ljeti za raspusta s ujakom. 

Sve se to izbalansiralo nakon te prve godine. Od svih slobodnih aktivnosti, a bilo je toga, i čitanja i igranja autićima, i crtanja i igranja žmire, i igranja s brojevima i uživljavanja u Indijance ili kauboje, šah je bio na prvom mjestu, ali tek kad vremenske neprilike nisu dopuštale nogometu da bude na tronu. A vrijeme je u našoj nizbrdičnoj ulici bilo mjestimično promjenjivo.

Neprikosnoven u našoj mladoj generaciji bio je Čarli, sin rudarske udovice iz Založja, dijela Breze kod ulaza u krug separacije i ulaza u okna. Čarli je bio, pa bio je kao mali Pele. Ja sam bio tu negdje, koplje ispod. I dalje daleko više od ostalih. Tatini su me prijatelji, kolege iz kluba znali pitati jesam li ja mali Čerček, a ja sam drčno i njima užasno smiješno odgovarao da sam ja Križan. Uostalom, to Čerček je zvučalo prilično šećerasto, a ja šećer čak ni tad nisam previše volio, čak ni u mlijeku.

Osim rijetkih trenutaka gledanja Dinama sa Stinčićem i Vlakom, s Kužeom, Bedijem i Valecom, s Ramljakom i Jovičevićem, s Gucmirtlom, Čerčekom i Rorom, sa Senzenom, Vabecom i Zambatom, i osim redovnih posjeta svaku drugu nedjelju stadionu brezanskog Rudara za koji je nakon završene karijere u osječkom NK Proleteru, današnjem NK Osijeku, s crno zelenim dresom s brojem sedam igrao moj tata, unatoč puno bližim fizički FK Sarajevu i NK Željezničaru, i medijski bližim, ali nikako zanimljivim Hajduku, Partizanu i Crvenoj Zvezdi, moje je navijačko srce zatreperilo kad sam saznao za postojanje Veleža. Nije meni BMV, fonetizirani oblik naziva bavarske auto industrije, ništa značio, baš kao ni Mercedes jer tada su popularni bili Buba, Tristać, Fićo, Lotus Esprit, Ford Mustang, NSU i slične zvijeri. Neke sam vidio u živo, a neke sam i imao, u smanjenom obliku naravno. To BMV sam shvatio kasnije, ali sam dobro znao tko su i Bajević, i Marić i Vladić. I svi ostali. Dresovi neobično jarko crveni, brkati golman i stadion podno planine. Na slici stoje s lijeva: Boro Primorac, Čolić, Pecelj, Hadžiabdić, Enver Marić, Ristić, a čuče: Topić, Kvesić, Bajević, Vladić, Ledić. O Halilhodžiću se pričalo, a o Sliškoviću će se tek pričati. Čarolija na svakom dijelu terena.

Uz već poznate strane klubove tipa Bayerna s Gerdom Műllerom i Schwarzenbeckom, Franzom Beckenbauerom i Paulom Breitnerom. sa Seppom Meierom i zlatnom rezervom Zlatkom Škorićem, bivšem Dinamovom golmanu po kojem sam dobio ime, i Ajaxa s Johanima, Neskensom i Cruyffom, s Ruudom Krolom, Arriejem Haanom i Johnnyjem Repom, na mojoj su se nogometnoj sceni ukazali još jedni crveni dresovi: Liverpool. Golman Ray Clemence, a u terenu Ian Callaghan, Kevin Keegen i John Toshak, nedavno preminulog Larryja Lloyda se ne sjećam, bek. Kakav nogomet! Kakva ekipa! I kakva publika! S pojavom Liverpoola u mojoj svijesti Velež je nekako ostajao u sjeni, polagano je blijedila mostarska i intenzitet je preuzela liverpulska crvena. I iako je u ljubavi prema nogometu važna bila ljepota igre, gol, obrana, dribling, potez, pas, nije bilo loše imati i nekih rezultata.

Sve ovo bio je dječji doživljaj svijeta odraslih koji se još uvijek znaju igrati kao i mi djeca, a ja sam svoju prvu osobnu revoluciju u praćenju nogometa doživio malo nakon sezone 1973/74. sa svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj i prvim albumom sa sličicama nogometaša i reprezentacija.

san u jutru predizborne šutnje

Sve izgleda normalno: šumski put s dvije ugažene staze - traktorski kolotrazi, rijetka lijeskova šuma prošarana nevelikim livadama s gustom visokom travom, maslačcima i nekim drugim meni nepoznatim biljem, zuj pčela, poj ptica, sunce probija s visoka kroz krošnje, vjetra tek u tragovima. Proljeće u prirodi. Za poželjeti.

Ali. Čemu idealizirati? Vozim bicikl s jednom pedalom. Ne znam gdje sam s drugom. Nije lako, ali se ipak krećem. Odjednom, s desne strane šumske staze, na sred livade sjedi medvjed. Veliki smeđi medvjed. Ni sad nisam siguran jesu li nam se barem u jednoj milisekundi pogledi sreli ili sam to izmislio, ali sam shvatio da imam problem jer je medvjed zamukao kao krava i gledajući u mom pravcu počeo ustajati. Dodao bih gas da sam na motoru, ovako sam se odgurujuć se jednom nogom i drugom hvatajući ritam po pedali krenuo hvatat maglu. Nije lako. Nije nimalo lako. Ni malo. Ni ma lo. Znoj mi se počeo slijevati niz čelo pa preko stakala naočala curiti niz obraze poput suza. Kapu sam već izgubio. Kroz glavu mi prođe misao da me medvjed poput svakog psa tragača sad može naći prateći miris. Ne moram reći da su nestali i zuj pčela i pjev ptica. U glavi samo odzvanja škriputanje nastalo okretanjem pedale oko svoje osi nastalo usljed promašivanja zaveslaja i ono mukanje medvjeda. Nisam siguran glasa li se medvjed dok trči za mnom jer taj zvuk, to mukanje, za razliku od mnogih koji uđu na jedno i iziđu na drugo uho, nikako da napusti moju glavu. Ali to nije sve, rekao bi Queneau.

Koliko god žurio, gladao sam u stazu ispred sebe izbjegavajući zamke poput gruda osušene zemlje ili busena bilja, očito nisam pazio na smjer jer u jednom trenu na stazi ispred sebe ugledam svoju kapu! Šit!!! Bježeći ja vozim u krug! O sranje!!! Panično bježeći u pokušaju da spasim vlastiti život od nasilnog prekida skroz sam zaboravio na orijentaciju! A o orijentaciji u prirodi smo nešto naučili i od Kreleta iz Kiklopa. Ne mogu se sjetiti je li to u Marinkovićevu romanu ili je to Vrdoljakovoj adaptaciji za film. Hej!!! Halo!!! Koji mi je!? O čemu to ja razmišljam dok panično bježim od zvijeri!? Dižem pogled u daljinu, nema tu puno daljine jer staza je krivudava, bojeći se da sam možda toliko brz u bijegu da ću vidjeti medvjedovu guzicu ispred sebe. Nema ga, ipak. Okrećem se za sobom. Nema ga ni tamo. Vrtim, guram. Sad mi na pamet pada ideja da ostavim bicikl i krenem trčati. Možda ću biti brži? A šta ako dođem do neke nizbrdice? Tad na biciklu mogu bježati i štediti noge i energiju. Bacim pogled u desno, na onu istu livadu na kojoj sam vidio medvjeda. Medvjed je i dalje tamo, nepomično sjedi. Zastanem. Znatiželja je jača od straha. Na tom počivaju svi hororci. Zato ih i ne volim. Pogledam medu malo bolje i shvatim: nije to medvjed nego velika kamara, da prostite - govana. Kamen mi sa srca pao. Na sreću pored stopala. Gledam u to nepomično govno i razmišljam kakav je to strah morao biti da sam od govna vidio medvjeda? Počinjem se smijati, pomalo nekontrolirano. Čuj nekontrolirano, kao da ima kontroliranog smijeha osim pred kamerom. Obrišem znoj sa čela, hukanjem ovlažim stakla na naočalama i obrišem ih o jedva nađen suh dio majice. Gledam u livadu pa gledam u pedalu i nije mi jasno zašto sam, kada i kako ostao bez te jedne pedale. Pomislim kako to nije više toliko važno.

Krenem kući lagano stazom. Pazi na oznake, govorim sam sebi, nemoj se izgubiti. Nije to tako teško kao što si umišljaš. Ili kad sanjaš.

Rolete su spuštene i nemam pojma u kojoj je dan fazi. Razmišljam o snu. Spasio se jesam, to je jasno. Osim toga, bio je to ipak samo san. Uvijek se možeš probuditi. Osim valjda jednom u životu. Samo, tek sad mi budnom pada na pamet jedna stvar. Ono govno. Ono golemo govno veličine medvjeda. Nije ono tamo samo naraslo. Tamo se nešto golemo posralo i to je onda ozbiljan problem. A opet, lakše možemo izaći na kraj s govnetom nego li s medvjedom.

manolić

Prevrćući snove, jorgan i jutarnje vijesti, zatekne me jedna o smrti Jože Manolića. Nema tome ni tri tjedna kako je iako već vidno slab navršio stotinu i četvrti, a sad eto ga na - ode. 

Kontroverzno je prilično kontroverzan pojam. Kontroverzno je pridjev koji se uglavnom koristi kad se kriminalce želi smjestiti u legalni poslovni milje. U slučaju Manolića, njegova cijela pojava jest kontroverzna. Barem iz točke gledišta nas skromnih nepoznavatelja njegova lika i djela. Kontroverznost postojanja njegove pojave u mojoj svijesti tolika je da mi je na vijest o njegovoj smrti prvo na pamet pala Šoljanova "Mnoge smo i mnogo voljeli". U glavi odzvanja Šerbedžijin glas. Niđe veze, rekao bi svijet: nit je živio kratko, nit je umirao intenzivno, niti sam ga ja volio. Živio je dugo, umro je diskretno. 

Šoljan. Nema veze s Manolićem. Mnoge smo i mnogo voljeli. A zapravo, mnoge nismo, mnogo jesmo.

 

Radio gornji grad: Antun Šoljan, Mnoge smo i mnogo voljeli 

 

tenis i knock out

Kad god krene neka priča o rekreativnom tenisu, ja se nesretnik počnem hvaliti kako sam izgubio samo jedan meč. A toliko sam ih i odigrao. Taj jedini meč sam u srednjoj školi odigrao protiv Šajne na osječkom Iktusu. Šajna je već kao junior bio seniorski prvak Slavonije i Baranje i uredno je dobivao Brunu Orešara u njihovim međusobnim mečevima. Osim toga, Šajna je protiv mene meč igrao s perajama na nogama, al i ni to mi nije pomoglo da mu serviranu lopticu vratim tamo gdje sam ja želio, a ne on. Htio je on igrati i s ronilačkom maskom na licu, ali smo napravili kompromis zaključivši da je to ipak malo prevelika prednost. Put ga je u životu odnio nekim svojim stazama pa je, koliko se sjećam, završio kao trener u nekom njemačkom teniskom klubu. To i nije toliko važno jer sve ovo nije o Šajni nego o meni, a cijela ta priča o tom legendarnom teniskom meču ionako je prerasla od jednog stvarnog zajebantskog izazova i prijetnje u mit jer taj se meč nikada nije dogodio osim u mojoj maštovitoj glavi i bio je to moj jedini izmišljeni meč u životu sve do danas.

Mješovito prvenstvo kvarta održavalo se na parkingu u dvorištu. Nećemo sad o detaljima kako sam, ali sam dogurao do finala. Finalni sam dvoboj morao predati zbog bizarne ozljede. Nije u pitanju bila ruka, nije u pitanju bila niti noga nego potres mozga izazvan udarcem tvrdim predmetom. Dvaput. Naime, reterniravši jednu moju lopticu udarcem iza leđa, potezom kakvom se na košarkaškim terenima danas dive Jokiću i Dončiću, a rijetki se sjećaju da je to Toni Kukoč izvodio maestralno u doba dok se u NBA igrala i obrana, umjesto teniske loptice, Martina je prema meni bacila teniski reket. Ploštimice me pogodio u glavu na što sam istom samo malo otresao i nasmijao se. Meč smo nastavili nakon blagog i lažnog negodovanja malobrojne publike koje je preraslo u opću zajebanciju na moj račun. Sljedeći servis isto nije završio dobro po mene. Umjesto OK bilo je KO - Knock Out! Opet sam po svojoj skromnoj teniskoj vještini poslao tešku lopticu preko mreže, a umjesto loptice prema meni je opet letio reket. Ovaj put sam vrhom reketa pogođen direktno među oči, u sam korijen nosa. To me pokosilo da sam se onesvijestio skoro kao kad me je trogodišnjeg čika Izo pogodio odbojkaškom loptom na treningu na odbojkaškom igralištu koje se nalazilo između zemljanog malonogometnog i dvorane Partizan u kojoj ću kasnije početi trenirati prvo gimnastiku, a poslije i karate. Čika Izo, susjed Izudin, takvog me onesviještenog odnio kući na opći šok i zamalo pa majčino onesviještenje. Nije mi bilo ništa. Tada. Nije mi bilo ništa ni sad u finalu. Kažem, opet mi, kao i ono s odbojkom nije bilo ništa. Nije mi ništa. Osim što probuđen malo teško stojim na nogama. Teško i sjedim.

Finale sam predao tako da od danas komotno mogu pričati da sam u životu samo jedan teniski meč izgubio i samo jedan predao. Jedan zbog peraja, drugi zbog nokauta. I nije mi ništa. Osim što ponekad izmišljam stvari i događaje. Da, zaboravio sam napomenuti da mi je protivnica u finalu kvartovskog teniskog turnira bila Martina Hingis. Na pitanje nekih susjeda otkud ona na kvartovskom turniru, suci su odgovorili da je neke igrače zbog senzibilizacije zajednice na strance AI generirao prema snovima pojedinih sudionika.

čestitka

Ništa čovjek ne stigne u penziji.

 

Zvoni mobitel. Hrvoje. Zvao sinoć, ja mu poziv skratio na minimum pa je sad opširan. O vremenu, o vrtu, o nogometu, vidim da okoliša.

 

- Reci šta treba.

- Znaš, danas je Bajram.

- Znam, Google kalendar me podsjetio.

- Bilo bi zgodno da se javiš Ahmedu u Švicarsku, da mu čestitaš i u naše ime i u svoje.

- Što mu ti ne pošalješ poruku? Nisi mu ni na dvadesetak prijašnjih odgovorio ti, nego ja o tom od njega saznam.

- Počeo sam pisati, pismo ću mu poslati. - bježi od e-maila ko vrag od tamjana - ali nema se vremena. Svaki dan nešto. Evo mi jučer onaj susjed pofrezao dvorište, danas sam mislio sadit travu, ali ima vjetra pa ne mogu, sutra ću isto nešto isplanirat.

- Što onda to vrijeme vjetra i frezanja ne iskoristiš za pisanje pisma?

- Eh, što. Ne stignem. Psihički smo rastrojeni i drugim sitnicama.

- Kako rastrojeni? Šta je bilo?

- Pa ništa, razmišljamo šta ćemo za ručak pa hoćemo li u šetnju po vjetru ili ćemo do grada.

- To je rastrojenost?

- Da.

- Dobro, javit ću mu se.

minority report

Tramvajsko okretište kod zoološkog vrta, otprilike preko puta Retfale. Sjedim i čekam da krenemo. Tri kompozicije čekaju na polazak ko zapeta puška. Naša kreće prva. Linija ide mostom preko Drave i sljedeća stanica je na Trgu Republike Austrije. Nakon toga ide pošumljena Savska u koju se prije Tehničkog muzeja infiltrirao put prema kompleksu brezanskih bazena. To ovaj put prođemo. Poslije, nakon nekoliko stanica koje su posuđene i prenesene iz Tratinske, Proleterskih brigada i Lučićeve, onaj dio kod filozofskog, dolazimo do mosta preko isušenog savskog korita. Negdje oko rotora tramvaj se pretvara u autobus sa sjedalima presvučenim skajem boje pudinga od čokolade.

Parkirani smo. Ulazimo u neku gostionicu. Nalik je kerestinečkoj radničkoj menzi u krugu tvornice olovnih i aluminijskih proizvoda s kraja osamdesetih. Vrijeme je ručka i mnogi su stolovi zauzeti. Sjedimo i jedemo pileći ajmokac. Na kariranim stolnjakom prekrivenom stolu pored tanjura su novčanici, dokumenti, cigarete. Ručak traje, obilan je i jednostavno zahtijeva pauzu. Slavica me moli da joj zapalim cigaretu. Blijede je puti. Oči su joj plave, usnice mat bordo crvene, čelo visoko, a kosa stegnuta u visoko postavljenu pletenicu. U tom trenu mi se dva stola udaljen obraća Zdravko Mamić. Moli me da vidi moju putovnicu. Broji mi žigove. Nisi ti puno putovao, veli mi pokazujući na desetak-dvanaest, možda trinaest pravokutnih i eliptičnih tintnih tragova na zelenkastim stranicama. Odbrusim mu nešto zbog čega me začuđeno pogleda, uzmem mu iz ruke svoju putovnicu. Umjesto da nastavimo s ručkom, izlazimo van. Na stajalištu pored našeg katni je bus prepun daleko istočnjačkih lica. Mašemo si, veselo se pozdravljamo bez progovorene riječi. Riječi bi ionako vjerojatno bile suvišne jer ona Babel kod mene još nije dosanjana.

 

Sad uz jutarnju kavu sve nešto razmišljam o nedostupnosti progonjenih kažnjenika našim javnim službama, o Minority Reportu Philipa K Dicka i čini mi se da sam onog lika komotno mogao ubacit u bus, a poslije kad se taj bus pretvori u tramvaj, sve postaje dostupnije.

 

 

(fotografija je ilustrativnog karaktera, istarska kafanska lokacija na kojoj nema nikoga od spomenutih likova)

sitnosatni razgovori

- Žika je najbolji. Nema boljeg!

- Šta? Koji Žika?

- Todorović, brate.

- Što jes' - jes'. Oca nadras'o.

- Mislim da mu ni'ko ravan nije.

- Eh, čekaj malo.

- Šta da čekam?

- Treba imat mjeru. Odličan je Žika, ali Danilo j'ipak d car.

- Auuu. Jeste. On da j'bio u većoj kinematografiji, Oskara b'imo.

- Ma šta!? On da j'iz veće filmske države, Oskaru bi Batin kipić dodijelili.

- Baš. E, a Zoran?

- Koji Zoran?

- Radmilović.

- Ejebigasad.

modesty blaze

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. Pod tim "imati" i to "svoje" ne mislim na neke materijalne stvari, mislim na nekoga na koga se možeš osloniti kad ti treba, a da nisu prijatelji, roditelji ili najbliža rodbina. Mislim na liječnika ili liječnicu, svoju mesnicu, štand-dva na tržnici, stol ili komad šanka u birtiji, svoju frizerku. Na tržnici kumica Marija zna kakav sir kupuješ, a suseda joj Ivana odmah gleda spremiti korenja, papriku dvije i malo onih ljućih feferona. Na šanku ti bez pitanja biva serviran kratki espresso ili baš ono pivo, ovisi o dobu dana, bez da zucneš išta osim "dobar dan". Kad sjedneš u onaj svemirski stolac, nikad nisi siguran jesi li u ordinaciji dentalne medicine ili u frizeraju. U frizeraju si, priprema za šišanje biva kratka, a nakon toga se, jer cijelo vrijeme žmiriš, samo čuje zveckanje škara i zujanje mašinice. Dobro, i glas frizerke Modesty Blaze Karle od koje doznaš čuda, čuješ za događaje i ljude za koje nisi ni pomišljao da postoje. I ne trebaš joj objašnjavati "kako ćemo danas" jer te uvijek ošiša na isti način: iza kraće, maknuti kosu oko ušiju, a gore može malo duže, ništa posebno, ništa zahtjevno. 

 

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. I važno je imati mjeru. Ja je nekad nemam. Tako sam se noćas nekako spetljao s frizerkom. Naravno da sam žmirio dok mi je radila o glavi, čuo se samo ritmični rad škara, a kad je sve bilo gotovo otvorio sam oči i imao šta vidjeti. Kosa mi na glavi ko u Georgea Harissona s još malo produženim šiškama. Daj to oko ušiju malo skrati, molim te, velim joj, a ona će na to da ću izgledati kao da imam srednjovjekovni šljem na glavi. Sad kao ne izgledam kao da imam kacigu, oči mi se ne vide!? Ne brini, samouvjeren sam, samo ću malo kosu u stranu i bit će dobro. Pristane, a ja opet zažmirim. "Glavu prema meni malo", govori mi. Umjesto škara čujem zujanje mašinice. Otvorim oči, a Modesty na sebi ima bijelu kutu i zubarsku zaštitnu prozirnu masku na licu. U ruci joj sprava za brušenje, ali ne zuba nego drvenih i metalnih ploha! Pokušam se obraniti rukama - ne ide! Ruke mi vezane! Dignem pogled prema stadionskim reflektorima koji me na tren zaslijepe. Zažmirim, otvorim oči, a sa stropa me dnevnog mi boravka gleda plafonjera sa svojih ekološki energetski prihvatljivih i preračunatih 100 Watta. Sinoć opet zaspao na kauču.

 

 

sir s placa

Tržnica Kvatrić. Red hladnjaka s mliječnim proizvodima. Kumica do kumice, sir do sira, jajca do suhoga, ispod pulta nekad neki picek. Dođem do "svoje", a te sam "svoje" od ranog djetinjstva znao birati. Prvo ruke i nokti, higijena je kriterij broj jedan. Jest, čistoća dućana ne jamči čistoću proizvodnje, ali se ipak malo reflektira i teško se može dugotrajno hiniti. Na drugom je mjestu miris, a okus je tek na trećem mjestu. Izgled je posljednji u nizu. Ako se bilo koji od kriterija pošemeri, to je signal za promjenu. Ovdje su, kod gospođe Marije svi kriteriji već dugo vremena na nivou.

- Dobar dan, godpođo Marija.

- O, dobar dan sused.

 

Svi smo mi susedi. I oni koji stvarno jesu i oni koji baš i nisu. Susedi su i stalni kupci i oni koji će to možda postati.

 

- Jedan ovaj Vas molim.

- Evo ga, izvolte.

- Hvala. Nego, oprostite, mogu li Vas slikat?

- Kaj bute mene staru babu slikavali. Morti bi me i na Fejzbuka stavlali i zmene sprdnju delali. Poglete kolike zgodnih mladih cura ima, njih morete slikavat i sve drugo tražit.

- Ma htio poslat prijatelju da objasnim kod koga treba sir kupovati.

- A to! O jezušmarija, kaj sam si ja sve pomislila. Tu dole poglete, tu imate tablu s podacima pa si nju slikavajte.

food fusion dream

Da ne ispadne da sanjam samo lijepe stvari. 

Ajde što mi se pomiješaju gradovi u kojima sam kraće ili dulje živio pa nastane neki grad-kolaž, pikasovsko-dalijevska tvorevina nastambi i prometnica, to mi je još i razumljivo u svoj toj svojoj nadrealnosti, ali kombinacija određenih jestvina, to je stvarno za ozbiljno se začudit. 

Ako zanemarimo to što sam sanjao da je između Muzeja za umjetnost i obrt i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, pod krošnjom golemog hrasta široka prizemnica blago ukošenog, skoro pa ravnog krova koja je umjesto crijepom pokrivena lakiranim limenim pločama po kojima se penjemo i sjedamo uz rub (to "mi" znači nas troje, Pero, Maja i ja), a na krovu već ima drugih ljudi. Ako zanemarimo i to da ja računam koliko nam sumporne kiseline treba da isperemo lak kako bi prijem električne energije krova bio što veći, a za to ispiranje će Pero nabaviti one posude za zalijevanje bilja. I ako zanemarimo i da će uskoro kiša koja će isprati kiselinu s krova i da će ga kasnije i sunce osušiti, pa čak ako zanemarimo i to da se Maja vrzma oko nas, a to je ipak malo teže zanemariti jer je Maja bacila je oko na mene pa sad traži način kako da nešto jel, da mi se približi, a ni meni nije svejedno, i znam da oko nije bacila na Peru jer joj je on brat, pa onda čak i siđemo do auta kraj kojeg nas Maja čeka sa sendvičima, ne možemo zanemariti jedno. A to jedno je da su sendviči od raženog kruha s namazom od krumpir paprikaša s piletinom i grahom. 

Namaz!? Od krumpir paprikaša!? S grahom!? Ajde da je namaz od sira ili od masti, od povrća ili voća, ili bilo kojeg drugog bilja i ajde da je krumpir paprikaš s piletinom, to je nešto normalno. Sam krumpir paprikaš s grahom je ruban. Onkraj ruba čak. Skoro kao Lex AP. Ali od krumpir paprikaša s piletinom napravit namaz, e to nikako nije normalno. Nema tog deriviranja, fuzije ili čega sve ne pa da to postane normalno. Čak ni u snovima. Grah u paprikašu pa posljedično i u namazu da ni ne spominjemo.

stari mačak

U nekom kasnovečernjem završnom razgovoru za šankom Lepa se jedne večeri obratila Surovom, čovjeku koji zna nešto, ne zna sve, ali i zna ljude koji nešto znaju.

 

- Znaš li otkud ovaj plakat kod WC-a?

- Znam nešto, ali nisam siguran je li to što znam točno. Mogu provjerit pa ti javiti.

- Ajde, molim te. Srce si. Hvala ti, dušo. Htjela bih ga nabaviti za prijatelja.

- Dobro.

 

 

Prošlo je od tog razgovora dana i tjedana, Surovi se sjetio Lepina pitanja i molbe, malo pogrebao po površini plakata, to "pogrebao" je naravno metafora jer plakat je zaštićen neprotuprovalnim staklom, i priča o plakatu dobila je početak i kraj.

 

Nekada davno, početak osamdesetih je u pitanju, kad je sitotisak bio uvriježeni način štampanja, strip-redakcija Marketprinta, jedne od osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) novosadskog NIŠPRO Foruma (NIŠPRO je bila kratica za novinsko-izdavačku i štamparsku radnu organizaciju u socijalističkoj i federativnoj državi poznatoj pod imenom SFR Jugoslavija) povodom smrti Andrije Maurovića odštampala je nekoliko stotina plakata okomitog formata i dimenzija 70x100 cm, s motivom njegovog Starog Mačka i naslovom "U spomen na umetnika koji se vinuo u visine Olimpa – Andrija Maurović 1901 – 1981". Nekako, nitko više ne zna niti kako niti zašto, jedan je primjerak završio kod Borisa Greinera. Greiner dizajner je taj plakat srolao i stavio na jednu od polica na kojoj stoje srolani plakati Maurovićevog Starog Mačka i drugi. Stajao je taj plakat, ležao, točnije bi se moglo reći, srolan na toj polici godinama, desetljeća nekoliko, i možda je tek tu i tamo bivao mican malo lijevo ili malo desno kako bi napravio mjesta za neki novi srolani plakat ili kakvu sličnu samozatajnu umjetninu, čamio je čekajući neko bolje vrijeme i dočekao ga jednog proljeća. Tog je proljeća Greiner saznao dan otvorenja pizzerije i wine bara Karijola i restorana Mali bar u Vlaškoj ulici, dan na koji su vlasnici i Borisovi prijatelji upriličili cjelovečernju i cjelonoćnu zabavu. Originalan čak i kad poklanja serijski print, Greiner je Starog Mačka odnio Neneku na uramljivanje i te ga subote, 21. dana mjeseca travnja godine 2012. donio u Vlašku 63 i poklonio Kristini i Josipu. Visio je ponosno taj plakat na zidu wine bara točno iza stola broj jedan, malo desno od klima uređaja sve dok jedne godine Danijel Žeželj nije u dvorištu stripovski brzo i precizno oslikao drvenu ploču povodom promocije web-bookshopa Petikat. Na tu je ilustraciju, u njezin donji desni kut tehnikom preslikača, kako bi se to laički reklo, Boris Greiner dodao tekst. I kako priliči nekom starom mačku Stari je Mačak svoje mjesto ustupio Žeželjevu letećem slonu, a on se povukao u predvorje toaleta. Možda se na prvu čini neprikladnim, bilo je čak i nekih neuspjelih pokušaja izjednačavanja Starog Mačka i Baba-sere Srđana Dragojevića, ali je zapravo Stari Mačak zauzeo pravu poziciju za zasjedu iz koje vreba dok čuva jedan metak. Za prijatelja.

 

wine per capita

Da dvasjtosmi! Naravno da smo dvajstosmi kad mi pijemo potajno. Te da ne zna šef ili šefica, te da ne zna druga bračna polovica, da ne znaju susjedi, prijatelji... I jest, pijemo mi i pivo, i rakiju i sve ostalo, ali svejedno po ovom ispadosmo svi fini i trezveni, svijet nas vidio nije. E moj RankingRoyals, statistika je kao i politika, treba te FAO podatke čitat malo i između redova.

 

Dvajstosmi. Moj deda Vlado je imao običaj, a poslije sam shvatio da nije bio jedini, ujutro prije doručka otić u špajz sa štamplicom u ruci. Tamo natoči jednu, prevrne je na brzinu pa natoči još jednu i vrati se u kuhinju da s bakom, baka Nakom koja se inače zvala Anka, ali tako to rade s imenima ponegdje, započne doručak uz čašicu šljivovice. Kad nije u službi, a služba mu je bila na željeznici, dio dana je provodio u bašti, a pauze između kopanja i okapanja kratio bi odlaskom u podrum. Emajlirani tamnoplavi politreni lončić svaki bi put uzvrlom natankao vinom iz bačve pa ga s užitkom sasuo u se. To što je na godišnjoj razini proizvodio trideset do četrdeset litara rakije šljive i tristotinjak-četiristo litara vina, kako koja berba, značilo je da se tu i tamo pića u kući moglo naći i za goste. Za poklone nije bilo. "Nije to tako dobro da se nekom poklanja", znao bi objasnit svoju skromnost. I nije deda Vlado bio usamljeni slučaj, iznimka. Bio je možda malo iznad prosjeka. A i nije ulazio u statistiku.

 

Dvajstosmi. Pa dobro, moguće da ove nove generacije koje su, to jest nisu pile u godini corone i nisu reprezentativne. Možda su zdravstveno svjesnije. I pohvalno je to i zdravstveno korektno da se pije manje. Ili se i dalje pije statistički neobradivo po kućama.

 

 

 

knjižara kod pere

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike na tramvajskoj ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju umalo nikakvih poveznica osim u nečijim sjećanjima i perioda kad su radili.

 

Gordana i Pero su, omalena je mesingana pločica bila prišarafljena na stijenu šanka, davne 1973. godine otvorili pivnicu i gablaonicu u dvorištu Frankopanske 9. Da je to bila nekad i gablaonica mi mlađi znamo samo iz priča starijih gostiju. Iz kojih razloga su odustali od kuhinje i posvetili se kafe-aparatu i točioniku, nikad nisam saznao, a i nije me to baš jako zanimalo. U ono je gablaoničko doba, njihov susjed stari Mujezinović u istom dvorištu imao tokarsku radionicu koja se jadna nakon njegove smrti, u rukama njegove djece tražila i mijenjala namjenu od biljarskog kluba do frizeraja. Mi mladi studenti smo nerijetko zalazili u Donji grad koji smo od milja prozvali Zaborav. Jesmo li tamo išli zaboraviti ili smo tamo bili pa od bivanja zaboravili, ne sjećam se. Goga je uglavnom radila prvu smjenu, a Pero s konobarom drugu. Skoro svi njihovi konobari su, nema to veze što im je preko puta osim Gavelle i ugostiteljska škola, bili školovani konobari s dobrim iskustvom rada u ozbiljnim kavanama, restoranima i hotelima, konobari od kojih smo mi studenti mogli naučiti, i to uglavnom oni koji nisu htjeli učiti druge stvari, ponešto o pivu i o vinu, a nešto i o ponašanju gostiju u gostionici, restoranu, za stolom i šankom. Osim nas studenata i drugih probisvjeta, u pivnicu su zalazili i penzioneri, zvali smo ih našima i svakog utorka smo bili mirniji kad smo ih vidjeli sve na okupu. Utorcima su u većoj skupini dolazili i zboraši iz I.G.K., dolazili su poslije probe, a poslije nekoliko rundi i pred fajront znali su pustiti višeglasan glas. Naravno, u Zaborav su dolazile i eminentne kazališne veličine iz susjedstva. Uglavnom glumci s piscima. S glumicama puno rjeđe. Za nekih veselih večeri znali smo u mješovitim parovima baciti i koju partiju biljara. Inventar, a to se za mnoge tamo zapravo moglo reći, bilo je i nekoliko pojava s televizije i radija, kolekcionara starina i knjiga i drugih, manje ili više kontroverznih poduzetnika.

 

Burek na kolodvoru mitsko je mjesto gdje se osamdesetih godina prošlog stoljeća u bilo koje doba dana ili noći mogao pojesti vruć burek. Limena trafika na tramvajskoj stanici bila je velika da bi u nju stalo sedam-osam ljudi i nalakćeno na pultove uz staklene stijenke jelo burek. Vele neki da je tu buregdžinicu držao Braco iz Malnarove Noćne more, ali tog se detalja ne sjećam. Masni burek koji se uzimao "za ponijeti" bio je u masnom papiru, a sretnici koji su se, pogotovo u zimskim večerima i noćima, tamo zatekli burek su dobivali serviran iskrižan na plastičnom tanjuru uz pribor koji se sastojao od vilice rađene od neke aluminijske legure, lagane i savitljive i često se u nespretnoj ruci u kasne sate znalo dogoditi da poprime dalijevsku formu. Osim po svom osebujnom priboru, bili su poznati i po tome da su tepsiju bureka rezali na šestine. Okus njihovog bureka, nećemo se ovdje dati navući u rasprave o sastojcima jer sve dosta ovisi o geografskoj širini, bio je toliko intenzivan da sam ga jednom prilikom osjetio dok sam u sred noći stajao na okretištu tramvaja na Žitnjaku i slušao simfoniju Dopplerovog efekta koju su stvarali automobili na autpoutu.

 

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju nekih velikih poveznica osim u nečijim snovima.

 

Išavši s posla, a uredi su nam na Trešnjevci negdje kod Remize, radimo nešto s papirima raznih vrsta, danas sam predvečer odlučio svratiti kod Pere. Gužve u tramvajima su nesnosne i od svih tih natiskanih tijela gora je samo buka koju je proizvode. Uspijevam se na vrijeme dokopati izlaza i skoro pa iskočiti direktno pred Perinu knjižaru. Pero je ugostitelj Pero iz Frankopanske i ima knjižaru u kiosku buregdžinice na Glavnom kolodvoru. Knjižara s ozbiljnim asortimanom. Zvuči nevjerojatno, ali prolazak kroz ulazna vrata je neka vrsta zaobilaženja barijere. Interijer Perine knjižare, formom i veličinom strašno podsjeća na knjižaru Mladost iz Ilice 30. Prolazim pored jednog para. Djevojka sa srednje dugom smeđom kosom i naočalama tamnih okvira dečku objašnjava kako misli da bi ovdje mogla potrošiti brdo novaca. Pero u ponudi osim klasičnih knjiga ima i neke interaktivne: u dnu određenih stranica u tim knjigama moguće je instalirati neku od vlastitih personaliziranih aplikacija koje pomažu u pretraživanju i analizi. Čega god, ne pitajte previše. Uglavnom, sretan izborom, donosim knjige na pult, a Pero ih odmjerava naginjanjem glave u stranu, kao da zagleda bočnu stranu kakvog na kupnju ponuđenog auta, ili bicikla, ili konja. Preuzet će on te knjige, veli, ali mogu ih uzeti tek sutra kad ih Goga fakturira jer on sad za to nema vremena. Njegova izjava je apsurdna jer cijelo vrijeme samo stoji za pultom i pogledom prati ljude po knjižari, ali ta izjava nije predmet nikakve moguće rasprave - konačna je poput onog "uzmi ili ostavi" samo što u ovom slučaju ništa ne možeš uzeti do sutra. Vidno razočaran, poput djeteta kojem je iz korneta ispala kugla sladoleda na vruć asfalt, praznih ruku izlazim iz knjižare u toplo zagrebačko predvečerje čekati tramvaj broj šest. Problem je što u šestici nema toaleta... A možda je to i sreća.

 

tesla

Već neko vrijeme, još tamo od prije pandemije srećem Teslu. Pozdravimo se, na ulici, pred dućanom, u dvorištu, u prolazu. Tesla je stariji, mršav je, mrka pogleda, blago autističan i općenito narušenog zdravlja. Povremeno s Teslom i porazgovaram. Nisu u pitanju neke ozbiljne znanstvene teme, više je to kurtoazni razgovor dvojice površnih poznanika: malo o zdravlju, malo o meteorološkim prilikama, rijetko o bilo čemu drugom. Ti moji razgovor s Teslom nisu snovi. Java je to, zbiljska najzbiljskija hrvatska java.

Osim što pokoju tu i tamo prozborimo, Tesla mi ponekad zna i donijeti neke stvari. Jednom prilikom metalnu kromiranu šipku dugačku skoro tri metra. "Možda ti zatreba za nešto." Ja ne znam što bih s tri metra kromirane metalne šipke, stvarno nemam ideju čemu bi mi mogla poslužiti, ali nisam inzistirao da mi je ne ostavlja. Drugom prilikom je došao s pilotskim koferom. Nije me podsjetio na Giovannija, osebujnog zagrebačkog i podsusedskog pilota, nogometaša AC Milana, perača prozora i veselog, ali nesretnog performera Krešimira Ricijaša. Tesla je samozatajan i ozbiljan, s njim nema šale. Došao je s tim koferom s namjerom da mi ga ostavi. Možda mi zatreba. Nikad se ne zna. Usput, očekivao je neku simboličnu nagradu za to. Nisam se prepoznao u pilotskoj uniformi, ali bi kofer, pomislio sam tad, dobro poslužio kao spremište za alat. Platio sam mu i trud i ideju. ​

Nedavno se pohvalio kako si je nakon godina i godina objanja šaltera i vrata sredio mirovinu. Nije nešto, bit će oko dvjesto pedeset eura. "Pristojno za uz nešto posla sa strane", veli mi. 

Jednom, ničim izazvan, progovorio je: "Znaš, nisam ti ja onaj Tesla. Mene ti Tesla zovu jer sam dvajstri godine radio u Tesli. Sad ti je to i Tesla i Erickson. Moje pravo ime je Rene. To ti je francusko ime", dodao je i prezime, dugačko je i nisam ga zapamtio jer sam ostao šokiran. Ne time da Ovaj Tesla nije Onaj Tesla, to mi je višetruko jasno od prvog našeg susreta. Prvo, zato jer onaj je Tesla živio u New Yorku, ovaj je u Zagrebu. Drugo, zato jer je onaj Tesla umro prije osamdeset godina, a ovaj je živ. Treće, onaj se bavio električnom energijom, ovaj skuplja prazne boce i nosi ih u otkupne ambalažne centre kako bi ih zamijenio za simboličnu financijsku naknadu. Ostao sam šokiran jer je Tesla prekršio svoje nepisano i nikad izgovoreno pravilo da ne razgovara o svojoj intimi.

Tesla nije izumitelj, nije ni nerealizirani filantrop, to je onaj drugi Tesla, Nikola. Ovaj je je, Rene, tek siroti skupljač boca kojem je nedavno stečena naknada za minuli rad dostatna tek da plati vodu, struju i plin, a ako želi jesti da bi preživio do pristizanja sljedećih računa za režije, mora prihvatiti državnu nagradu u obliku mogućnosti da kopa po smeću ne bi li našao koju staklenku ili limenku otkupne vrijednosti od sedam eurocenta. I to za svaki komad!

matineja

 Nedjeljna matineja. Zvoni mobitel. Roditelj.

- M. Molim.
- Jel ti to spavaš?
- Da.
- Onda smo te probudili.
- Jeste, nedjelja je.
- Ne pratimo mi te dane ko ti.
- Znam.
- Mi već jedemo kupus dinstan na slanini i pijemo kavu.
- Baš mi je drag zbog vas.
- Aj, onda ti nećemo smetat.

Roditeljska ljubav ne zna za prepreke. Nisu važne ni godine, a kamoli dani. Dobro jutro i vama.